Tema Piše: Antonija Letinić
Nakon “odvaživanja na sjećanje”, Goethe institut nastavlja se baviti istom temom. U 2010. godini na inicijativu ove kulturne institucije pokrenuto je putovanje pisaca kroz zemlje jugoistočne Evrope pod naslovom Odvažiti se na sjećanje, koje je rezultiralo antologijom priča različitih autora na temu sjećanja. Novim projektom, Recorded memories, Goethe institut istoj temi pristupa iz drugog kuta i drugog medija – sjećanjima zabilježenima fotografijom i videom. Kustosica Constance Wicke na izložbi Recorded memories – Zabilježena sjećanja, prvi puta predstavljenoj u Muzeju za fotografiju Braunschweig od svibnja do rujna 2013, nakon čega je krenula na turneju po zemljama Jugoistočne Evrope, okupila je umjetnike koji se u svom radu bave tom temom i prate raznoliku povijest regije. Nova postaja na turneji je riječki MMSU u kojem će izložba biti postavljena od 31. siječnja do 1. ožujka 2014.
U uvodniku u kojem daje historijski okvir izložbi, Konrad Clewing, znanstveni suradnik Instituta za istraživanje istočne i jugoistočne Evrope (IOS) u Regensburgu, koji se u svojim istraživanjima usredotočio na interakciju države i društva u jugoistočnoj Evropi, nacije i nacionalnosti, navodi da se “sa sigurnošću može reći, i to se vidi iz mnogobrojnih radova u jugoistočnim “zabilježenim sjećanjima”, da je ovaj dio Evrope u svojoj nedavnoj prošlosti, za svoje mnogobrojne stanovnike proizveo više savremene historije nego što je pojedinac u stanju “konzumirati” ili više nego što pojedinac može progutati i dobro preraditi. U prvom redu to ima veze sa višestrukim i velikim padovima političkih i društvenih promjena u jugoistočnoj Evropi, a koje su obilježile 20. i početak 21. stoljeća.”
Susret različitih sjećanja i povijesti okuplja umjetnike iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Grčke, Hrvatske, Cipra, Makedonije, Moldavije, Rumunjske, Srbije i Turske, a predstavljen je kroz šest tematskih ciklusa oko kojih je i strukturirana izložba. Oko teme Politički krajolici i prostori sabrani su radovi Michelea Bressana, Pavela Braila, Nikole Mihova i Iosifa Kiralyja. Tragove zločina u prošlosti bilježili su Stefan Sava, Nikola Radić Lucati i Sandra Vitaljić, a Individualnim sjećanjima i kolektivnim povijestima bavili su se Stefana Savić, Fani Zguro, Erhan Muratoglu, Andreas Tsonidis i Jelena Blagović. Slikama kao rezervoarima prošlosti pristupili su Hassan Abdelghani, Vangelis Vlahos i Žaneta Vangeli. Konstruiranju i dekonstruiranju kolektivne memorije posvetili su se Milomir Kovačević, Ana Adamović, Panos Kokkinias i Sašo Stojkovnik, a u posljednjem ciklusu, Ponovnom uspostavljanju scene pronašli su se Predrag Terzić, Mariana Christofides i Peter Tzanev.
Kustosica izložbe Constanze Wicke u uvodniku izložbe i kataloga ističe kako “odabir umjetničkih radova predstavlja temelj teze da kamera, fotografija, film i video radovi imaju poseban odnos prema prošlosti i da su bitni posrednici individualnih rituala sjećanja i kulture sjećanja. Njihov registrujući “pogled” pretvara sadašnjost u prošlost, ali je ipak potrebna i priča koja će ovim fragmentima dati određeni način promatranja. U ovom smislu, umjetnici nisu previše udaljeni od historičara koji izvore prošlosti sortiraju i sastavljaju u jednu priču, izložbu radova dvadeset i tri umjetnice i umjetnika iz jedanaest država jugoistočne Evrope, regije u kojoj je prošlost s ratovima i konfliktima još uvijek prisutna.” Različite autorice i autori okupljeni na izložbi predstavljaju raznolike kulture sjećanja, ali i službene politike sjećanja pojedinačnih država. Tako sabrani radovi, prema riječima kustosice, bave se različitim aspekatima sjećanja, pamćenja i razmišljanja osvjetljavajući različite načine korištenja kamere: trijezno registrirajući, subjektivno dokumentirajući, prepričavanjem biografija, historijskim analiziranjem ili čuvanjem traga neke akcije.
