Tema Piše: Dejan Kršić
Prema onome što je trenutačno dostupno na internetu i kruži među zainteresiranim predstavnicima udruga – i tu se potvrđuje problem javnosti čitave procedure donošenja zakona jer se pojavljuju različite verzije nejasnog statusa, pa nije jasno s čime se i s kime točno diskutira – najveći problem ovog prijedloga Zakona leži upravo u tome što nije dovoljno radikalan, u biti održava postojeći sustav uz manje-više kozmetičke promjene naziva (nije HZSU nego HUC; nije paradržavna udruga, nego javna institucija…), umjesto da omogući sistemsku promjenu na bolje.
Ovaj nacrt Zakona je očito skrpljen, i poput paketa zakona o visokom školstvu i znanosti pokazuje neobičnu tendenciju državne vlasti (koju neki pripisuju prvenstveno ambicijama srednjeg ešalona hadezeovske hijerarhije, poput Radovana Fuchsa i Jasena Mesića) da olako koncipiraju i neobičnom brzinom donose prijedloge i guraju u proceduru nacrte zakona za koje je jasno samo da će izazvati negodovanje onih na koje se primjena tih zakona prvenstveno odnosi. U trenutku krize, kad je jedini prepoznatljiv cilj stezanje remena i kresanje budžetskih troškova (uz povremene insinuacije o što većoj političkoj kontroli sustava koji bi trebali biti autonomni), svaka mudra vlast bi te ciljeve trebala ostvarivati pregovorima sa socijalnim partnerima i donošenjem određenog konsenzusa a ne zakonodavnim prepadima sklepanim u izabranom društvu iza poluzatvorenih vrata.
Drugi grijeh nacrta Zakona je tradicionalna birokratizacija. Za sve što je negdje već riješeno ponovo treba tražiti razne dozvole, potvrde, umjesto da to ide automatizmom i podrazumijeva određeno povjerenje. Općenito, naše zakonodavstvo, naše društvo u cjelini, se bazira na manjku bilo kakvog povjerenja, “dobre vjere”, već se svuda unaprijed pretpostavlja kršenje i izvrdavanje zakona, i onda, logično, takve zakone i takvo društvo i dobivamo.
Članovi HZSU tvrde da prijedlog Zakona “na nekoliko mjesta zabranjuje bavljenje umjetnošću svima koji za to prethodno nisu dobili dozvolu Države upisivanjem u Upisnik, te nadalje jednoj Javnoj ustanovi u kulturi daje za pravo da arbitrira što jest, a što nije umjetničko djelo.” odnosno da “Nacrt eksplicitno kaže da se samostalno (dakle van radnog odnosa) umjetničkom djelatnošću ne smije baviti nitko tko nije upisan u Upisnik.”
Te, pomalo histerične primjedbe, po mom mišljenju, prijedlog tumače tendenciozno i namjerno ne razlikuju “pravo na bavljenje umjetnošću” (To je ono što može svatko raditi. Bez ikakvih potvrda i papira svatko može, kao prema Marxovom naputku, nakon osmosatnog radnog dana slikati, pisati pjesme…) i status slobodnog umjetnika, koji je tek jedan način reguliranja (tzv. fleksiblnog, prekarnog) rada na tržištu, formaliziranja odnosa s naručiteljem, ostvarivanja određenih socijalnih i radnih prava i olakšica ali i način reguliranja obaveza prema državi. Nespretna formulacija u Prijedlogu olakšala im je tu zamjenu pojmova i teza, ali duboko sam uvjeren da je besmisleno tumačiti da bi u današnjoj situaciji takvo što – zabranu bavljenja umjetnošću svima koji za to prethodno nisu dobili dozvolu Države – bilo koje ministarstvo htjelo nametnuti.
Ovaj nacrt Zakona (barem za sada) tematizira samo udruge i samostalne umjetnike, očito i stoga jer taj posljednji oblik predstavlja bolnu i nekome problematičnu, ma koliko u ukupnom iznosu malu, cifru u nizu budžetskih rashoda.
