Intervju Željeznički kolodvori u Hrvatskoj, Tehnički muzej
Piše: Mario Kikaš
Krajem prošle godine u Tehničkom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba Željeznički kolodvori u Hrvatskoj – priča o ljudima, zgradama i vlakovima. Nastala je u suradnji zagrebačkog Tehničkog muzeja i Hrvatskog željezničkog muzeja koji nakon particije Hrvatskih željeznica na više trgovački društava djeluju u sklopu HŽ Infrastrukture. Autorski tim koji stoji iza izložbe čine Neda Staklarević (Tehnički muzej) i Tamara Štefanac (Hrvatski željeznički muzej) kao autorice koncepcije te Dubravko Kuhta kao autor likovnog postava. Stručni tim je, pak, sastavljen većinom od ljudi iz prometnih i tehničkih znanosti što se vidi i u samom narativu koncepta smještenog u izložbenoj dvorani sjevernog krila Tehničkog muzeja.
Izložba se smjestila u skromne gabarite što ne čudi s obzirom na trenutno stanje domaćih željeznica i ulogu željeznice u određenom kulturnom imaginariju. Strateškim odlukama još iz sedamdesetih, cestovni promet postaje dominantan oblik povezivanja tadašnje države, što se nastavilo i poslije raspada Jugoslavije, a čiji je “završni” čin odluka trenutne Vlade da tu cestovnu infrastrukturu dade – u koncesiju. Paralelno se događa i restrukturiranje Hrvatskih željeznica čiji sindikati u trenutku pisanja ovog teksta organiziraju još jedan u nizu prosvjeda protiv, ovaj put, nemarnog odnosa prema tvrtki Pružne građevine d.o.o. koja se prepušta gašenju. Teme deindustrijalizacije i privatizacijske devastacije industrije koje su suštinski utjecale na transportnu djelatnost HŽ-a, u ovom trenutku ne treba ni posebno otvarati jer bi nas to odvelo na dodatni kolosijek kompleksne priče o kontinuitetima propadanja. No, ostali su kolodvori…
Izložba posvećena kolodvorima u Hrvatskoj zamišljena je kao mapiranje kolodvorskih zgrada po regijama, s pričama o njihovoj povijesti koja u velikoj većini seže u drugu polovicu 19. stoljeće i vezana je uz ekonomske i vojne potrebe Habsburške monarhije, odnosno Austro-Ugarske, da što bolje poveže svoje južne periferije (Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu) s Bečom, a onda i Peštom. Kroz iscrpan tekst koji često obiluje i viškom informacija o uže tehničkim specifikumima kolodvora i kolosijeka, donesena je povijest kolodvorskih zgrada u Hrvatskoj i njihov razvoj usko vezan uz geostratešku i ekonomsku važnost pojedinih dijelova današnje države za carske i kraljevske centre. Čini mi se, međutim, da bi uz ovu standardiziranu geografsku raspodjelu (Dalmacija, Istra i Kvarner, Središnja Hrvatska, Sjeverozapadna Hrvatska, Slavonija) bilo zgodno zamisliti i neki drugi rakurs – možda više kulturno-povijesni. Svakako bi zanimljivo bilo dodatno narativno predočiti “živost” tih prostora u vrijeme modernizacije, posebice relativno novijih kolodvora poput onih u Zadru ili Pločama koji danas izgledaju sablasno, kao poligon za kreativnu grafitersku omladinu, ili tek kao podsjetnik ekonomske i kulturne povijesti određene sredine. Ovako ostaju tek brojčani podaci o drastičnom smanjenu broja putnika od šezdesetih na ovamo koji, istina, znaju biti zlokobniji i od fotografija i narativnih refleksija.