Nikola Mihov, bugarski umjetnik koji živi na relaciji Sofija – Pariz, u svojoj seriji fotografija Forget Your Past, bilježi monumentalne spomenike Komunističke partije Bugarske na planini Buzluđa, a pritom, uz pomoć precizne arhitektonske fotografije, smanjuje ogroman volumen na dvodimenzionalnu površinu filma prije nego što ga izloži kao veliku uokvirenu sliku. Središnji grafit “Forget your past” ispisan na monumentalnom spomeniku kakve susrećemo i na našim prostorima, u središte postavlja temeljni zahtjev koji nam postavlja novi sustav uspostavljen nakon urušavanja socijalističkih pokušaja. U našem se kontekstu sve češće otvara tema antifašističkih spomenika i njihova tretmana u posljednjih 20-ak godina koje su im donijele sustavnu devastaciju i potiranje. Tako ovaj rad asocijativno iznimno blisko i dijagnostički veoma precizno sažima aktualnu sadašnjost – ne samo da zaboravimo prošlost već i sve što je ona obećavala. No, koja je to prošlost koju trebamo pamtiti?
Promjenom okvira kojim se mijenja i ono što je zabilježeno u njemu bavi se Ana Adamović u svojoj instalaciji Najlepša je zemlja moja. Ona snima ponovno okupljene članove bivšeg dječjeg zbora Kolibri kako pjevaju staru jugoslavensku pjesmu. Ključna promjena nastala je političkim rasapom Jugoslavije na koju se pjesma odnosi, pa prateći izvedbu ove pjesme u različitim kontekstima Adamović otvara pitanje prenamjenjuje li se pjesma Kolibra novoj državi ili pak zaziva sad već nestalu državu čiji se tragovi novim ekonomskim mjerama i nacionalnim narativima sve uspješnije brišu. Na ovo pitanje Adamović odgovara da je za nju u radu bilo ključno ono što je rad iniciralo: “jedna veoma određena situacija – koncert hora Kolibri na beogradskom Kolarcu 1987. godine, godine koja je igrala veoma značajnu ulogu u procesu raspada nekadašnje Jugoslavije, odnosno ponovno gledanje televizijskog snimka tog koncerta. To je godina u kojoj deluje da je svima bilo jasno da Jugoslavija ide nepovratno ka svom kraju, čitava atmosfera je bila u suprotnosti sa rečima ove pesme koja tu zemlju iskreno veliča. Ta suprotnost koja danas deluje tako očigledna, dovela je neminovno do pitanja koja je to zemlja koja je najlepša, koja je to zemlja slave i heroja, šta je ona predstavljala u vreme kada je pesma napisana, u godinama kada ju je hor Kolibri pevao i koja je to zemlja sada. Zapravo, da li bi iko od nas na ovim prostorima danas mogao da na taj način misli o svojoj zemlji. To je pitanje koje rad postavlja, a svako, uključujući i same nekadašnje članove hora koji pesmu izvode, za sebe daje taj odgovor”.
Oživljavanje sjećanja na neka prošla vremena, a zajedno s njima i na neki drugačiji sustav vrijednosti koji je to okruženje upisivalo u svom narativu, danas se primarno veže uz nostalgiju koju čitamo uz pomoć subjektivnih ključeva postjugoslavenskih iskustava. Tako i nasljeđe kojem se danas vraćamo otvaramo kroz neku idealiziranu sliku proigranih prilika. Odnos Ane Adamović prema tom vremenu i tim sjećanjima prije svega je odnos prema djetinjstvu “koje je već sam po sebi najčešće idealizovano. Takodje, to je i odnos prema zemlji u kojoj sam rođena i koje više nema, i on je kao takav uvek opterećen izvesnom težinom. S druge strane, ja ne osećam prema Jugoslaviji nostalgiju budući da mislim da to nema nikakvog smisla, naročito ne nakon iskustva ratova devedesetih. Verovatno kao i većina ljudi, osećam izvestan bes budući da sam sigurna da ta zemlja nije ni trebala ni morala da doživi takav kraj, ratove, razaranja, jezive zločine. S druge strane, čini mi se da tek sada počinjemo malo objektivnije da posmatramo fenomen Jugoslavije i očigledno je da su u tom društvu postojale vrednosti koje nisu zanemarive, koje bi bilo poželjno da postoje i u našim današnjim, postsocijalističkim društvima. Naravno, uz niz mana koji je jedan visoko ideologizovan partijski sistem sa sobom nosio i koje su trebale biti odstranjene”.
