Opasan prostor radikalnih mogućnosti

Kroesinger, Pavičević, Kreševljaković, Buden

Piše: Jerko Bakotin

Prošlost je danas toliko otvorena da se gotovo može usporediti s onim što se nekada nazivalo “budućnost”; ona je “work in progress”, opasni prostor radikalnih mogućnosti, podložan manipulacijama društvenih instanci koje o toj prošlosti proizvode istinu ne bi li taj, njima poželjni narativ koristile u svrhu gospodarenja sadašnjošću. Ta veza vlasništva, odnosno posjedovanja autoriteta nad znanjem o prošlosti i društvene moći naročito je pogubna u dezorijentiranim društvima – poput postjugoslavenskih – koja su izgubila “common ground”, u kojima više ne vlada konsenzus o povijesnim događanjima. U Njemačkoj se, primjerice, dobro zna tko su bili “good” a tko “bad guys” u Drugom svjetskom ratu, dok je na našim prostorima iščezao čak i taj osnovni moment na kojem je građen suvremeni europski identitet. Sve postjugoslavenske države legitimiraju se upravo brisanjem zajedničke prošlosti, za što je Borka Pavičević navela primjer obilježavanja oslobođenja Beograda, kada su korištene “neproblematične” srpske uniforme iz Prvog svjetskog rata umjesto partizanskih, općejugoslavenskih, pa se prošlost danas inscenira kao spektakl. Neki su to od zaključaka i primjera izrečenih na diskusiji u kojoj su sudjelovali Pavićević, inače direktorica beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju, voditelj Sarajevskog Ratnog Teatra (SARTR) Nihad Kreševljaković te redatelj Hans-Werner Kroesinger, dok je raspravu moderirao Boris Buden. Razgovor se odvio 13. lipnja u berlinskom kazalištu Hebbel am Ufer, nakon izvedbe predstave Schlachtfeld Erinnerung 1914/2014 (“Bojno polje sjećanja 1914/2014”) nastale kao posljedica Kroesingerove suradnje s redateljicom Reginom Durom, u čijem središtu stoje konfliktni narativi oko pucnjeva kojima je Gavrilo Princip 28. lipnja 1914. ubio austrijskog prestolonasljednika i dao povod za Prvi svjetski rat.

Kroesinger je istaknuo da se svaki razgovor o Principu tijekom jednogodišnjeg istraživanja, poduzetog za potrebe predstave, nakon deset minuta pretvorio u razgovor o posljednjem ratu, a isto se velikim dijelom odvilo i s ovom diskusijom. Pritom su Kreševljaković i Pavićević u par navrata nastupili s, recimo, naivno proeuropskih pozicija: Pavićević inzistirajući na tome da se rješenje bosansko-hercegovačke noćne more nalazi u što bržem primanju te zemlje u Europsku uniju, Kreševljaković ponavljajući narativ o Europi koja nas je devedesetih ostavila na cjedilu, i to citiranjem rečenice Bernard-Henrija Lévyja “Europa je umrla u Sarajevu”. Primanje BiH u EU po njemu ne bi pomoglo Bosni, nego Europi – i to zato što bi vratilo vjeru u Europu kao prostor različitosti: “Europa bez Bosne nije Europa u kojoj su razlike nešto pozitivno”. Kao problematične spomenuo je i činjenicu da u prvoj jugoslavenskoj državi Bošnjaci nisu bili priznati kao nacija, a sama Bosna je na kraju podijeljena kao prostor borbi Srbije i Hrvatske. Osim toga, nakon partizanske pobjede nije bilo suočavanja s prošlošću, odnosno opsežne društvene rasprave o ulozi ustaša, četnike i ostalih protagonista jugoslavenske klaonice. Nakon ovog je rata, rekao je, “važna međusobna komunikacija, da se prihvate različite istine. Zato su predstave poput ove važne u Bosni”.

