Tema Ova godina obiluje lošim vijestima, pa je tako u 2026. došao i konačni kraj tekstilnoj tvornici Varteks. Nakon što je prošle godine proglašen stečaj, ugašena je i proizvodnja, dok su ove godine zatvoreni i svi preostali Varteksovi dućani, a onda i outlet u gradu Varaždinu nakon rasprodaje ostatka asortimana. Time je završila Varteksova priča koja je trajala duže od stoljeća.
Bez obzira na to što neke firme i manji proizvođači još opstaju, pesimisti bi mogli reći da zatvaranje na neki način predstavlja i službeni kraj tekstilne industrije u Hrvatskoj, koja je već desetljećima na koljenima. Već je neko vrijeme, nažalost, bilo jasno da je Varteks svoj vrhunac doživio u bivšoj Jugoslaviji. No, unatoč tome, postojala je nada da će bar dio proizvodnje, pa onda i radnih mjesta, opstati.
Najviše začuđuje, iako možda ne bi trebalo, koliko je slabo vijest o zatvaranju odjeknula u javnosti. Uz sve ostalo što se događa, sudbina još jedne tvornice, čini se, nije važna. One ionako u Hrvatskoj obično završe tek kao odlagališta ilegalnog otpada. Izgleda da je društvo potpuno otupjelo na propast hrvatske (tekstilne) industrije, pa je tako i ovo zatvaranje završilo bez previše pompe, a razgovor se brzo premjestio na vrijednost Varteksovih nekretnina.
U posljednjih desetak godina zamjetna je promjena kada govorimo o temama radništva, poput štrajkova, uvjeta rada i života. Te su teme postale još nevidljivije, ispale su iz javnog diskursa, a i radničke borbe sve su rjeđe. Došlo je, čini se, do konačne pretvorbe radnika u djelatnika.
Tekstilna je industrija na ovim prostorima imala veliki značaj, u ekonomskom, ali i u emancipacijskom smislu. Gubitak Varteksa, ali šire i industrije, ne predstavlja “samo” gubitak radnih mjesta čiji broj već godinama opada. Predstavlja i gubitak (radničke) povijesti, sjećanja te specifičnih znanja i vještina koje se više ne prenose dalje. Pokušat ćemo, stoga, kroz seriju tekstova sačuvati pamćenje tekstila na ovim prostorima, Varteksa, ali i radnica i radnika koji su ondje radili. Ideja je pritom aktualizirati odnos proteklih godina, pa i desetljeća, prema toj tvornici, ali i drugim tekstilnim poduzećima i tvornicama koje su propadale, te ga analizirati i kroz prizmu devalvacije rada i radnika, pa i zatiranja radničkog naslijeđa.
No, da bismo sve ovo dostojno “raspakirali”, za početak je potrebno vratiti se u prošlost. Prije više od sto godina, točnije 1918., braća Rudolf i Ernst Stiassny osnovala su Tekstilnu industriju Varaždin (TIVAR), a ozbiljnija proizvodnja pokrenuta je 1922. godine. Radni uvjeti bili su loši i teški: dvije smjene, rad bez kolektivnog ugovora, na nadnicu i akord, tj. plaćanje po broju izrađenih predmeta. Prije točno sto godina u toj tvornici započela je proizvodnja konfekcije – odjevnih predmeta – i to na 36 strojeva, čime je pokrenuta prva industrijska lančana proizvodnja tekstila na području Kraljevine SHS.
Kako u svojoj knjizi Žene i industrija na Balkanu piše istraživačica Chiara Bonfiglioli, prve tekstilne tvornice u Jugoistočnoj Europi potječu iz kasnog 19. stoljeća, iz vremena Austro-Ugarske, a najstarija tvornica na području današnje Hrvatske bila je ona pamuka u Dugoj Resi, osnovana 1884. godine. S obzirom na to da je početkom 20. stoljeća ovo područje uglavnom bilo ruralno te je 80 posto lokalnog stanovništva proizvodilo vlastitu odjeću na svojim domaćinstvima, unutarnje tržište tekstila bilo je uglavnom ograničeno na glavna urbana središta. Jugoslavija je 1931. godine imala 14 milijuna stanovnika, ali samo je četiri do pet milijuna imalo potrošačku moć, navodi Bonfiglioli.
U razdoblju između 1932. i 1939. ukupna radna snaga u tekstilnoj industriji cijele Jugoslavije porasla je s 31.461 radnika na 60.908, dok su žene 1939. godine činile 57,42 posto svih zaposlenih u toj industriji. U tom su razdoblju radnici na području današnje Hrvatske uglavnom bili tzv. “radnici poljoprivrednici”, a 78,38 posto njih bilo je koncentrirano u Zagrebu i sjeverozapadnom dijelu zemlje, u Dugoj Resi, Varaždinu, Donjoj Stubici i Čakovcu. Radni uvjeti bili su izrabljivački, uvjeti života užasni, stoga je ovo razdoblje obilježeno i velikim brojem radničkih štrajkova.
Kako se navodi u publikaciji Rad i otpor, koja je nastala kao rezultat istoimene izložbe iz 2024. godine u zagrebačkom Tehničkom muzeju, kao industrija koja zapošljava pretežno žensku radnu snagu, “tekstilna industrija reflektira širi društveni stav prema ženama u duljem vremenskom periodu i svjedoči njihovoj neravnopravnoj poziciji, što se ponajprije očituje u nižim nadnicama i lošim radnim uvjetima”. Zbog svega toga, kao i činjenice da su u industriji u kojoj su činile većinu bile diskriminirane, tekstilne radnice su često štrajkale. Neke od najvažnijih štrajkova pokrenule su upravo one.
