Kritika Dobro se sjećam dana kada sam postala “suseda” na jednom štandu trešnjevačkog placa. Ta mila, nehotična gesta preplavila me je osjećajem pripadanja kvartu, a time i osjećajem da sam nadomak pripadanja cijelom Zagrebu. Naravno, kasnije sam shvatila da je takvo oslovljavanje na placu poprilično uobičajeno, potpuno nasumično i naprosto pokazatelj susretljivosti prodavača_ica. Ipak, u sebi sam nastavila njegovati tu gestu kao neku vrst konačnog prihvaćanja u novoj sredini, a donekle i odobravanja.
Život na Trešnjevačkom placu bio je i privilegija i patnja, ovisno o raspoloženju. Ako trebaš popraviti hlače, tu je krojačica. Rezervni ključ? Čas posla! Mjenjačnica? U tren oka! Ako ti je palo na pamet da bi neko sezonsko voće ili povrće, tu je sve! Uporno ti krulji u trbuhu? Od ćevapa, Mirinog bureka, pečenog piceka do pohanih gavuna, plac nudi sve! A kada želiš samo mirno bindžanje serije u stanu, pa… Tu su lokalni veseljaci u birtiji Kod Spajića koji će proći vrlo šaroliki i glasni repertoar od Vesne Zmijanac preko tamburice do Thompsona uz povremeno demonstriranje pripitih vokala. Galama, buka, psovanje, trubljenje automobila – neizostavni su dio života na placu.
Gledajući na HRT-u dokumentarni serijal Pijaca, pazar, plac u režiji Tihe Gudac i Sunčice Ane Veldić i Restartovoj produkciji, počela sam propitivati svoj odnos prema tržnicama. Naime, nikada zapravo nisam postala osoba koja je kupovinu na placu pretvorila u ritual, nisam pronašla svoju kumicu, nisam predano zalazila među štandove, prebirala po plodovima niti se cjenkala. Zazirala sam od gužve, zivkanja prodavača_ica, čitave gungule. Priznajem – jednostavno nisam imala strpljenja za to. Sada, iz perspektive osobe koja je odselila iz Hrvatske, pitam se koliko toga sam zapravo propustila ignorirajući tijekom godina blagodat i kaos Trešnjevačkog placa.
Kako i sam naslov sugerira, kroz serijal su pokrivene različite regionalne točke Hrvatske – Zadar, Rijeka, Split, Osijek, Zagreb (Trešnjevački plac) i Varaždin. Od vrtova, voćnjaka, njiva, plastenika, pa i mora, do prijevoza robe i prodaje na tezgi, pratimo radnu svakodnevicu ljudi koji, usprkos zahtjevnim i izazovnim uvjetima suvremenog doba, pokušavaju uzgajati i proizvoditi domaće. Počesto su u pitanju obiteljska poljoprivredna gospodarstva, ljudi starije životne dobi, kao i entuzijasti koji su odlučili okrenuti ploču i posvetiti se poljoprivredi.
Svaki nastavak serijala posvećen je jednoj tržnici te donosi priče poljoprivrednika_ca, prodavača_ica i kupaca. Mijenjaju se boje suncobrana na tržnici, dijalekti, mentaliteti, a nit koja veže svaku od epizoda postaje sentiment za nekadašnjom važnošću i živošću tržnica, pa i društvenim životom koji je ona nekoć podrazumijevala. Kombinacija opservacijskog i portretnog dokumentarističkog pristupa sjajno dočarava živost atmosfere tržnica, ali i ukazuje na važnost njezina društvenog aspekta. Dugogodišnja prijateljstva, solidarnost kumica i povjerenje kupaca u svakom su gradu dio priča protagonista_ica koje s lakoćom mogu ganuti svakoga tko tržnicu doživljava kao živahno mjesto susreta.
Ipak, “nema šušura” ili “nema žiže” – ponavljat će se tijekom serijala uz reminiscencije na nekadašnje ozračje tržnice. Proizvođači_ce su svjesni da su rijetki oni kupci koji redovito pohode njihove tezge, s kojima su tijekom godina razvili poseban odnos. Iz perspektive kupaca otkrivamo kako je to imati omiljeni štand, svoj tjedni ritual kupnje na tržnici i što je to zbog čega se uvijek vraćaju na gradsku tržnicu. Među kupcima su i neka poznata imena poput riječke glumice Jelene Lopatić, splitskog književnika Ante Tomića, osječke književnice Ivane Šojat i zagrebačke glazbenice Željke Veverec.
Tijekom gledanja epizode posvećene Trešnjevačkom placu po prvi put me hvata čežnja za Zagrebom, svom bukom, bojama i okusima mog starog kvarta koji sam zamijenila puno mirnijim praškim naseljem. Možda nisam našla svoju omiljenu kumicu, ali kada sam na ekranu vidjela Miru Sliško, vlasnicu buregdžinice na placu obuzela me nostalgija. Jednom prilikom, dok sam čekala red za burek, gospođa Mira me pogledavala s blagim smiješkom dok je umotavala burek. Naposljetku, kada sam se konačno približila njezinom prozorčiću, priznala mi je kako neopisivo podsjećam na njezinu prijateljicu iz Slavonskog Broda. Od “susede” postala sam prijateljica. Najednom mi je zafalila ta neposrednost i bliskost placa.