Umjetnici, međutim, svoju djelatnost mogu obavljati kao samostalni umjetnici, ali i osnivanjem obrta, poduzeća, neprofitne udruge… Nekad su postojale, i dosta uspješno djelovale, radne zajednice (ukinute zakonom iz 1996). Kako je osnivanje ali i raspuštanje tvrtke kod nas još uvijek prilična birokratska i financijska komplikacija, zašto opet ne omogućiti neki takav hibridni model privremene radne zajednice koja se okuplja oko nekog projekta?
Problem statusa ‘stručnjaka u kulturi’
Postojeći sustav, ovakav kakav sada imamo – znam iz prve ruke jer sam u dva navrata više godina bio član HZSU – je loš i nefunkcionalan, prije svega kontraproduktivan i nepravedan, jer destimulira rad samostalnih umjetnika i nejednake tretira jednako (s jedne estradni umjetnici i glumci, a praktično svi ostali s druge strane; ali opet, nije isto da li se bavite nekom klasičnom disciplinom poput slikarstva i kiparstva ili konceptualnom umjetnošću i performansom). Da ponovimo: status samostalnog umjetnika treba shvaćati kao način samozapošljavanja, a ne prikrivenu socijalnu kategoriju. Tu je sustav duboko pogrešan i ne stimulira rad i kreativnost nego potiče muljanje, rad na crno, bez ugovora, bez plaćanja poreza, isplaćivanje na ruke ili preko student-servisa i slično.
U dosadašnjem sustavu nije bio uopće regliran status raznih novih vrsta samostalnih kulturnih radnika. Pa tako kustosi npr. nisu mogli postati članovi HZSU-a kao kustosi nego samo kao likovni kritičari, a i kritičari se trenutno nalaze u sekciji književnog stvaralaštva, što je također besmisleno. U članstvu ULUPUH-a već postoje kustosi/ce ali nemoguće je da se u HZSU tako i prijave, jer u pravilniku za njih ne postoje kriteriji. Naravno, ne radi se tu tek o uvođenju još neke nove kategorije. Većina kustosa se može ‘provući’ u HZSU i po sadašnjim kriterijima, ali poanta je u afirmiranju i priznavanju statusa i samog postojanja nezavisnog kustosa, i kustoskog djelovanja općenito van muzejskih i drugih institucija, pa onda i producenta, nezavisnih istraživača, tj. ‘stručnjaka u kulturi’, kako su nazvani u prijedlogu Zakona.
Međutim, problem je u tome što je netko, pa to ovdje adresiramo Ministarstvu, u samom početku tu kategoriju definirao isključivo kao “osoba koja obavlja poslove kazališne, filmske i glazbene produkcije”, ispustivši iz vida da naziv producenta u različitim područjima umjetnosti pokriva veoma različite poslove (filmski producent, da banaliziramo, nabavlja pare dok se glazbeni – audio – producent bavi oblikovanjem zvučne slike u studiju za snimanje).
Dio članova/predstavnika HZSU-a je izgleda jako uvrijeđen uvođenjem kategorije “stručnjak u kulturi”, i tvrde da će to ‘otvoriti pandorinu kutiju’. Takvo esplicitno protivljenje “stručnjacima u kulturi” ne čini mi se produktivno.
Relevantan prigovor je da se tim uvođenjem kategorije “stručnjaka u kulturi” u prijedlog Zakona uvrštava i cijeli niz novih struka i zanimanja, pa postoji realna opasnost da će isti proračun ubuduće biti raspoređivan na puno veći broj aktera. To je uostalom slično situaciji s nezavisnom kulturnom gdje još uvijek nisu iznađeni modeli koji će biti u stanju podržati nove i nadolazeće aktere na sceni. U prijedlogu Zakona nigdje ne postoji niti jedna naznaka da će se u proračunu RH proporcionalno broju novih članova uvećati i sredstava namjenjena financiranju statusa samostalnih umjetnika. Ali taj zahtjev sam po sebi nije dostatan, treba ga nadopuniti temeljitim reformiranjem čitavog sustava samostalnih umjetnika i općenito financiranja kulturne proizvodnje. I naravno, čitav budžet za kulturu treba povećati pa će biti manje ovakvih diskusija kojima se samo štite vlastiti uski interesi, makar i na račun šireg općeg ili javnog interesa. (O izdvajanjima za kulturu i umjetnost na EU nivou vidi vijest o programu Kreativna Evropa te kampanji we are more, a pregled zakonskih regulativa za samostalne umjetnike u zemljama EU pogledajte ovdje.)
