Alternativa javnim i komercijalnim medijima

Između dominantnog sektora komercijalnih medija koji prekrivaju većinu radijskih, televizijskih i internetskih frekvencija i javnih medijskih servisa, stisnuo se (ili se možda pomalo širi) treći sektor medija – područje koje zauzimaju neprofitne medijske inicijative proizašle sa scene civilnog društva, koje su u Europi najpoznatije kao community mediji.  

Iako se u europskom kontekstu ne može govoriti o revoluciji trećeg medijskog sektora, primjeri poput Irske i Velike Britanije pokazuju da se medijski trendovi mijenjaju i to u korist trećeg sektora. Te trendove prati, ali i stvara krovna europska zagovaračka organizacija trećeg sektora medija Community Media Forum Europe (CMFE), koja je nedavno – od 17. do 19. studenog – održala i svoju prvu godišnju konferenciju u Nicosiji, gdje je okupila stotinjak sudionika sa scene community medija, ali i predstavnike regulatora iz državnih resornih agencija i nadležnih tijela EU-a. Uoči konferencije tajnik CMFE-a Salvatore Scifo u Zagrebu je održao radionicu Procesi zagovaranja i modeli financiranja na području neprofitnih medija što je bila prilika da od njega saznamo detalje o aktivnostima CMFE-a, stanju trećeg sektora medija u Europi i primjerima dobrih i loših praksi koji bi se mogli primijeniti na našoj sceni.

KP: Tijekom zagrebačke radionice imali ste priliku “opipati” stanje trećeg medijskog sektora u Hrvatskoj. Kakav je dojam? 

S.S.: Čini mi se da u Hrvatskoj postoji prilično živahna scena trećeg sektora medija i to prije svega u smislu neprofitne medijske djelatnosti. Stvari polagano ključaju ispod površine i zato je vrlo važno povezivanje sa sličnim scenama u drugim dijelovima Europe. Tome će nadam se pomoći i organizacije poput CMFE-a prenoseći ljudima u Hrvatskoj iskustva iz drugih zemalja. Treba istaknuti da CMFE ne donosi gotova rješenja jer smatramo da je ključno poznavanje lokalnog konteksta, povijesnih okolnosti… Zato je dobar početak nedavno osnivanje Mreže neprofitnih medija u Hrvatskoj.

KP: Kakvim se aktivnostima CMFE bavi i koji su konkretni oblici djelovanja organizacije? 

S.S.: Organizacija je osnovana 2004. godine što je bilo potaknuto prazninom na europskoj sceni zagovaranja community medija koja je nastala gašenjem udruženja community radija AMARC Europe koja se našla u financijskim problemima. CMFE okuplja stručnjake za zagovaranje i formiranje politika, broji 90 članova iz 23 europske zemlje, a imamo i pridružene članove iz sjeverne Amerike, Azije i Afrike. Zastupamo interese community medija u središtu Europske unije, Bruxellesu, gdje vodimo brigu o tome da Vijeće Europe, Europska komisija te Europski parlament stvarajući medijske politike i zakone uzmu u obzir ulogu i potrebe community medija. Djelujemo i na nacionalnim i regionalnim razinama u slučajevima kada nas naši članovi zatraže podršku ili pomoć oko pregovora s nadležnim institucijama i drugih zagovaračkih procesa kao što je donošenje zakona i slično. Najnoviji primjer našeg angažmana je mađarski slučaj gdje je postojao dobar zakonski okvir za community medije koji je narušen aktualnim političkim zbivanjima – na što smo morali reagirati. Za sljedeću godinu pripremamo projekt Ocijeni regulativu kojim ćemo kroz niz indikatora provjeriti stanje zakonodavnog okvira i pravilnika o neprofitnim i community medijima. Nadamo se da će se u ocjenjivanje uključiti i naši hrvatski partneri pa da ćemo krajem 2012. imati i komparativne podatke za vašu zemlju. 

 

KP: Kakvi su ti problemi koje dijele europske organizacije? Kakav je općeniti položaj community medija u Europi? 

S.S.: S obzirom na sveprisutno smanjivanje budžeta javnih medijskih servisa u zapadnoj Europi, na što nije imun ni uvijek hvaljeni BBC, sve je manje novca prvenstveno za lokalne programe. S druge strane lokalne privatne stanice umrežavaju se u komercijalne regionalne ili nacionalne mreže i tako nastaje praznina na lokalnoj razini informiranja. Tu je prilika za treći sektor medija – programe koji su u stanju i informirati, i baviti se političkim pitanjima i dati prostor etničkim, vjerskim i drugim manjinama. Postojanje lokalnih, neprofitnih medija, koji proizlaze iz same zajednice izuzetno je važno jer se jedino oni bave temama za koje na komercijalnim ili javnim medijima nema interesa.  

