Tema “Čini se samorazumljivim da grad i industrija rastu, zastaju i propadaju zajedno – prostorno, ljudski i u vremenu”, pišu Sanja Potkonjak i Tea Škokić u svojoj knjizi Gdje živi tvornica?. Deindustrijalizacija je “proces, ne događaj”, a život mjesta, grada ili zajednice pritom se često raskida na ono “prije i poslije”, na “kraj i početak”.
Autorice, koje prvenstveno proučavaju propast sisačke Željezare, navode kako proces deindustrijalizacije, osim samog zatvaranja industrijskih pogona, ima i društvene učinke na zajednicu. Ti procesi ponekad su dugotrajni i spori, ponekad napadni i vidljivi, ponekad puzeći i zamagljeni. No, kakvi god oni bili, transformacija rada, zajednice i sjećanja koju je izazvalo industrijsko propadanje temeljna je za shvaćanje deindustrijalizacije.
Tvornice tekstila i druge tvornice u kojima su radile žene pritom su često manje vidljive, “i u životu i u smrti”, iako su nerijetko propadale i bile zatvarane paralelno s velikim proizvodnim pogonima poput čeličana ili rudnika.
Kako dalje pišu Potkonjak i Škokić, u manjim gradovima koji se oslanjaju na jednu industriju ili mali broj međusobno povezanih industrija koje zapošljavaju većinu radno sposobnog stanovništva s velikim jednoindustrijskim, često gigantskim tipom tvornica, nestanak industrije ne podrazumijeva tek promjenu načina proizvodnje. Ako nestanu tvornica ili industrija o kojoj ovisi većina radnih mjesta stanovnika nekoga grada, gotovo da možemo govoriti o kraju toga grada. A definitivno možemo govoriti o kraju jednog vremena – industrijskog.
Radi se, dakle, “o dramatičnoj preobrazbi konceptualizacije rada, života, stanovanja” koja za sobom ostavlja i fizičke tragove, urušene tvorničke zgrade i infrastrukturu nekadašnjih tvornica. Takvi krajolici se tako često opisuju kao “krajolici gubitaka” i “krajolici propadanja”.
Nakon promišljanja materijalnih i nematerijalnih tragova kompleksa Varteksa, usredotočujemo se na prazninu i rupu koja je nastala nakon njegova zatvaranja, kao i njegova polaganog kopnjenja koje je krenulo već prije 10, 15 godina. Prazninu u sjećanju, u znanju i arhitekturi.
Spomenka Težak, muzejska savjetnica Povijesnog odjela u Gradskom muzeju Varaždin, Varteks opisuje kao “grad unutar grada” ili “paralelni grad”.
Najveći šok predstavljalo joj je rušenje dijela Varteksovih zgrada kako bi se izgradio šoping centar. “To je definitivno nešto što mi se činilo nepojmljivo, pogotovo kada gledate strukturu objekata koji su činili kompleks tvornice Varteksa koji je veličine kao povijesna jezgra Varaždina”, govori nam.
Taj dio grada vrvio je od ljudi, opisuje. Ljudi su u Varteks dolazili raditi i iz prigradskih naselja i sela. Prva velika otpuštanja u novijem razdoblju dogodila su se još 2012. i 2013. godine, ali nakon tog vala Varteks je ipak nastavio raditi. Sada, pak, nakon zatvaranja, to mjesto zjapi prazno, ispražnjeno od ljudi.
“Meni je to strašno. Zapravo, strašno mi je bilo kada sam ušla u te napuštene objekte 2017. i 2018. kada smo pripremali izložbu Stoljeće tekstila povodom 100. obljetnice djelovanja Varteksa. Zateknete nečije radno mjesto koje je isto takvo kakvo je bilo kad je ta osoba zadnji put bila na poslu i srce vam stane”, opisuje.
Od sredine pedesetih postoji ideja o muzeju tekstila u Varaždinu, kako bi se sačuvala tekstilna baština.
“Sada je 2026. godina i ideje se gomilaju. Mislim da Varaždin i ono što smo baštinili od Varteksa zaslužuju prezentaciju, jer je grad u velikoj mjeri nastao zahvaljujući toj tvornici”, smatra Težak. Gradski muzej Varaždin uspio je dio strojeva preuzeti od tvornice, a prikupljeno je i dosta druge građe, pa se Težak nada kako postoji osnova za prezentaciju života i rada tvornice.
Želja da se pamćenje očuva postoji. “Meni bi bilo drago da taj prostor živi, da se na njemu ljudi kreću izvan radnog vremena”, govori nam. Dodaje i to kako bi život prostora na kojem je bio Varteks trebao biti povezan sa životom tvornice, onime što je ondje prije postojalo.
Dora Gorenak iz kolektiva Društvo i prostor (DiP) u svom radu bavi se pitanjima prostorne (ne)pravednosti u Hrvatskoj. Kao što smo pisali u prethodnom članku ovog temata, DiP projektom Bitno da je nekad bilo lepo želi zabilježiti identitetske vrijednosti kompleksa poput Varteksa prije nego što iščeznu iz kolektivne svijesti građana.
Prva rupa koju Gorenak, pak, detektira je ona u pamćenju i sjećanju između starijih i mlađih generacija. I ona sama, govori nam, dugo nije razumjela “društveno značenje i društvenu vrijednost” Varteksa. Svijest o tome došla je tek kasnije.
“Taj prostor sam na neki način doživljavala kao ogradu. Znaš da je iza toga tvornica, ali mi nikada nije palo na pamet da bih zapravo mogla ući i vidjeti što je unutra. I čini mi se da je većina moje generacije na sličan način doživljavala tvornicu”, govori nam. Sada kada je ta “ograda” pala, neugodni osjećaji se gomilaju. Rupa o kojoj razgovaramo širi se, guta sve pred sobom, a njena generacija prepoznaje da se ondje događa nešto “neprimjereno” prostoru.