Možemo se složiti da je status producenata dvosmislen i problematičan. Možda status producenata koji se prvenstveno bave financiranjem projekata doista treba rješavati na neki drugi način. Ali činjenica je da se u postojećem Zakonu umjetničkim djelovanjem praktično smatraju samo stare, klasične kategorije likovnog, kazališnog, književnog itd. stvaralaštva. Na primjer, čitav segment onoga što se kolokvijalno naziva novim medijima je u nekom zakonskom limbu.
Dakle, novi zakon treba biti takav da bez problema može prihvatiti sve buduće promjene i nove kategorije, poslove… Zakon treba biti maksimalno fleksibilan i otvoren, a nesumnjiva je činjenica da na kulturnoj sceni, posebno onoj vaninstitucionalnoj, postoji već niz radnika i poslova, novih načina djelovanja i organiziranja, praktično novih profesija, čije postojanje sada nije ničim regulirano. Ti ljudi na osnovu svoje djelatnosti ne mogu ostvarivati niz prava i time su praktično svedeni na građane drugog reda. Bolje rećeno trećeg, jer su već i samostalni umjetnici građani drugog reda: kako nemaju redovita mjesečna primanja u stalnom iznosu banke im ne odobravaju minuse po tekućem računu, o kreditima mogu samo sanjati itd.
Ukratko, treba izbjeći usko određenje “stručnjaka u kulturi”, i definirati ga tako da obuhvaća i kritičare, producente, kustose, teoretičare i sve druge postojeće i moguće nove profesije čiji je rad autorski i rezultira proizvodnjom nekog znanja o umjetnosti i/ili novih umjetničkih sadržaja i programa.
“Najviše umjetničke vrijednosti”
Članak 2. nacrta Zakona kaže da “Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave potiču umjetničko stvaralaštvo i umjetničke djelatnosti financijski, te propisivanjem i provođenjem drugih odgovarajućih mjera, a osobito onih kojima se promiču najviše umjetničke vrijednosti.” Na kraju se sve to svodi na programsko financiranje preko natječaja a glavna diskusija se sad vodi oko rješavanja zdravstvenog i mirovinskog za relativno mali broj – 1321 – samostalnih umjetnica i umjetnika. Postoji i niz drugih aspekata, problema, tema, potreba koje bi trebalo adresirati i rješavati a koje ovaj Nacrt niti ne spominje. Zanimljivo je, recimo, da nacrt Zakona niti jednim stavkom ne spominje niti regulira prava i obaveze umjetnika stranaca u Republici Hrvatskoj što će naravno veoma brzo biti zanimljiva tema u sklopu pridruživanja RH EU. Obzirom da se pokušaj žurnog donošenja Zakona opravdava prilagođavanjem pravilima i standardima EU taj previd je tim zanimljiviji.
Danas kategoriju “najviših umjetničkih vrijednosti” ne možemo shvatiti drukčije nego kao floskulu. Potpuno je fantastična – fantazmagorična čak – zamisao da danas, 2011. godine, na početku 21. stoljeća, postoje navodno ozbiljni ljudi, umjetnici, medijski djelatnici, političari i javni službenici, koji su uvjereni da je nekako realno moguće mjeriti “doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti” i da za to postoji nešto poput “objektivnih kriterija”! Štoviše, njihovo uvjerenje da uopće postoji nešto kao što su “hrvatska” kultura i umjetnost čemu treba dati svoj doprinos!? I da se po tim devetnaestostoljetnim ognjištarskim idejama kulturalnog identiteta žele uspostavljati današnji kriteriji. Što bi to bilo slikarstvo ili skulptura u kojoj mogu uživati samo etnički Hrvati a ne i Slovenci? Što je potpuno nerazumljivo i nebitno već Srbima od kojih nas dijeli isti jezik??? Što bi to bilo specifično “hrvatsko” u suvremenim medijskim praksama? Ili baletu? Zar nije moguće zamisliti umjetničko djelovanje koje predstavlja značajan doprinos univerzalnoj svjetskoj kulturi, a da ne doprinosi ništa specifično hrvatskoj?