Gubitkom jednog identiteta nalazimo se u prostoru traganja za novim, što dobro oslikava upravo ova dvojnost značenja u izvedbi pjesme posvećenoj nekoj drugoj, sad već nestaloj zemlji. Na određen način rad Ane Adamović otvara i pitanje načina na koji se oblikuju identiteti, kako kolektivni tako i individualni: “Čini mi se da se u svim zemljama nastalim nakon raspada nekadašnje Jugoslavije, a mislim da to važi i za ostale postsocijalističke zemlje, novi kolektivni identiteti formiraju na najvulgarniji mogući način bazirajući se na nekakvim šizofrenim, neutemeljenim mitologijama. I mi tome svedočimo već više od dvadeset godina. U slučaju nekadašnje Jugoslavije, mi smo izgubili jedan veoma bitan deo svog identiteta, zauvek ostali tim gubitkom obeleženi, a onda izabrali da nam baš najgori kreiraju nove identitete. I sada na jednom ne baš malom prostoru imam čitavu gomilu nekih ozbiljno izgubljenih ljudi, što je dosta tužna slika. “Zabeležena sećanja” nas podsećaju da su se, ipak, neke stvari dogodile, da su izgledale nešto drugačije nego što nam se danas nameće da ih vidimo, da ih se “sećamo”, daju nam malo drugačiju perspektivu. To je upravo ono čime se i ja bavim u svojoj umetničkoj praksi – tražim te potencijalne okidače sećanja kao uputnice za tu drugačiju perspektivu, za potencijalnu rekonstrukciju nećega ćega nam je sve teže da se setimo”.
Pitanjem individualnog identiteta bavi se Jelena Blagović u fotografskom ciklusu Obiteljsko srebro u kojem propitujući osobnu prošlost kroz nasljeđe vlastite obitelji otvara temu važnosti obiteljskog arhiva i odnosa prema njemu. Kako autorica navodi: “Na određena pitanja o sebi, odgovore sam pronašla pohranjene u ladicama antikne komode, u žutilu starih obiteljskih dokumenata i memorabilija. Čuvan generacijama i darivan u naslijeđe kao obiteljski kamen temeljac, ovaj privatni arhiv priča priču moje obitelji. Doživljavam ga kao osobni otisak, moje nevidljivo, a ipak u mnogo slojeva ozrcaljeno ja”.
Gdje završava individualni, a gdje počinje kolektivni identitet, postoji li uopće točka razdvajanja, te kako se oni međusobno razvijaju i transformiraju tek je jedno u nizu pitanja koje dotiče ovaj projekt. U zaključku teksta Konrad Clewing navodi: “Pritisci života u društvima u tranziciji koja su pogođena krizom dovodi do toga da se relativno mali broj ljudi intenzivno bavi opterećenjima iz prošlosti. Zabilježeni grafiti Nikole Mihovog Forget your past vjerovatno mnogima govori iz duše. Ovakav pristup osobi – kolektivnoj ili individualnoj – također olakšava selektivan i udoban stav posmatranja sebe kao žrtve simboličnog ili realnog nasilja učinjenog od strane drugog. […] Tradicionalno raširena tendencija da se samo najužem krugu ljudi vjeruje, pojačano sprečava, putem ovih ili drugih mjera da doživljeno dopre u svijest. Recorded memories, zabilježena sjećanja mogu biti bitan korak za unutrašnje oslobođenje”.
ObjavljenoObjavljeno