Modna dizajnerica Tina Vrdoljak Ranilović u Varteks je došla 2019. godine, tik pred kobnu pandemiju koronavirusa. Nakon što je završila njena dva desetljeća duga suradnja u I-glama, vidjela je oglas za posao u Varteksu. Tražili su šefa dizajnera. Vrdoljak Ranilović bila je zadužena za modernizaciju dizajna, od pripreme skica do samog dizajna i osnovne ideje do pripreme predmeta za proizvodnju. Želja je bila modernizirati, ubrzati, pa u konačnici i pojeftiniti cijeli proces. I nju pitamo kakvu je rupu za sobom ostavilo zatvaranja ovog giganta.
“Bilo mi je jako žao i teško kad je Varteks ponovo počeo propadati. Naime, shvatila sam da će hrvatska industrija ostati bez nekih znanja koja su neprocjenjiva. I da će ostati bez ljudi koje nije moguće nadoknaditi. To su prije svega tehnolozi, kemijski inženjeri koji su testirali tkanine, konstruktori… Kada sam ja bila u Varteksu mi smo radili na edukaciji, ali jednostavno nismo imali dovoljno vremena obučiti nove generacije. Iako smo se trudili.”
Opisuje kako je unutar njenog dizajnerskog tima postojao “mali hub” u kojem su stariji konstruktori prenosili znanja mlađima.
“Tehnologija. Proizvodnja. Sve je to bitno. Dakle, ne samo konstrukcija. Koji konac ide gdje. Koje ljepilo na koju tkaninu. Kako se preša, kako se kroji. Kako se pripremaju gotovi paketi. Dizajn, kroj, ljepiva, konci, gumbi… Dakle, da priča bude zaokružena i kada dođe do proizvodnje da više nema grešaka, da sve funkcionira”, govori nam.
Ističe koliko joj je žao jer smatra da su neka znanja koja su neophodna za nastavak tekstilne industrije u Hrvatskoj “nepovratno izgubljena”.
Sako, kaput… To su zapravo neki od najkompleksniji proizvoda za izradu, pojašnjava. “Znam da su ljudi koji su u Varteksu radili na tim proizvodima otišli u mirovinu, a nove generacije nisu obučavane.”
“Gledaj, iskreno, dizajnera poput mene ima, neki su bolji, neki lošiji. Svi mi možemo savladati dizajn za industriju. Vrlo brzo naučiš kako se dizajnira, što je ekonomično, što ne. Što se prodaje, što ne. Ali ovakvo znanje kakvo smo mi imali u Varteksu teško se nadoknađuje. Upisuje se velik broj dizajnera, ali malo ljudi želi ići u konstruktore, u tehnologiju proizvodnje”, govori nam.
“Ne želim zvučat defetistički, ali mislim da je tekstilna industrija gubitkom Varteksa izgubila perspektivu (puno godina)”, dodaje.
Da su izgubljene vrijedne vještine slaže se i Težak. Tvornice nastale u 19. i 20. stoljeću na tim područjima za cilj su imale i zapošljavanje ženske radne snage. Dodatno, rast Varteksa pratilo je i jačanje tekstilnog školstva, pa je bila otvorena i tekstilna škola. Nastajao je i neki drugi tip znanja koje se stvaralo oko same industrije, a o kojem često ni ne razmišljamo, poput popravaka tekstilnih strojeva koji su se u tvornici koristili.
Vrdoljak Ranilović pitamo kakav je njen konačni dojam o zatvaranju Varteksa. Ona prvenstveno smatra da je to “još jedan poraz”. Ljudi su se vezali uz Varteks i jako im je žao što nije uspio.
A kako se ona osjeća?
“Prije svega, tužna sam. Naime, duboko u sebi uistinu sam se nadala da će Varteks imat neku ulogu, kako na hrvatskom, tako i na vanjskom tržištu. Vjerovala sam i nadala se da će se Varteksovi kvalitetni proizvodi prodavati u cijeloj Europi i zapravo na neki način postati i mjerilo kvalitete i sinonim za vrijednost za novac (value-for-money).”
Sada je ta praznina u znanju i pamćenju utjelovljena u fizičkoj rupi koja je nastala u prostoru, samim rušenjem zgrada.
Kada postoji tvornica, onda si, kako to opisuje Gorenak, “u miru s tom idejom da je tu ograda, da je iza ograde tvornica koja nešto gradi, o kojoj se priča, koja doprinosi gradu”. Ali onda tvornica propadne i zamijeni ju potpuno neadekvatan sadržaj, u ovom slučaju trgovački centri. “I onda se pitaš zbog čega su takve urbanističke forme dozvoljene i zbog čega bi bilo u redu prihvatiti da se takve stvari događaju”, ističe Gorenak.
Za kraj, Težak dijeli anegdotu koju je nedavno čula. Jedna starija gospođa s kojom je kustosica pričala rekla joj je kako je njena obitelj kupila staru kuću u Istri za novac koji su dobili od prodaje Varteksova kaputa.
“I onda čujete tako nešto i vidite da ta tvornica sada ne postoji. Znam da sve ima svoje vrijeme, ali da uništimo nešto što je bilo tako vrijedno i što je predstavljalo vrijednost grada i svakog čovjeka koji je u njemu živio mi je nepojmljivo.”
Tekst je sufinanciran sredstvima Agencije za medije u sklopu Projekta poticanja novinarske izvrsnosti. Izneseni stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost autorice i ne odražavaju nužno stajalište Agencije za medije.
ObjavljenoObjavljeno