Jedan od bitnijih štrajkova bio je upravo onaj koji je 1936. godine organiziran u tadašnjem Tivaru. Radilo se puno, proizvodnja se širila, ali radnice i radnici to nisu osjetili kroz poboljšanje radnih i životnih uvjeta. Dodatno, ako ne bi ispunili očekivanu kvotu, primjenjivan je sistem novčanih kazni. Sve to dovelo je do velikog štrajka, koji je u povijesti radničkog pokreta zabilježen kao najorganiziraniji i najustrajniji, a u kojem su radnice i radnici izvojevali pobjedu. Njihov uspjeh imao je golem utjecaj na razvoj sindikalnog pokreta u Hrvatskoj i bio je prekretnica za radnički pokret na ovim prostorima.
Tekstilna se industrija razvijala na tržištu cijele Jugoslavije, a Varteks je u najboljim danima zapošljavao i više od deset tisuća radnika. Tijekom osamdesetih Jugoslavija je bila jedan od vodećih proizvođača odjeće u Europi te je postojalo više tvornica koje su zapošljavale po nekoliko tisuća radnica i radnika. Često su otvarane i u manjim mjestima, a veći proizvođači koristili su i sustav podugovaranja i surađivali s drugim, manjim radionicama u svojoj okolini ili u perifernim područjima. Takve su tvornice često bile važne i u proizvodnji znanja. Isti je slučaj i s Varteksom.
Kako piše portal Sjever.hr, budući da se taj tekstilni gigant mučio s nedostatkom obrazovanog kadra, čelnici su, u suradnji s VIS-om (Varaždinskom industrijom svile), Čateksom i MTČ-om (Međimurska trikotaža Čakovec), pokrenuli inicijativu za osnivanje varaždinske Više tekstilno-tehničke škole. Školu su financirale četiri tekstilne tvrtke, dok je praksa bila organizirana unutar Varteksa. Varteks je bio i među pionirima informatizacije u bivšoj Jugoslaviji. Tako je, zahvaljujući stručnom kadru i tada najnaprednijoj tehnologiji obrade podataka, tvrtka odigrala ključnu ulogu u osnivanju prvog informatičkog studija u Varaždinu.
No ono što se 45 godina gradilo, brzo se uništilo. Kraj osamdesetih obilježili su štrajkovi zbog neisplate plaća, a famozna pretvorba i privatizacija devedesetih donijele su svima poznati scenarij: stečajevi, neisplata plaća i zatvaranje tvornica, gubitak velikog broja radnih mjesta, samo u Hrvatskoj oko sto tisuća. Vrijedi podsjetiti i da je krajem 1980-ih ova industrija na razini Jugoslavije zapošljavala oko 474.000 ljudi, što je prema službenim izvješćima iznosilo 17 posto svih industrijskih radnika, za razliku od 127.000 radnika koji su, kako navodi Bonfiglioli, trenutno zaposleni u sektoru diljem postjugoslavenske regije.
Bonfiglioli tumači kako su deindustrijalizacija i gubitak radnih mjesta u tekstilnoj industriji “išli ruku pod ruku s procesima intenziviranja rada, informatizacije i prekarizacije preostale radne snage u toj proizvodnji diljem postjugoslavenskog prostora”. Iako su svi industrijski sektori bili ozbiljno pogođeni privatizacijom i intenzifikacijom rada, dodaje, postjugoslavenska tekstilna industrija bila je tim procesima još više izložena. Naime, morala se natjecati u globalnoj industriji koju karakterizira svjetska “utrka prema dnu” za snižavanjem troškova proizvodnje kako bi se odgovorilo zahtjevima “brze mode”.
Polako je počeo dominirati outsourcing proizvodnje, tzv. lohn ili doradni poslovi, kada partneri šalju materijal i krojeve, a lokalne tvornice šiju i dovršavaju tekstilne proizvode te ih šalju natrag zapadnim partnerima. Dodatno, istekom trgovinskog sporazuma WTO-a o tekstilu i odjeći početkom 2005. godine ukinute su uvozne kvote, čime je liberalizirana svjetska trgovina tekstilom.
Sve to dovelo je do procvata tvornica u Aziji u kojima su uvjeti rada još teži, kao i neprestanog obaranja cijena tekstilnih proizvoda koji su se počela proizvoditi za zapadna tržišta. A što je cijena tekstilnog proizvoda niža, pada njegova vrijednost u našim očima, pa tako i vrijednost rada kojim je napravljen. Sve to stubokom je promijenilo i naš odnos prema odjeći i tekstilnim proizvodima koje sve više vidimo kao predmete bez imalo vrijednosti.
Domaći tekstil oslabilo je i fokusiranje proizvodnje na podugovaranje. Tako su nestale brojne lokalne marke i brendovi. I dok su u socijalističkom razdoblju tvornice tekstila proizvodile cijele kolekcije za unutarnje i vanjsko tržište, industrija je sada u velikoj mjeri svedena na doradne poslove. Radi se de facto o deskillingu, tj. gubitku specifičnih vještina koje su se desetljećima stjecale i prenosile u tvornicama i koje, jednom izgubljene, nema tko ni gdje ponovno naučiti.
Sve to imalo je tektonske posljedice po radništvo na ovim područjima.
Tekst je sufinanciran sredstvima Agencije za medije u sklopu Projekta poticanja novinarske izvrsnosti. Izneseni stavovi i mišljenja isključiva su odgovornost autorice i ne odražavaju nužno stajalište Agencije za medije.
ObjavljenoObjavljeno
