Vrtimo se u krug za okruglim stolom

U sklopu znanstvenog skupa o suvremenim politikama znanosti i obrazovanja u organizaciji Akademske solidarnosti, na Filozofskom fakultetu održan je i okrugli stol.

znanje_nije_roba_480

Premda se čini bjelodanim da svaki značajan događaj u visokom obrazovanju (npr. uvođenje Bolonjske reforme) treba biti popraćen i javnom raspravom o strategiji razvoja znanosti i obrazovanja, ozbiljnija javna rasprava o konkretnoj strategiji se pojavila tek nakon nedavnih studentskih prosvjeda radi besplatnog obrazovanja i prosvjeda akademskih djelatnika zbog prijedloga novih zakona o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanosti. Ti su nas prosvjedi, baveći se konkretnim pitanjima kao što su tko sve ima pravo na besplatno studiranje ili treba li prepustiti vođenje sveučilišta izvršnoj vlasti, doveli i do osnovnih pitanja poput onih čemu služi visoko obrazovanje, kako fakulteti trebaju biti organizirani, kako se država treba odnositi prema znanosti i visokom obrazovanju, treba li fakultete prepustiti tržištu itd. Drugim riječima, prosvjedi su doveli do javnog postavljanja pitanja o strategiji razvoja znanosti i visokog obrazovanja. Prosvjedi su, postavljanjem tih pitanja, također ukazali i na to da vlada nema dugoročnu strategiju. Zapanjujući nedostatak iste dobio je svoje tragikomično ostvarenje u slici bivšeg ministra Primorca koji je, ne znajući što točno odgovoriti prosvjednicima, počeo skupa s njima skandirati “Ostavka! Ostavka!”. Nagli i neobični potezi kojima je vlada reagirala na spomenuta pitanja (i na one koji ih postavljaju) te problemi koji prate Bolonjski proces u Hrvatskoj od samih su početaka ukazali na manjak razumijevanja, vizije i brige za sferu znanosti i visokog obrazovanja. Stoga nije čudno da se oformila opozicija unutar pojedinih fakulteta koji se protive novim zakonima te u obliku sindikata Akademska solidarnost koji je organizirao i brojne prosvjedne akcije. Rezultat je to ne samo lošeg prijedloga novog zakona, nego i manjka povjerenja u političku moć koja donosi te zakone.

Sindikat Akademska solidarnost organizirao je i ovaj okrugli stol. Na njemu su sudjelovali djelatnici na visokim položajima u polju visokog obrazovanja (Aleksa Bjeliš, rektor Sveučilista u Zagrebu i Damir Boras, dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu), politički aktivni znanstvenici (Gvozden Flego, SDP-ov zastupnik u saboru i donedavni profesor Filozofskog fakulteta, Mate Kapović, docent Filozofskog fakulteta i istaknuti aktivist u studentskim i akademskim prosvjedima, te Dean Duda, profesor Filozofskog fakulteta i član Akademske solidarnosti kao moderator) i akademici koji su se fokusirali na ukazivanje na određene vidove razvoja strategije (Mislav Ježić, profesor Filozofskog fakulteta i član Akademske solidarnosti i Ivan Rimac, profesor Pravnog fakulteta). Sudeći po ulogama koje govornici imaju u razvijanju potencijalne strategije visokog obrazovanja, moglo se zaključiti da će se odvijati zanimljiva i konstruktivna rasprava. Nažalost, to se nije dogodilo. Prvo treba spomenuti podatak koji nije toliko važan, ali je indikativan da bi se dobila slika o ovoj raspravi. Naime, premda su izlaganja svakog od govornika trebala trajati od 5 do 7 minuta, govornici su izlagali u prosjeku više od 20 minuta (čak je i jedan nezadovoljan član publike točno izmjerio dužine govora). Umjesto kratkog govora koji bi ukazao na konkretne probleme i otvorio raspravu u kojoj bi mogli sudjelovati članovi okruglog stola kao i sama publika (tako nekako zamišljam idealan okrugli stol), govornici su se trudili što jasnije, detaljnije i intenzivnije zacrtati vlastitu perspektivu ne upuštajući se u međusobnu debatu. Radi li se ovdje o profesionalnoj deformaciji profesora naviknutih na format predavanja ex cathedra ili o načinu izbjegavanja sukoba vezanog za konkretne probleme razvoja strategije? Usudio bih se reći – oboje.

Kako bih ilustrirao izbjegavanje sukoba o kojem pričam, osvrnut ću se na govor Alekse Bjeliša. Rektor je započeo time da Hrvatska nema nikakvu strategiju visokog obrazovanja – to je teza s kojom će se složiti svi govornici. Međutim, ni Bjeliš ni ostali sudionici okruglog stola ne postavljaju pitanje uzroka nepostojanja strategije. U čemu je točno problem? Zašto vlada nije donijela strategiju? Radi li se o nemaru, nesposobnosti ili namjernom činu ministarstva? Je li i znanstvena zajednica također odgovorna za to? Što se može postići da bi se otklonio takav uzrok i donijela strategija? Premda upiranje prstom u krivca nije najugodnija stvar, nužno je jasno razjasniti tko je odgovoran za ovo stanje i kako se to stanje može promijeniti. Bez toga, rasprave o detaljima strategije su puka intelektualna vježba. Stoga se Ježićevo izlaganje o tome da Hrvatska treba fleksibilnu strategiju koja prati međunarodna događanja čini malo redundantnim (jer je sve to poznato, a opet se ne provodi – zašto?), a Flegin govor o tome da se znanost, politika i tržište trebaju svi skupa dogovoriti o novom zakonu čini se pomalo naivnim (jer uzrok problema ipak nije u tome što se znanstvenici, poduzetnici i ministar nisu lijepo našli i dogovorili). Takvo prešućivanje uzroka problema dovodi do veoma apstraktnih, nerealnih argumenata što se pokazalo kod Rimca koji govori o tome kako bi znanost i ekonomski sektor trebali surađivati, ali budući da ne spominje specifičan poslijeratni političko-ekonomski kontekst Hrvatske, i dalje ostaje nejasno na koji to konkretan način bi hrvatska znanost trebala unovčiti svoja znanja na hrvatskom (i, kasnije, europskom) tržištu.