Meni kao kontinentalki posebno su bile zanimljive scene sa zadarske, splitske i riječke peškarije. Jedna od prodavačica u epizodi iz Zadra izrazit će nezadovoljstvo zbog prohtjeva određenih kupaca koji žele da im se očisti riba na njenoj tezgi, iako ta usluga postoji i posebno se naplaćuje u čistioni. Sam djelatnik čistione pak će priznati da se ljudima ne da čekati na njegovu uslugu. Na račun teškoća s peškarije, jedan će protagonist dodati: “Mi bismo morali minjat’ čovika, a ne ribu.”
A da na tržnici ne manjka društvene osviještenosti i političnosti, simpatično će pokazati pojava Ane Smokrović, Riječanke koja se bavi organskim uzgojem povrća. Na svojoj tezgi obilježit će Dan antifašističke borbe noseći majicu s likom Nade Dimić, tu i tamo štand će ukrasiti parolom na komadu kartona. Marija Cafuk, uzgajivačica varaždinskog zelja, na svom će polju održati mini akciju sađenja zelja s mališanima koji će usput saznati po čemu je ono posebno.
Pitanje opstanka tržnice, dakako, pitanje je i naše budućnosti. Lokalni proizvođači_ce susreću se s brojnim izazovima – od prirodnih nepogoda i surovosti ekonomskog tržišta pa do raznih društvenih promjena. U kontekstu utjecaja društvenih i ekonomskih mijena na lokalni uzgoj i tržnice valja se sjetiti sjajnog teksta Ivane Perić o bugarskim vrtlarima i zanimljive reportaže Dore Levačić o kosovskim kestenjarima koji su davno trbuhom za kruhom stigli u Zagreb i paradoksalno, počeli snabdijevati hranom svoje nove sugrađane.
Isprepletenost migracija i tržnica odlično je prikazana u epizodi o Varaždinskom placu u čijem središtu se nalazi pravoslavna crkva sv. Đorđa, dok su među prodavačima_cama na placu potomci makedonskih vrtlara_ica, kao i albanski bračni par Beriša koji se bavi proizvodnjom tjestenine.
I sama sam odrasla uz izbjegličke / iseljeničke priče svoje obitelji i susjeda. Većina je njih za svoje potrebe sadila bašču iza svoga novog doma i razmjenjivala rasadu pokušavajući gotovo simbolično presaditi i dio sebe u novu zemlju. U poslijeratnoj Slavoniji, čiji su se stanovnici_e u velikom broju tradicionalno bavili poljoprivredom, izuzev sve učestalijih prirodnih nepogoda posljednjih godina, jedan od glavnih problema je iseljavanje stanovništva.
U nastavku posvećenom osječkoj piji upoznajemo nekolicinu proizvođača, među kojima su i obitelji Vranješ i Štefanko, čija djeca odrastaju pomažući svojim roditeljima u plastenicima, na farmi i tezgi. Vladimir Vranješ povratnik je u Slavoniju, a preostala djeca Davora Štefanka iselila su u Njemačku. Priča Jagode Šaravanje, najstarije prodavačice na osječkoj piji, drugačija je. Ona je, naime, davno napustila rodnu Hercegovinu i nastanila se u plodnoj Slavoniji, koja je nekoć bila poželjna destinacija iseljenika iz Hercegovine i Dalmacije. Sjecišta migracija i tržnica često su oblikovala gradski život i svakodnevicu. Neosporno je da je tržnica oduvijek ovisila o generacijskom prenošenju poljoprivrednog znanja i vještina, ali i generacijskom prenošenju navike kupnje na njenim tezgama.
Unatoč nezahvalnoj konkurenciji supermarketa, sve užurbanijem životu svojih (potencijalnih) kupaca i svom ranjivom položaju, tržnica je kroz serijal prikazana kao žilavi organizam koji na svojim plećima nose ljudi nepokolebljiva duha, vrijedni_e proizvođači_ce i njihovi vjerni kupci. Protagonisti_ce tržnicu nazivaju “žilom kucavicom” ili “bilom”, “dušom” i “trbuhom grada” – dakle, sastavnim dijelom urbanoga tijela koje, koliko god da se osuvremenilo, promijenilo tkivo i kožu, ne može opstati bez tržnice.
Iseljenici_ce s ruralnih područja koji su nekoć svojim proizvodima snabdijevali gradske tržnice širom svijeta, danas zamjenjuju imigranti_ce koji drže trgovine miješane robe ili restorane. U balkanskim dućanima u Pragu trgovkinje me spremno dočekuju uvježbanim frazama na hrvatskom. Izmještena iz poznatog i okušanog, posljednjih mjeseci treniram strpljenje na samoposlužnim blagajnama na kojima svako malo neki artikl zapne. Kako se ovdje uopće postaje sousedka?
Objavljeno