Uz mapiranje uzduž cijelog izložbenog prostora popraćeno ugarskim nacrtima neoklasicističkih zgrada ili nešto kasnijim nacrtima pružne mreže, u središtu se nalazi neka vrsta rekonstrukcije kolodvorske zgrade iz šezdesetih, mada povijesna koherentnost artefakata zatečenih u toj rekonstrukciji, čini mi se, i nije bila najbitnija. Usporedno s tim, postavljena je pomalo oronula maketa zamišljenog kolodvora u Pušči Bistroj što govori ne samo o resursima konkretne izložbe, nego zapravo i stanju željeznice kod nas, a onda i njenih kolodvora. Kroz nekoliko se primjera (Sisak, Varaždin, Metković) dalo do znanja da HŽ ulaže u svoje zgrade, što se uvuklo kao svojevrsna promidžba u prilično egzaktne i pomalo dosadnjikave tekstove o povijesti željeznice u određenim krajevima. Dalo je to i neki “ironijski” miris cijeloj izložbi i prisjećanje na šlampave pokušaje “rebrendiranja” Hrvatskih željeznica prošle godine. I ova izložba može se shvatiti u tom kontekstu jer očito su postojale neke “zadatosti” koje su firma ili neki njezin ad hoc PR-team propisali. Međutim, nekoliko momenata sprečava svođenje izložbe na tek jednu od HŽ-ovih akcija pred privatizacijsko preminuće.
Nedostatak kustoske ruke koja bi više pažnje dala upravo “ljudima” iz naslova izložbe, dobro je kompenziran stalnom vrtnjom jednog od naših najboljih kratkih dokumentaraca, Čvora Krste Papića iz 1969, koji prikazuje socijalnu sliku vinkovačkog novog kolodvora nakon njegove izgradnje šezdesetih. Osim što je riječ o filmu koji upozorava na sve kontradikcije socijalizma, on je i svojevrstan komentar svih onih romantiziranih prikaza kolodvorske vreve iz klasika talijanske i francuske kinematografije u kojima je kolodvor jedno od stalnih toposa i socijalnih scenografija. Papić u kontrapunkt stavlja službenika Jugoslavenskih željeznica koji donosi službenu i naučenu promotorsku priču o “dobrim stvarima”: moderno uređenom prostoru, mramoru, podzemnim putevima do perona, pozitivnoj slici koju narod želi vidjeti, a ne “sirotinju, bijedu, nepravilnosti i tragične ljude”. A tragični ljudi i nepravilnosti jugoslavenske modernizacije su paralelna priča – od beskućnika preko povremenih nadničara, skupljača, novonezaposlenih s obitelji (“djece tri komada”) i značkom mercedesa na reveru kao amblemu nedosanjanog statusnog simbola koji će postati stvarnost u nekim budućim gastrabajterskim sudbinama kao još jedan nastavak priče o složenosti jugoslavenskog socijalističkog projekta.
Kolodvori, više nego i jedan drugi prostor, kao što pokazuje Papićev film, na površinu su socijalne slike povukli i one kojima službenik kolodvora tamo nije vidio mjesta niti im posvetio pažnju. Ta gustoća, gužva i vreva našeg najvećeg željezničkog čvorišta u to vrijeme davala je dovoljno javnog prostora da se u nju utopite i s vlastitom teškom egzistencijom i životnom pričom. Tek je kamera entuzijastičnog mladog redatelja narušavala taj svojevrsni dogovor koegzistencije službene priče i priče from below.
Danas su pak željeznički kolodvori prazna mjesta na kojima se kratko zaustavljate ili na kojima se ne zaustavljate uopće. I kad razmišljam o kolodvorima, a što je zapravo često za prosječnog korisnika željeznica, onda mi obično na pamet ne padnu historicističke zgrade, nego upravo mastodonti smješteni pored puno manjih autobusnih kolodvora i zgrada pošte što je bio uobičajeni “raspored” vođen logikom tadašnjeg PTT prometa. Na mjestima koja su imala manje sreće nego Hrvatska u ratu i tranziciji, ta povremenost i praznina kolodovora pretvara se u monumentalnu zlokobnost. Dovoljno je samo pogledati “željezničke stanice” u Mostaru, Sarajevu i Banjaluci – ogromna zdanja iz različitih stilskih faza jugoslavenskog modernizma – pa da vam se na najbrži mogući način predoči i sudbina tih društava posljednjih četvrt stoljeća. Svojom prazninom i tišinom huče glasnije nego bilo koji drugi devastirani prežitak vremena iz Papićeva filma. A ta je tišina bez ljudi, koja nije samo karakteristika bosanskih pukotina, zaslužila više prostora i u ovoj izložbi.
Izložba Željeznički kolodvori u Hrvatskoj otvorena je u Tehničkom muzeju do 22. veljače 2015.
ObjavljenoObjavljeno
