Tema U prvom članku našeg temata usredotočili smo se na povijest tekstilne industrije na ovim prostorima, s posebnim osvrtom na Varteks, varaždinski tekstilni gigant koji je prošle godine nakon stoljeća rada zatvorio svoja vrata. Središnje pitanje bilo je što ostaje nakon Varteksa, a ono se nastavlja i u ovom članku, u kojem ga dodatno produbljujemo i širimo. Što ostaje kada se tvornica zatvori, kada je više nema? Što iz nje baštinimo? Je li arhitektura jedino što “vrijedi” sačuvati?
Što dublje “kopamo”, sve je jasnije da na to pitanje ne možemo dati jednoznačan odgovor te da pamćenje, ono što se iz Varteksa baštini, nije monolit već se mijenja kroz godine i generacije. Povijest tvornice duga je i složena, kao i njezin odnos s gradom i društvom koje je u velikoj mjeri izgradila i oblikovala. Njezin se utjecaj proteže van granica same tvornice, fasade koja danas propada i zemljišta koje je prodano da bi se izgradio još jedan trgovački centar. U tih sto godina stalo je mnogo toga, a priče se samo nižu – od izgradnje tvornica, pa i grada, obrazovanja i emancipacije, teških uvjeta rada u tekstilnoj industriji, pretvorbe i privatizacije, uništavanja i pljačke, do sindikalnih borbi i štrajkova, zahvalnosti, ali i zamjeranja.
Bavimo se, dakle, baštinom, ali u širem okviru nego što je obično shvaćamo. Ideju baštine proširit ćemo izvan same arhitekture, na industrijsku baštinu, arhive i strojeve tvornica, pa u konačnici i na ono što baštinimo u sjećanju.
Očuvanje arhitekture i objekata, naravno, iznimno je važno, jer je sravnjivanje sa zemljom najradikalniji oblik brisanja. Koliko nas se danas sjeća gdje je bila tvornica Kamensko ili gdje su se nalazile brojne tvornice na Trešnjevci? Fizičko uklanjanje prvi je čin uklanjanja iz memorije. Varteks je od takve sudbine zasad barem djelomično pošteđen. Prema Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske sklop povijesnih industrijskih građevina na području kompleksa tvornice zaštićen je 2024. godine kao kulturno dobro industrijske baštine. Među njima su zgrada uprave iz 1906., stara gradska električna centrala iz 1928. i tvornički dimnjak podignut 1934. godine.
Dio kompleksa ipak je već srušen, a dio zemljišta prodan, djelomično i kako bi se osigurala sredstva za isplatu plaća radnicama i radnicima. Dvije velike parcele prodane su za trgovačke centre, od kojih je jedan već izgrađen, a drugi se još gradi. Postoji nada da će zaštićeni dio kompleksa biti sačuvan i uključen u nove gradske i društvene sadržaje, no planovi kako bi to moglo izgledati još ne postoje, a smjer njegova očuvanja i korištenja zasad nije jasan.
No, osim arhitekture tu su i strojevi, proizvodi i tvornički arhivi koji svjedoče o radu i funkcioniranju tvornica. Što je s njima? Kustosica u Tehničkom muzeju Nikola Tesla (TMNT) Kosjenka Laszlo Klemar upozorava da oni često ne završe ni u službenim državnim ili gradskim arhivima ni u muzejima, čime se gubi uvid u poslovanje i život tvornica, u to što su proizvodile i kako su se mijenjale. U slučaju Varteksa dio predmeta sačuvan je u Gradskom muzeju Varaždin.
Ipak, kada je riječ o strojevima, velika većina pokretne industrijske baštine je izgubljena. Sačuvano je vrlo malo strojeva, a problem su i ograničeni muzejski kapaciteti, jer za velike tekstilne strojeve u muzejskim čuvaonicama često nema mjesta. Drugi problem na koji Laszlo Klemar upozorava jest to što muzeji nisu na vrijeme reagirali dok su tvornice propadale.
“Industrija je toliko rapidno propadala te je bila potrebna vrlo brza i udružena reakcija muzeja do koje nije došlo”, kaže. Strojevi su završavali u starom željezu, a prema svjedočanstvima radnika nekih tvornica, dio je prodan tekstilnim tvornicama u Aziji. Zato su iznimno vrijedan izvor i sačuvani predmeti, proizvodi, ambalaža i fotografije, na temelju kojih se može rekonstruirati proces proizvodnje.
I ovo je način na koji tekstilna industrija kopni iz kolektivnog sjećanja. Laszlo Klemar navodi primjer zagrebačke galerije Lauba. Općepoznato je da se u toj zgradi u doba Austro-Ugarske nalazila konjušnica, no rijetki se sjećaju da je ondje bio i pogon Tvorpama, Tvornice za pamučnu industriju. Na sličnu su pojavu upozorile i Dora Gorenak i Alma Antončić iz kolektiva Društvo i prostor (DiP), koji se u svom radu bavi pitanjima prostorne (ne)pravednosti u Hrvatskoj. Ističu da se Varaždin oduvijek predstavlja kao barokni grad, dok je stoljetna tekstilna tradicija ostala u drugom planu.
