Tema U Muzeju besanih Carlos Fonseca zapisuje: “Nasljeđe je nešto poput ovoga: pisma napisanog u prošlosti koje nikada ne stiže u sadašnjost. A tvoj je zadatak rekonstruirati taj odsutni razgovor.” D’Annunzijevo riječko nasljeđe nikada nije moglo ostati na samo jednome pismu. Od 1989. i početka “kraja povijesti”, otvorile su se pregovaračke pozicije po pitanju zajedničkog europskog pamćenja, a time se pojavio i prostor za reinterpretaciju riječke okupacije, ali i same figure Gabrielea D’Annunzija.
Svako nasljeđe, a time i svaka njegova rekonstrukcija, za cilj ima odgovoriti našim sadašnjim identitetskim potrebama, dajući nam nužan kolektivni okvir unutar kojega će pomoću selekcije i kultivacije odabranih događaja i činjenica izrasti jedinstvena svijest grupe. Promjene u poimanju europskog pamćenja iznova su rezultirale fokusom na nacionalne priče. Popularizacija D’Annunzijeve okupacije u “ključu vesele revolucije ili revolucionarne proslave” (Badurina N., D’Annunzijeva okupacija Rijeke: prema transnacionalnom pamćenju) posljednjih desetljeća ima svojih razloga, kao i posljedica. Interpretacija se pojavljivati tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, a od devedesetih nadalje dobiva novu pozornicu.
Ta pozornica omogućuje isključivanje figure umjetnika, ratnog političara i patriote (kako ga opisuje talijanska Wikipedia), iz povijesti talijanskog fašizma. Promatranjem riječkog iskustva kroz anarhističku i libertarijansku prizmu, kao “petog godišnjeg doba”, otvara se mogućnost da konzervativna struja implicitno, slobodno progovara o talijanskim imperijalističkim tendencijama na Jadranu.
A kada se 12. rujna 2019. organizirana grupa fotografirala pred Guvernerovom palačom s vojskom i D’Annunzijevom zastavom, dok su u Trstu otkrivali statuu talijanskog pjesnika, pred Riječane se nužnim postavilo pitanje riječkog pamćenja. Antifašistički okvir, izgrađen pod Jugoslavijom, a još uvijek stabilan i u njezinim zadnjim trenucima, kao što pokazuje opis okupacije u Povijesti Rijeke iz 1989. (“Rijeka je pod diktatorom D’Annunzijem postala ne samo poprište bezakonja nego i nasilja nad svim onim grupama i pojedincima koji se nisu slagali s ciljevima njegove vladavine.”; u opisu se jasno ističu i fašističke značajke okupacije), bez novih djela i interpretacija nužno je slabio i pružao sve slabiji otpor društvenim kontrapamćenjima. Mnemonički fragmenti tako ostaju sačuvani samo na akademskim marginama, među starijim generacijama i na stranicama povijesti riječkih autora (Goran Moravček, Igor Žic…).
Iako je reakcija gradske i državne vlasti, kao i talijanske manjine, bila instantna, još važnijim je bivalo uočiti započinjanje novog, kontinuiranog procesa obnove pamćenja i suprotstavljanja ideji D’Annunzija kao “hipija prije hipi-pokreta” (Perinčić T., Rijeka ili smrt!). Izložba D’Annunzijeva mučenica u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, otvorena istoga dana, a onda i knjiga Tee Perinčić, Rijeka ili smrt! (Naklada Val, 2019) bili su prvi znakovi toga procesa. Njima se istraživački i akademski iznova postavljaju interpretacije okupacije. Fiume o morte! Igora Bezinovića nastavlja graditi na njihovim naporima, ostvarujući se kao prijeko potreban dokumentarni, ali i igrani blok u pregovorima oko pamćenja.
Nastajao deset godina, životni projekt riječkog redatelja uvezuje 16 mjeseci, riječima redatelja, “doslovno lude, luđačke okupacije” Rijeke od strane Gabrielea D’Annunzija, konstruirajući ih na temelju bogate arhive i dugogodišnjeg istraživačkog rada, a onda ih, zaigrano i humoristično, oživljava u sadašnjici. Pišući o ovome filmu, nužnim biva prvo otkloniti strah, opasnost na koju ukazuje Marijan Krivak u svojoj kritici, govoreći “da djelu Fiume o morte! – inače zasluženom dobitniku Tigra na festivalu u Rotterdamu, prijeti da ostane tek odličan kino-artefakt.”
Naime, već sam proces rada na filmu omogućio mu je da osigura svoje mjesto, kako u individualnom, tako i u kolektivnom pamćenju Riječana, okrznuvši gotovo dobar dio populacije tijekom produkcije. Kada se u filmu opisuje proces audicije – slučajni pristup prolaznicima, traganje za posebnim ulogama – teškim biva dovoljno istaknuti koliko Riječana ima anegdotu o procesu snimanja toga filma. Kroz tih deset godina, istraživačkim, produkcijskim i izvedbenim procesima film se ugradio u samo tkivo grada.
Usporedbe s fenomenom kazališne predstave Vježbanje života Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića u režiji Georgija Para nisu neosnovane. Kada se ova povijesna saga o Rijeci i njezinim urbanim kulturama postavila 1990. u HNK Ivana pl. Zajca, odigrala je ne samo kulturnu ulogu, već i “važnu društvenu ulogu jer je prikazivanjem jednoga potisnutog dijela riječke prošlosti uspostavljen prekinuti vremenski kontinuitet.” Kao što su tada književnost i teatar mogli orječotvoriti i izvesti riječki multikulturalni i kozmopolitski identitet, sada on uspješno biva ekraniziran.