 

KP: Uspijeva li trećem sektoru medija u toj kompliciranoj konstelaciji otvarati nove prostore za svoje djelovanje? 

S.S.: Mogu navesti primjer Velike Britanije, jer tamo se u posljednje vrijeme događaju najveći pomaci. Tamo se treći sektor medija počeo razvijati tek 2004. godine čemu je prethodilo dva desetljeća zagovaranja i kampanja i danas postoji oko 200 radio stanica koje funkcioniraju kao community mediji. Što je još važnije – njihov tematski spektar je vrlo raznolik: tu su programi lokalnih zajednica, etničkih manjina, interesnih skupina, umjetničkih projekata, programi koje djeca rade za djecu… To je jedini medijski sektor koji raste. U nekim drugim zemljama treći sektor postoji već dvadesetak godina i radi se o stotinama radio stanica diljem Europe. Primjerice u Francuskoj postoji osobit način financiranja – od zarade od oglašavanja komercijalnih stanica izdvaja se postotak namijenjen neprofitnom sektoru. Financijska potpora trećem sektoru medija dobro je organizirana i u Austriji, skandinavskim zemljama i u Irskoj, koja ima posebno dobro uspostavljen zakonski okvir i godišnje konferencije predstavnika sektora koje financira država. 

 

KP: Kakva su iskustva suradnje javnih medijskih servisa i trećeg sektora medija? 

S.S.: U Nizozemskoj javni medijski servis na lokalnoj razini zapravo obavlja ulogu community medija tako postoji puno prostora za razvoj suradnje javnih i neprofitnih medija, no treba imati na umu da su javni servisi u nekim zemljama srednje i istočne Europe nekada bili glasnogovornici diktatora i totalitarnih sistema, pa vjerodostojnost takvih medija i danas zna biti upitna. Tako da povezivanje javnog i trećeg sektora medija može biti dvosjekli mač. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, no britanski slučaj pokazuje pozitivna iskustva: tamo su Udruženje community medija CMA i engleski regionalni programi BBC-a potpisali memorandum kojim definiraju svoj odnos kao nekonkurentski i određuju sfere moguće suradnje, koja se prije svega odnosi na lokalno izvještavanje koje community mediji mogu obavljati puno bolje jer su i bliži zajednici. Zgodna praksa proizašla iz te suradnje bio je i program razmjene urednika s regionalnih BBC-jevih stanica i s community stanica tako da su i jedni i drugi imali priliku steći drugačije medijsko iskustvo. 

 

KP: Spominjete samo zemlje zapadne Europe, događa li se što u državama na jugoistoku kontinenta? 

S.S.: U Mađarskoj, recimo, postoji solidno razvijena scena community radija, djelomice zahvaljujući djelovanju Central European Universityja u Budimpešti, koji financijski podržava George Soros. Ondje se, naime, priređuju radionice i konferencije koje povezuju ljude zainteresirane za stvaranje neprofitnih medijskih community projekata. U drugim zemljama uglavnom nedostaje sredstava za sustavno razvijanje scene. Prema istraživanju Europske unije iz 2007. godine na području od baltičkih zemlja pa do Grčke stanje je u najblaže rečeno izazovno. Uz Mađarsku iznimka je Poljska gdje postoji nešto što sliči na treći sektor medija, no tamo scena nije jasno definirana jer veliki dio neprofitnih radija povezan je s katoličkom crkvom, pa sektorom uvelike dominiraju vjerski programi. Na području bivše Jugoslavije velika se aktivnost vidi u online medijima što je posljedica nedostatka kritične mase lokalnih aktivista da utječu na promjene zakona i političkih strategija. 

 

KP: Kada su u pitanju neprofitne radio stanice, stanje u Hrvatskoj pomalo podsjeća na spomenuti poljski primjer: od tri neprofitne koncesije, dvije koriste radio stanice u vlasništvu katoličke crkve. 

S.S.: To je razumljivo jer Hrvatska je većinski katolička zemlja, no takvo stanje na sceni nije dobro ako jedno mišljenje dominira neprofitnim frekvencijama, koje bi trebale biti otvorene mnogim drugim glasovima. Mislim da bi se u Hrvatskoj trebala primijeniti iskustva drugih zemalja koje su prošle sličan proces i učiti na njihovim uspjesima i greškama.  