Da je Varteks bio “grad u gradu” slažu se sve naše sugovornice. Bio je vodeći, ako ne i najjači “tekstilac” na ovim prostorima, govori Laszlo Klemar, a tomu svjedoči i činjenica da je bio jedina jugoslavenska tvornica koja se s proizvodnjom tkanina uspjela probiti čak i na iznimno zahtjevno englesko tržište.
Društvena važnost Varteksa bila je nemjerljiva. Laszlo Klemar ističe kako su se uz proizvodne pogone vrlo brzo počeli otvarati i razni društveni servisi. Postojala je peglaona i “vešeraj” gdje su radnice mogle donijeti odjeću od kuće, ali i kantina u kojoj su mogle uzeti ručak za cijelu obitelj. Bio je to pokušaj olakšavanja dvostrukog radnog opterećenja žena. Radnicama su bili dostupni i frizerski salon te dispanzer s liječničkom skrbi. Provodile su se i ankete, primjerice o tome zašto se radnice uključuju ili ne uključuju u radnička vijeća, a organizirane su i radionice o kontracepciji i zaštiti od neželjene trudnoće.
Unutar tvorničkog kompleksa, dakle, nastojale su se zadovoljiti različite potrebe radnica, a tvornica je bila mjesto na kojem se odvijao velik dio života, ne samo onaj radni. Budući da su zapošljavale većinom žene, tekstilne tvornice bile su “idealna mjesta i za obrazovanje i opismenjavanje žena, ali i poligoni njihova uključivanja u društvene i političke aktivnosti”, zaključuje kustosica.
Upravo identitetske vrijednosti takvih mjesta DiP nastoji zabilježiti projektom Bitno da je nekad bilo lepo, prije nego što iščeznu iz kolektivne svijesti građana. Projekt je usmjeren na promišljanje budućnosti velikih industrijskih i institucionalnih kompleksa koji su u fazi preobrazbe, prenamjene ili gašenja, a jedna od triju lokacija kojima se kolektiv bavi upravo je Varteks. S kompleksom Vjesnika u Zagrebu i Kumrovečkim Spomen-domom dijeli sličnu povijest i sudbinu, snažan utjecaj na lokalni identitet i memoriju, ali i neizvjesnu budućnost o kojoj se odlučuje bez građana.
DiP je u sklopu svojih radionica razgovarao s velikim brojem ljudi različitih profila i svi su redom isticali da je Varteks na neki način oblikovao grad. Zato ga je, smatraju u kolektivu, važno afirmirati kao bitan dio grada, ali i procijeniti koji se dio baštine može prenijeti novim generacijama te dobro promisliti kako ga uključiti u gradsko tkivo. Gorenak i Antončić pritom upozoravaju i na raskorak između onoga što je Varteks predstavljao nekad i što predstavlja danas. “Može li on nastaviti živjeti u nekom obliku i ako da, kojem? Ima li smisla da dalje živi? I živi li zapravo Varteks ili samo dobra arhitektura?” samo su neka od pitanja na koja bi odluka o njegovoj prenamjeni trebala barem pokušati odgovoriti.
Ovakav je tip kompleksa, smatraju Gorenak i Antončić, vrlo pogodan za prenamjenu, no za nju je nužan participativan i transparentan proces odlučivanja, u kojem bi se utvrdilo što treba sačuvati i kako bi se prostor mogao koristiti. Na radionicama su doznale da građani u tom prostoru žele vidjeti različite sadržaje, od vrtića i glazbene dvorane do domova za starije. “Oni bi voljeli život, da se gradski život pretoči u Varteks. Ne da se sve samo sravni, ne da se rade nasilne intervencije, već da se pusti da se kroz njega živi.”
Upravo bi konkretno uključivanje stanovnika u odlučivanje moglo pokazati što njima samima u gradu nedostaje. Građani bi, dakle, od ovog trenutka nadalje trebali biti uključeni u proces donošenja odluka o Varteksu, jer je riječ o iznimno vrijednom kompleksu koji bi trebao služiti njima. Kao moguće uzore Antončić i Gorenak navode zagrebačku Klaonicu ili pak slučaj bivše tekstilne tvornice Can Batlló u Barceloni, koju su preuzeli građani.
Članice Društva i prostora svjesne su da će to biti težak i dugotrajan proces. Svi očekuju da će se do cjelovitog rješenja doći uskoro, no realnije je očekivati postupno promišljanje kompleksa te isprobavanje i provjeravanje različitih mogućih rješenja. Samo se tako može doći do kvalitetnog rješenja koje poštuje povijest, ali gradu nudi i sadržaje koji su mu danas potrebni.
Interes za očuvanje Varteksa pritom je sve veći. Kolektiv je, pomalo neočekivano, u posljednjih šest mjeseci primio mnogo upita građana o njegovoj sudbini. Mnoge je šokirala devastacija prostora do koje je došlo pri gradnji trgovačkih centara, osobito onoga koji je još u izgradnji. “Vizura je potpuno promijenjena. To su krivi sadržaj, krive tipologije, krivi prostor, krivo oblikovanje i krivi razlozi. I to ljudi osjećaju”, zaključuju Antončić i Gorenak.
Tekst je sufinanciran sredstvima Agencije za medije u sklopu Projekta poticanja novinarske izvrsnosti. Izneseni stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost autorice i ne odražavaju nužno stajalište Agencije za medije.
ObjavljenoObjavljeno