Primarnu funkciju ovoga filma Igor Bezinović uglavljuje u samome uvodu filma kao odgovor D’Annunzijevim namjerama: “Njemu je bilo važno da ova okupacija ostane zapamćena, kao i nama koji radimo ovaj film.” Nalik predstavi Vježbanje života u devedesetima, sada i kroz Fiume o morte! dobivena je prilika da se reprezentira i iscenira vlastito kulturno pamćenje.
I dok cijelo vrijeme pišemo o pamćenju, prvo što će film učiniti vidljivim je – zaborav. Kroz anketu odmah na početku se otkriva kako se još rijetki mogu prisjetiti tko je bio Gabriele D’Annunzio, kao što ni sam grad ne ostavlja previše tragova okupacije. Unutar tih zadatosti, postavlja se podloga za rekonstrukciju, obnovu priče o okupaciji. Obnovu sprovode upravo sami Riječani, preuzimajući kao naturščici uloge D’Annunzija, Guida Kellera, Antonia Grossicha, Gugliema Marconija, dobrovoljaca i svih drugih tadašnjih aktera. Iako će Bezinović u intervju za Novosti istaknuti da mu igrana strane priče “daje mogućnost diskreditacije”, ona mu istodobno omogućuje da zauzme naoko pasivne repozitorije pamćenja, arhive, iznova ih kontekstualizirajući u želji da ponudi svoju interpretaciju tih događanja.
U Fiume o morte! izokreće se D’Annunzijeva želja da okupacija ostane upamćena kao spektakl. Kroz humor se ističe grotesknost svih okupatorskih elemenata. Primjerice, trenutak ulaska u Rijeku Izet Medošević, kao jedna od mnogobrojnih inačica okupatora, obilježava sviranjem adaptirane verzije pjesme Giovinezza, pjesme koja će prvo obilježiti okupaciju, a kasnije postati i službenom himnom Mussolinijeve stranke. Komedija koja prožima igrani dio omogućuje nam da pristupimo, razumijemo i u konačnici uprizorimo prvi fašistički pozdrav, dolazak talijanskih dobrovoljaca, “Krvavi Božić“ i niz drugih životnih detalja uhvaćenih na fotografijama.
Kontradikcija između arhivskih materijala i njihovih živih reprezentacija ponekad rezultira ironijskim efektom, dok u određenim trenucima suptilno ukazuje na bezvremenske paralele kao što je povlačenje usporedbe između suvremenih navijačkih skupina i D’Annunzijevih dobrovoljaca. Iako samo nakratko, ukazuje se i na raspodjelu riječke industrije. Ali to su sve detalji jednog totaliteta koji se rekonstruira pred nama, njegove svakodnevice, ljudi, povoda, uzroka, i konačno, posljedica.
Fiume o morte! ne daje definitivne zaključke, ali odmak od didaktične eksplicitnosti je osvježavajuć. “Talijanske kolege rekli su mi da fašizam ne spominjem previše u uvodu, pa ću stati ovdje”, kazat će sam redatelj u dokumentarcu, ali gledatelj nesumnjivo dobiva jasnu poruku o riječkim događanjima kroz kapilarno raslojavanje događaja, kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti. Čak i samo isticanje da se o odabranim temama ne smije pričati zbog tržišne logike ironično se uklapa u jednu još širu priču.
Preostaje nam samo još vratiti se na uvodna promišljanja – kako Fiume o morte! želi zapamtiti D’Annunzijevu okupaciju? Dobar dio gledatelja, a onda i kritičara, uočava povlačenje paralela s Benitom Mussolinijem i Adolfom Hitlerom kao njihovom pretečom, dok se danas mogu i vući paralele s drugim suvremenim političarima. Oduzmete li smijeh i kontradikcije izazvane sudarima prošlosti i sadašnjosti, ostaju nam njihove odluke, govori, simboli, posljedice koji i danas odzvanjaju aktualno.
Ususret novim interpretacijama D’Annunzija, Fiume o morte! nam pokazuje točno ono što je Umberto Eco zapisao u eseju Vječni fašizam: “Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički.” Ili redateljevim riječima: “Iskustvo istraživanja njegove biografije naučilo me da ne upadam u zamku rasprave je li bio fašist ili nije. Najsigurnije je reći da je bio militantni nacionalist. Čovjek koji jako voli rat, a voli i naciju. Hoće li to netko nazvati fašizmom ili neće? Ja to zovem fašizmom.”
Ali u pozadini toga prikaza ostvaruje se još jedna ideja. Naime, (gotovo) cijeli film pripovijeda se na fijumanskom dijalektu koji predstavlja temelj reprezentacije jedne multikulturalne zajednice koja je postojala prije, a nastavlja živjeti i poslije, usprkos svemu. Progovarajući na njemu, ostvaruje se konačan čin, ne samo preuzimanja, već i transformacije pamćenja na ove događaje. Fiume o morte! tako ne samo da ispunjava ecovsku dužnost da razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki primjer fašizma, već i jasno postavlja branu, sliku društva za koje se zalaže.
Ako smo to u devedesetima ostvarivali vježbanjem života, sada je došlo vrijeme da to sačuvamo vježbanjem pamćenja.
ObjavljenoObjavljeno