Buden je nasuprot tome pokušavao provocirati izvrtanjem nekih uobičajenih hijerarhija: nisu li, ustvrdio je podsjećajući na Mariju Todorovu, ono što se u Europi zove “balkanizacija” i njeni masakri zapravo posljedica uvođenja potpuno europske ideje o naciji-državi na balkanske prostore? Nije li se, ulaskom pripadnika grčke Zlatne zore u Europski parlament, koji su potpuno nezainteresirani za fakt da je šest milijuna europskih Židova pretvoreno u sapun, počela brisati povijesna svijest i Europe, kao i njen identitet? Može li se ta prošlost pretvoriti u nešto pozitivo, ili barem u koristan strah od budućnosti? Uz to je Kreševljakoviću predbacio naivnost, i to zbog njegovog, formulirao je Buden, uvjerenja da bi bio u stanju oblikovati prošlost koja bi bolje služila budućnosti te proizvodila manje konflikata i više tolerancije.

Još jedno Budenovo pitanje – možemo li se prisjetiti pozitivne upotrebe nasilja u prošlosti – nije našlo odgovor, ali je Kroesinger na spominjanje otrcane fraze “historia est magistra vite” dao zanimljivu primjedbu. Naime, upotreba mitraljeza je u Prvom svjetsku ratu proizvela masakr, i to zato što su vojske koristile klasične taktike masovnih pješačkih napada. S obzirom da su tridesetak godina kasnije “izumljeni” zračni napadi, to pokazuje da barem vojska uči iz prošlosti. Ako govorimo o nasilju, podsjetio je da se ono i danas i te kako događa u ime Europe, “u naše ime” čega većina ljudi uopće nije svjesna. U tom je kontekstu spomenuo agenciju FRONTEX koja se bavi zaštitom granica EU-a, koja je bila predmet njegovog prošlog komada. U kontekstu dehumanizacije i evolucije nasilja ispričao je i kako se u jednom djelu bavio treniranjem današnjih snajperista: umjesto u modele ljudskih glava, oni ciljaju u lubenice. Mnogo veći problem su tzv. “dronovi”, odnosno bespilotne letjelice, pomoću kojih pilot može ubijati ljude iz ureda, radeći rutinski od “devet do pet”. Na pitanje “da li su ljudi u Njemačkoj sposobni shvatiti postjugoslavenske konflikte oko Principa, odnosno identificirati se s njima posve stranim problemom”, nije dao jasan odgovor (“nismo toliko zainteresirani za publiku, nego za ljude koji rade predstavu”), ali je komentirao da se u Njemačkoj taj “common ground” sve više s Drugog pomiče na Prvi svjetski rat. U tom je kontekstu – dakle, pomicanja povijesnih točaka na kojima se temelji naše samorazumijevanje – spomenuo i nedavno objavljenu knjigu Sleepwalkers povjesničara Christophera Clarka, u kojoj je relativizirana krivnja Reicha za izbijanje Velikog rata i koja je u Njemačkoj s 250 tisuća dosada prodanih primjeraka postala apsolutni hit. Buden je dodao da je već sarajevski atentat nagovijestio dinamiku Drugog svjetskog rata: dok su bečki kolporteri izvikivali “Atentat u Sarajevu! Ubojica Srbin”, decentno bečko građanstvo je, kako je zabilježio Karl Kraus, komentiralo “Hvala bogu, nije Židov”. Zanimljiv je bio i Kroesingerov primjer konstrukcije povijesnih kontinuiteta: spomenuo je jugoslavenski film (riječ je o Sarajevskom atentatu Fadila Hadžića iz 1968.) u kojem korištenjem paralelne montaže proizvodi izjednačavanje Gavrila Principa koji ubija predstavnika austrijske vlasti s mladim pripadnikom NOB-a koji puca na okupatore.

Prošlost kao konstrukcija koja određuje sadašnjost, memorija kao oružje: u diskusiji je spominjan i haaški sud, uništenje tisuća partizanskih spomenika u Hrvatskoj, relativnost kazališta temeljnog na dokumentima (“nema tu objektivnosti, svaki dokument koji odaberete stoji protiv tisuću drugih koje ste mogli odabrati”), Krausovi Posljednji dani čovječanstva i teatar koji od gledatelja zahtjeva napor da vlastitim trudom stvori interpretativni okvir. Sve u svemu, više je to bio rasuti ping-pong ideja i podataka, nego li koncentrirana rasprava.

Kritiku beogradske izvedbe Bojnog polja sjećanje 1914/2014 Tamare Baračkov možete pročitati ovdje, a kritiku berlinske izvedbe Sophie Diesselhorst ovdje.