Hrvatska je u nešto drugačijoj poziciji od ostalih zemalja u regiji jer je pred članstvom u EU-u što omogućava pokretanje procesa kao što je usklađivanje s praksama u zemljama Unije. Potrebno je, naravno, obaviti i kvalitetne pripreme što znači da se prije nego što se zatraže frekvencije treba analizirati mogućnosti i ograničenja sektora – istražiti ljudske i tehničke potencijale, prvo pokrenuti internetske radio programe, napraviti pilot-emisije i na osnovi tog iskustva aplicirati za radijske koncesije.

 

KP: Što aktivisti trećeg medijskog sektora mogu očekivati od ulaska Hrvatske u EU – hoće li to donijeti neke nove zakonske okvire ili otvoriti nove fondove? 

S.S.: Morat će se provesti neke strukturne promjene kad su u pitanju nevladine i neprofitne organizacije jer zakonska regulativa koja predviđa da neprofitna organizacija mora registrirati tvrtku da bi se prijavila na natječaj za radijsku koncesiju predstavlja problem. To je u Hrvatskoj – koliko sam čuo – sada zadovoljavajuće regulirano novim zakonom koji predviđa da nakladnici neprofitnih elektroničkih medija mogu biti samo neprofitne organizacije. Korak koji predstoji je udruživanje zainteresiranih organizacija jer samostalnim djelovanjem puno će teže biti dostići cilj. Primjerice, u Bosni i Hercegovini su prilagodili zakonski okvir, no organizacije nisu bile spremne za to i nitko se nije prijavio na natječaj za neprofitnu koncesiju. Tako da se prvo treba međusobno identificirati i stvoriti partnersku mrežu: istražiti želje, potrebe i mogućnosti lokalne scene. Britanska eksplozija neprofitnih stanica dogodila se zato što se scena dobro organizirala: prvo su napravili pilot-programe s kojima su provjerili vlastite potencijale i strukturne prepreke i nakon toga su pristupili potencijalnim financijerima i “policy makerima”.  

Neka dobra zakonska rješenja koja smo uspjeli progurati do razine Vijeća Europe i Europske komisije nažalost nisu obvezujući zakoni za članice tako da se ona neće automatski primjenjivati, no činjenica da je te platforme i deklaracije podržao Europski parlament sigurno će pozitivno utjecati i na ovdašnju situaciju.  

U svakom slučaju razvijenost scene community medija za EU je jedan od faktora razvijenosti pluralizma medija što vjerujem da je za Hrvatsku važan faktor. 

 

KP: Kakav je vaš dojam o stanju pluralizma medija u Hrvatskoj?  

S.S.: Europska unija nedavno je provela studiju o tome kako vrednovati pluralizam medija. Sastavili su listu indikatora u koju su uvrštena i ocjena stanja na sceni community medija: zakonska regulativa, financiranje, infrastrukturna podrška… Studija se primjenjivala samo na zemlje EU-a, ali kada bi se provela u Hrvatskoj čini mi se da bodovi ne bi bili visoki jer tu zapravo postoje samo dva sektora medija: javni i komercijalni. 

 

KP: Sugerirate korištenje online platformi kao početnu fazu procesa, a kako je “online boom” utjecao na razvoj community medija općenito? 

S.S.: Važna posljedica rasta korištenja online medija su nove mreže organizacija i programa nastale uz financijsku potporu EU-ovih fondova. Odličan primjer suradnje postoji između austrijskih, mađarskih i slovenskih organizacija koje rade na razvoju interkulturnog dijaloga. Razvoj online platformi puno je pomogao i u distribuciji programa jer je najjednostavniji i najjeftiniji mediji za koji nisu potrebne dozvole, no – s druge strane – nisam siguran da je i prijem online medija najjeftiniji. FM radio prijemnike danas možete kupiti za nekoliko eura i slušati program bilo gdje bez dodatnih troškova i bez poznavanja novih tehnologija, dok vam za prijem online medija treba računalo, poznavanje tehnologije, pristup mreži… Ne smijemo se fokusirati samo na publiku koja je informatički pismena, jer treba doprijeti do svih društvenih skupina. Otegotna okolnost tradicionalnog radija je, pak, skupoća opreme za emitiranje tako da treba tražiti neki balans između te dvije platforme.