Sve su to naravno sofističko-retorička pitanja, osnovni je problem u području kulturne politike, odnosno shvaćanja položaja kulture i umjetnosti u društvu. Želimo li i dalje ostati u klasičnom shvaćanju lijepih umjetnosti, visoke kulturne vrijednosti kao elitnog i elitističkog područja ili kulturu shvaćamo ne tek kao neproduktivni budžetski trošak, rasipanje (i s druge strane kao komercijalno podilaženje niskom ukusu masa u tzv. masovnoj odnosno popularnoj kulturi), nego kao prostor kolektivnog ostvarivanja novih vrijednosti, simboličkih ali i ekonomskih, unapređenja društva, javnosti, javne diskusije o svim društvenim, političkim pa i moralnim pitanjima?
U Nacrtu zakona u tom smislu je naročito problematična točka 7, Članka 10. kojom se navodi da se: “Pri razmatranju umjetničkog stvaralaštva i javnog djelovanja podnositelja zahtjeva za ostvarivanje prava iz stavka 1. ovoga članka, neće usvojiti zahtjev podnositelja, iako udovoljava umjetničkim kriterijima iz ovoga Zakona i Pravilnika iz stavka 10. ovoga članka, za kojega utvrdi da njegovo umjetničko djelovanje u prethodnih šest godina ne predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti.”
Očito je riječ o restriktivnoj klauzuli kojom se Ministarstvu odnosno HUC-u, preko Stručnog povjerenstva omogućuje da nekim umjetnicima, podnositeljima zahtjeva, uskrati pravo na uplatu doprinosa na osnovu nekih, samo njima znanih, mutnih i nejasnih kriterija. Tu se doista (nepotrebno) otvara prostor za različite sprege birokratsko-financijskih i političkih odnosno ideoloških kriterija, pa i trivijalnih ali stvarnih osobnih antagonizama.
Nije li također u najmanjnu ruku neprimjereno i nespretno da se baš za samostalne umjetnike koji su ionako najviše izloženi pritiscima tržišta, fleksibilne zaposlenosti, problemima naplaćivanja svog rada, izrijekom zahtijevaju “najviše umjetničke vrijednosti”, “izvrsnost”, a da se to ni na koji ozbiljan način ne odnosi i ne zahtijeva od budžetski financiranih institucija i zaposlenih u njima. Tamo se ostvarivanje “najviših umjetničkih vrijednosti” automatizmom pretpostavlja. Uostalom, kako ističe Gregory Sholette svijet umjetnosti, umjetničko tržište, muzeji i galerije i sva prateća industrija, uključujući tu i relativno mali broj onih doista izuzetnih, vrhunskih, inovativnih umjetnika i umjetnica, umjetničkih praksi i institucija, živi od one “tamne materije”, kritičarima, kustosima, povjesničarima umjetnosti, kolekcionarima i trgovcima uglavnom nevidljivog rada i postojanja milijuna ne tako dobrih pa i loših umjetnika, studenata umjetnosti, nedjeljnih slikara, hobista, amatera, svakodnevnih kreativnih praksi blogera, aktivista, street-artista, udruga, različitih samo-organiziranih grupa…
Naglasimo još jednom: status samostalnog umjetnika ne bi smio biti ni socijalna kategorija niti privilegija nekih izuzetno nadarenih i/ili uspješnih (kao što sada, nažalost, je). On mora omogućavati rješavanje statusa i time ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na rad najširem broju zainteresiranih pojedinaca. Umjetnička kvaliteta, kulturna važnost, “neprijeporan doprinos (hrvatskoj) kulturi i umjetnosti” su nešto drugo, o čemu se odlučuje na drugim mjestima, na drugačije načine, i u krajnjoj liniji u nekom drugom vremenskom rasponu.
Ostale dijelove teksta možete pročitati na sljedećim linkovima:
1. Čarolije zakonskih promjena
3. Traumatično mjesto kulturnih/kreativnih industrija
4. Nova javna ustanova umjesto stare nad(ri)udruge
Objavljeno