Drugi vid izbjegavanja sukoba ogleda se u Bjeliševoj ideji da se znanstvena zajednica treba povezati, surađivati i sudjelovati u stvaranju strategije. To zvuči lijepo – znanstvenici diljem zemlje se ujedinjuju, zajedno dolaze do inteligentnih, objektivnih zaključaka o razvoju znanosti i obrazovanja, te ih potom donose vladi. Međutim, znanstvena zajednica nije homogena – ona to nije ni po ciljevima, ni po načinu razmišljanja, ni po političkoj poziciji, ni po metodama djelovanja u društvu… ni po čemu! Problem, naravno, nije u manjku homogenosti znanosti – naprotiv, raznolikost razmišljanja i sukobi u idejama su ključne karakteristike svake znanstvene zajednice. Problem je u odbijanju da se ti sukobi priznaju. Jedini način da znanstvena zajednica dođe do transparentnih i jasnih odluka je u tome da akteri otvoreno uđu u raspravu, da se prepoznaju glavne točke neslaganja i da se donese odluka temeljena na nekom obliku javnog kompromisa. Bez takve otvorene rasprave, odluke znanstvene zajednice bit će donesene ili tajno (od strane aktera bližih vrhu hijerarhije), ili u zadnji čas (kao vatrogasno rješenje). Ovaj okrugli stol nije bio otvorena rasprava – iako su razlike u razmišljanju bile očite i ogromne (dok Flego govori o politici kao instanci s kojom se treba dogovoriti, Duda i Kapović ukazuju na politiku kao instancu koja nameće svoja loša rješenja i kojoj treba pružati otpor), ozbiljnog sukoba između njihovih stajališta nije bilo. Govornici su iznijeli svoja viđenja, jedan za drugim, nakon čega je uslijedila kratka rasprava i – kraj okruglog stola. Kad bi se i pojavila naznaka direktnog sukoba (kao u jednom trenutku kada je jedan profesor iznio etičke probleme bivanja profesorom u situaciji gdje se naplaćuju ECTS bodovi i školarine), rasprava bi se brzo vratila na apstraktne grane na kojima se tautološki potiču “izvrsnost”, “vrijednost znanosti” i “dugoročnost planiranja”.

Treba  spomenuti i govor Kapovića koji je pričao o borbi za besplatno obrazovanje. Osim što je naveo kako je besplatno obrazovanje postalo neizbježna tema u javnoj raspravi o visokom obrazovanju upravo zbog pritiska blokade, također se obrušio i na Filozofski fakultet (koji je ugovorom praktički prisilio studente da plate školarinu ako ministarstvo ne isplati obećani novac) i sažeo poznate argumente u prilog besplatnog obrazovanja: ono nije samo pitanje socijalnog prava za sve, nego i uvjet poboljšanja obrazovanja. Iznio je i podatke iz SAD–a o ogromnoj zaduženosti studenata koji su se koristili studentskim kreditima. Na tu temu se nadovezao i moderator Duda ukazujući na neopravdanost naplaćivanja ECTS bodova. S Kapovićem su se praktički složili i rektor, i dekan Filozofskog fakulteta, ali uz već poznati “a što mi tu možemo…” stav čime su, pogađate, izbjegli daljnju raspravu i sukob.

Posljednje izlaganje je držao Boras, dekan Filozofskog fakulteta, koji je proveo većinu vremena iznoseći podatke o tome kako je Filozofski fakultet odličan. Smisao njegovog reklamiranja vlastitog fakulteta u kontekstu teme ovog okruglog stola (i u kontekstu blokade referade koja se odvijala na Filozofskom fakultetu zbog naprasnog uvođenja kontroverznih školarina) ostao mi je potpuno nejasan.

Što možemo izvući iz ovog okruglog stola? Svi se slažu da država nema dugoročnu strategiju razvoja znanosti i visokog obrazovanja. O uzrocima se nije pričalo, a o mogućim strategijama se pričalo na apstraktnoj razini tako da ti govori mogu biti tek poticaj za buduće autore strategije. Lijepo je što se o ovom problemu ipak počelo otvoreno pričati. Međutim, samo otvorenim i hrabrim govorom o konkretnim problemima se može dovesti do značajnijih reakcija i do političkih rezultata, kao što se pokazalo nakon studentske blokade i prosvjeda sindikata Akademska solidarnost. Moj je dojam da je akademska zajednica upravo ovakvim izbjegavanjem sukoba i samodovoljnim izlaganjima doprinijela pasivizaciji svoje uloge u donošenju prijašnjih odluka vezanih uz znanost i visoko obrazovanje (o toj pasivizaciji govori i bezobrazno odsustvo službenika ministarstva za ovim okruglim stolom). Stoga se nadajmo da će novoj raspravi oko prijedloga novih zakona akademska zajednica pristupiti na način kojeg su zacrtali raniji prosvjedi, a ne organizacijom ovakvih “ozbiljnih” okruglih stolova.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano