Ko uči, znaće. Ko krade, imaće

Rasprava o donošenju paketa zakona o sveučilištu, znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju se nastavlja.

piše:
Goran Pavlić
plenum_glasanje_480

Piše: Goran Pavlić

U kritičkom diskursu političko-ekonomske provenijencije, napose u bujajućoj produkciji kritičko-pedagoških analiza reformi obrazovanja koje se odvijaju širom Europe, zamjetna je povećana frekventnost neologizma tržišni staljinizam (alternativno tržišni maoizam) koji označava militantno inzistiranje na prepuštanju sustava visokog obrazovanja zakonitostima tržišta. Liberalna tlapnja, gotovo teološke intonacije, kako će autonomno tržište svojoj inherentnom snagom uspostaviti balans  nakon ekonomske katastrofe koju ljudi, kukavni i nezajažljivi kakvi jesu, proizvedu, sigurno nikad nije bila zornije prokazana nego u slučaju ekonomskog kraha u SAD-u 2008. Tada je država javnim novcem isplatila enormne dugove banaka, ekskulpirajući direktno odgovorne za katastrofalne ekonomske odluke te pritom prebacujući sav teret na porezne obveznike. Negdje u to vrijeme kao slika situacije počinje kolati i neo-iljf-i-petrovski frazem “ideje naše, novac vaš”, prigodničarski artikuliran i kao “socijalizam za bogate, kapitalizam (i tržišna konkurencija) za siromašne”.
 
Unatoč mogućem legitimnom dojmu, ne namjeravam izložiti hvalospjev bogatstvu generativno-semantičkih potencijala koje stasa u periodima ekonomske krize. Ekstrapoliranjem ovih nekoliko znakovitih momenata htio bih ukazati na svojevrsno političko nesvjesno, koje avetinjski nadvisuje čitavu situaciju oko donošenja paketa zakona o sveučilištu, znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.
 
Tendencija podvrgavanja svih dimenzija društvenosti zakonitostima ekonomskog polja postoji već duže vrijeme te je svojom postojanošću stasala kao pejorativno intonirani idiom “tržišni fundamentalizam”. Međutim od fundamentalizma do staljinizma/maoizma dug je put, taman onoliko dug koliko treba tihom radu naturalizacije da uspostavi konceptualni okvir koji će zaborav inicijalne geste uspostavljanja i/ili nametanja tržišnih kriterija uspješno petrificirati. Dok u dnevnom, zdravorazumskom pseudo-kritičkom imaginariju fundamentalizam konotira iracionalnu privrženost, mahom religijskog porijekla, nekoj ideji, staljinizam ili maoizam uglavnom pobuđuju asocijacije na grozomorni državno-birokratski sistem koji pod humanističkom egidom sistematski proizvodi enormne društvene katastrofe. Unatoč politički jalovoj moralizatorskoj podlozi na kojoj ovakav rezon počiva, lako je zamijetiti dosljedno (makar i neosviješteno) pozicioniranje unutar weberovske paradigme: dok tradicionalna zajednice robuju iracionalno uspostavljenim regulama i nepisanim kodeksima, moderne države bitno obilježava birokracija kao operativni mehanizam maksimalne racionalizacije društvenog sustava. Tržišni staljinizam ili maoizam, o kojem može biti govora i u hrvatskom slučaju koji predstavljam, utoliko je savršena deskriptivna alatka, unatoč svojoj prividno oksimoronskoj naravi. Naime, procedura donošenja paketa zakona, kao i njihov sadržaj, plastična su ilustracija osebujne političke genealogije koju gore ocrtah. Inicijalno, krenulo se s dijagnozom neodrživosti sustava u postojećem obliku zbog njegove iracionalne naravi te prijedlogom radikalne reforme koja bi racionalizacijom dokinula aktualno neodrživo stanje. Racionalizacija se pritom koristi istoznačno s funkcioniranjem sukladno korporativnim uzusima pa utoliko, i potpuno dosljedno takvom odabiru, značajan niz normi novih prijedloga djeluje kao da je preuzet iz poduzetničke početnice.
 
Sama čežnja za potpuno novom normativnom regulacijom pokazala se u realizaciji krajnje osebujnom. U pravničkom žargonu postoji fraza “normativni optimizam” i podrazumijeva specifičnu vrstu uvjerenja u svemoć normativnog uređenja područja na koje se normativni sklop odnosi. U konkretnom slučaju, svi defekti sveučilišnog i znanstvenog sustava, kao i oni visokog obrazovanja, elegantnom su performativnom deklaracijom u preambulama novih prijedloga zakona pripisani lošoj pravnoj uređenosti, neusklađenoj sa svjetskim trendovima. Konzekventno tome, potpuno nova kodifikacija trebala bi uspostaviti okvir koji bi jamčio besprijekorno funkcioniranje sustava i konačno stupanje hrvatske znanosti na međunarodnu scenu u velikom stilu. Unatoč gotovo plebiscitarnom odbijanju hrvatske akademske zajednice (o čemu je već naširoko pisano) nedemokratske procedure donošenja prijedloga zakona, samih zakonskih rješenja, kao i naglašavanju nepostojanja bilo kakve, pa makar i suvisle, strategije, te katastrofalnih sistemskih propusta (kao što je groteskno izostavljanje cijelog podsustava umjetničkog visokog obrazovanja i istraživanja), vrijedi podcrtati jedan detalj koji perzistira u javnoj reprezentaciji cijelog poduhvata od strane ministra, i njegovih pobočnika u nekim institutima i vrhušci NSZVO-a. Radi se o djelatnom sustavu koji počiva na ishodišnom principu oksimorona kao generatora operativne dinamike. 
 
Nakon što su prijepori oko prijedloga zakona između MZOŠ-a i velike većine znanstvenih i visokoškolskih ustanova zaoštreni, prezentacija cijelog projekta svedena je na trijumfalistički poklič kako je finalnim prijedlozima konačno osigurano besplatno obrazovanje (čl. 49. st. 2. ZOVO) i kako je to konačno ispunjenje zahtjeva koji su postavljeni za vrijeme studentskih blokada iz 2009. Začudo, protagonisti blokade, od kojih su neki i dionici inicijative Akademska solidarnost nisu podijelili oduševljenje. Razlog se možda krije u stavku 3. istog članka koji omogućava da ministar pravilnikom, dakle podzakonskim aktom za čije donošenje nije potrebna demokratska rasprava, regulira vrste i razine prava iz studentskog standarda, pa time, ako ustreba i ponovno uvođenje školarine. Ta odredba direktno proturječi prethodnom članku i u slučaju rebalansa proračuna, ili nekih novijih, još asketskijih mjera štednje, ministru daje odriješene ruke za intervenciju u besplatnost. Nadalje, u preambuli istog zakona stoji kako dodatna sredstva za uvođenje zakona nisu potrebna (za 2011.) iako zakon stupa na snagu osam dana od donošenja te bi, da je usvojen prije ljetne stanke, iziskivao sredstva za namirivanje upisnine za oko 71 000 redovnih studenata (procjena samog MZOŠ-a, napomenuta u preambuli). Sredstva su čarobnjačkim štapićem pronađena od 19. travnja 2011, kad u prijedlogu zakona nije postojala odredba o besplatnom upisu, do 20. lipnja kad se ta odredba pojavila. Samo nekoliko redaka preambule dalje, i borba protiv komercijalizacije obrazovanja, kao stožerne točke cijelog projekta, žustro se nastavlja beskompromisnom sugestijom kako će “visoka učilišta moći pored gore navedenog iznosa doznačenog iz državnog proračuna, izravno naplatiti dodatni iznos zakonom propisane upisnine od redovitih studenta koji ne ispunjavaju svoje obveze, kao i neograničeni iznos školarine od izvanrednih studenata kojih prema podacima Državnog zavoda za statistiku na preddiplomskim i diplomskim studijima ima 30% od ukupnog broja studenata”. Katastrofalna praksa proizvodnje “lijenih studenata” koja je na jednom fakultetu dobila i sudsko-istražni epilog, time je iz domene ekscesa ušla u sam zakon. 
 
Ovaj je slučaj tek najznakovitija instanca ozbiljnosti i plemenitosti namjera MZOŠ-a, kao i dorečene sistematske usklađenosti paketa. Međutim, povrh ukazivanja na hohštaplerski pristup MZOŠ-a u konceptualiziranju i reguliranju svoje temeljne materije, on je ujedno i pokazatelj sistemske intencije čiji su aktualni dosezi zasad skrpani tek u ova tri, mahom nemušta prijedloga. Ta je intencija pak postojana i ispod površinski utemeljenog dojma rasapa, marljivo napreduje, revno poduprta doprinosima režimskih vizionara svekolikih sorti – od pionira rektalnog žurnalizma, dežurnih propagatora askeze kao vrhunaravne polit-ekonomske doktrine do samoproglašenih hodajućih reklama za izvrsnost. Bitna joj je značajka sistemska procjena da sveučilišni sustav treba preustrojiti prema modelu poduzeća: od eksplicitnih sugestija kako rektori trebaju biti lideri ili kako u osmišljavanju kurikuluma važnu ulogu trebaju imati i predstavnici poslodavaca, do puno perfidnijeg uvođenja programskih ugovora koji bi trebali jamčiti veću autonomiju sveučilištima. Nigdje ni približno detaljno eksplicirani, programski se ugovori predstavljaju gotovo kao panaceja za sve boljke aktualnog sustava, decentno prešućujući da se radi o najvulgarnijem outsourcing konceptu. U takvom konceptu, sveučilišni sustav prestaje biti javno dobro, ili domena, u potenciji bar, emancipatorske političke profilacije, i postaje tek ugovorni suradnik koji za unaprijed dogovorenu svotu ima isporučiti na kraju obračunske jedinice dogovoreni broj dobara. Pa u slučaju da drugi zainteresirani tržišni takmac, recimo privatni fakultet u vlasništvu uglednog tranzicijskog poduzetnika, ponudi veći broj dobara za istu cijenu, ne treba previše kreativnosti za osmišljavanje vjerojatnog ishoda. Kvalitetom obrazovnih sadržaja, ili kadrovskom kapacitiranošću takvih fakulteta, tim pojmovnim reliktima nepoduzetničkog mišljenja, ozbiljna se politička instanca poput MZOŠ-a nema vremena baviti.
 
Popularna predodžba kako prvotna akumulacija kao moment uspostave kapitalističkih odnosa podrazumijeva neki ilegalni čin otuđenja vlasništva većeg razmjera, od kojeg kreće prvi investicijski ciklus, posebno je prisutna u autokolonizatorski intoniranim prosudbama dionika intelektualne estrade. Prema tom rezonu, kad konačno budemo blagoslovljeni poštenim poduzetnicima i političarima, iskusit ćemo i sve čari kapitalizma s ljudskim licem. Međutim, kako povijest najrazvijenijih kapitalističkih zemalja pokazuje, stvarnost uspostavljanja kapitalističke dinamike nešto je drukčija i podrazumijeva trajan i sistematiziran rad na donošenju zakona, propisa, institucija koje će osigurati legalnost izvlaštenjima javnih dobara i uprezanjem minulog rada niza generacija u investicijski ciklus pod vodstvom sposobnog lidera (zašto ne, i rektora).
 
Kratka povijest hrvatskog političko-ekonomskog debakla počastila nas je maestralnom izvedbom uništenja, pardon, privatizacije mirovinskog, farmaceutskog, telekomunikacijskog, zdravstvenog i naftnog sustava. Na tapeti su trenutno visokoobrazovni i znanstveni, te elektroenergetski sustavi, a privatizacija vodoprivrednog je stavljena na stand-by. Prezentiranje tih akutno političkih tema kao računovodstvenih problema, čija se učinkovitost i opravdanost postojanja iskazuje ispisom bilance na kraju obračunskog razdoblja, strateški je domišljen politički čin i kao takav ulazi u domenu političkog odmjeravanja i borbe. Inicijativa, a potom i sindikat Akademska solidarnost, zasad su najkonkretnije zakoračili na megdan, ne pristajući na kozmetičke ustupke, optužbe o izbjegavanju socijalnog dijaloga i nerazumijevanju ekonomske i političke situacije. Upravo suprotno, prepoznato predobro razumijevanje i jeste uzrok združenog plotuna MZOŠ-a, žutih sindikata i all-inclusive intelektualaca. Solidarno i nekompetitivno djelovanje za opći interes, koje obilježava funkcioniranje inicijative i sindikata, te konkretno vidljivi politički i spoznajni efekti takve suradnje slijepa su pjega tranzicijsko-privatizacijskog rezona MZOŠ-a i kreketajućih mu adlatusa. Kako pojašnjavaju stručnjaci, slijepa pjega je poremećaj koji nastaje uslijed nedostatka sposobnosti za prijem svjetla. U tom smislu, rad na kojem Akademska solidarnost ustraje, i kojim se u skladu sa svojim javno prokazanim anakronim profilom i ponosi, po prirodi stvari postaje prosvjetljivanje.
Objavljeno
Objavljeno

Povezano