Tema Još jedno vruće europsko ljeto! Dok toplinski valovi obaraju rekorde, a požari i suše naizmjenično haraju, milijuni domaćih i stranih gostiju putuju kontinentom i svojim eurima pune privatne i državne kase za sljedeću zimu. Umjesto da zapinjemo u nesnosnim gužvama na autocestama ili aerodromima, ovo ljeto putujemo malo sporije i održivije – pripremite se za avanturu vlakom. Prije nego se ukrcamo, jedna napomena: naša putovanja će, kao i željeznička mreža u Hrvatskoj, biti zagrebocentrična. To ne znači da putovanje ne možemo početi negdje drugdje, ali pretpostavit ćemo da počinje u Zagrebu.
Iako ćemo se tijekom vožnje provesti prekrasnim rutama i uživati u prirodi i destinacijama, ova putovanja bit će inherentno politična. U zemlji u kojoj velikom brzinom raste nejednakost, vlakovi su za mnoge postali prijevoz iz nužde, a ne prvi izbor. Nakon desetljeća nejednakog ulaganja u infrastrukturu, mnoge pruge su u lošem stanju. Dok vlasnici automobila putuju brzo autocestama, bez osvrtanja na krajeve kojima prolaze, putnice_i vlakom imaju priliku proviriti iza kulisa. Pruge često prolaze kroz zanemarene i siromašne krajeve, vlakovi inercijom voznog reda još uvijek staju u mjestima koja odumiru, a nerijetko nas vode i kroz još uvijek ratom razorena i naizgled zaboravljena područja.
Osim povijesnih sukoba, putnici_e vlakom često imaju uvid i u suvremene nepravde. “Nasumične” granične kontrole, kojih u pravilu ne bi trebalo biti, često ipak doživljavamo u vlakovima. Policije mnogih europskih država koje redovito “suspendiraju” Schengen uopće se ne trude sakriti rasnu komponentu svojih kontrola, pa ćemo pri putovanju nerijetko svjedočiti rasnoj diskriminaciji. Osim toga, iskusit ćemo i neprilagođenost infrastrukture i vlakova za kretanje osoba s invaliditetom – nažalost, niti jedna od ovih ruta nije u potpunosti prilagođena za putovanje ako imamo smanjenu pokretljivost.
Vlakom u Zagorje
Naše prvo putovanje bit će i najlakše, odnosno najkraće. Zaputit ćemo se u Zabok! Ljetnu avanturu započet ćemo ovim putovanjem zato što putnicima namjernicima koji nemaju naviku putovanja željeznicom pruža priliku da vlak iskuse u sigurnim i ugodnim uvjetima. Do Zaboka iz Zagreba putujemo oko 45 minuta, vlakovima koji u prosjeku polaze svakih sat vremena. Pravac je nedavno u potpunosti elektrificiran, a njime voze novi niskopodni vlakovi koji su prilagođeni osobama s invaliditetom. Usputne stanice, kao i kolodvor u Zaboku, također su u potpunosti prilagođeni, a liftovi na peronima su funkcionalni.
Nažalost, Glavni kolodvor u Zagrebu nema niti jedan propisno visok peron kojim se u niskopodni vlak može ući bez razlike u visini, a na čitavom kolodvoru ne postoje ni liftovi do perona. Ukoliko imamo smanjenu pokretljivost, morat ćemo unaprijed kontaktirati HŽPP kako bi nam organizirali pomoć prilikom ulaska u vlak. Više informacija je dostupno na stranici HŽPP o pristupačnosti. Nadamo se da će pri skoroj velikoj obnovi Glavnog kolodvora ovaj najveći željeznički kolodvor u Hrvatskoj konačno biti prilagođen za kretanje svih putnika.
Iako karte možemo kupiti na blagajni na samom kolodvoru (automati su većinu vremena izvan funkcije) ili u vlaku, kupnjom putem interneta ili u mobilnoj aplikaciji ostvarujemo 10% popusta. Iako kartu kupujemo za konkretni vlak, ona vrijedi za sve polaske taj dan. Na putu do Zaboka ćemo proći kroz zagrebačke gradsko-prigradske stanice, a nakon Zaprešića vlak skreće s magistralne pruge za Sloveniju sjeverno prema Zagorju. Prolazimo uz skladišta i industrijska postrojenja, ali uskoro se nalazimo među poljima, a s istočne strane pruža nam se lijep pogled na Medvednicu. Otkako je pruga rekonstruirana, na ovom pravcu je sve više putnika, tako na međustanicama stalno netko ulazi ili izlazi. Nakon četrdesetak minuta vožnje smo u Zaboku!
Možemo se zaputiti na izložbu ili piće u obližnji Centar urbane kulture Regenerator, ili do pivovare Nova Runda. Ako smo ponijeli bicikl, u Zaboku počinje nekoliko biciklističkih ruta, uključujući stazu do Oroslavja koja kroz polja prelazi preko rijeke Krapine. U Zaboku se nalazi i jedini biciklistički nadvožnjak u Hrvatskoj. Za ljetno osvježenje možemo se zaputiti i do bazena u Stubičkim Toplicama do kojih možemo doći za desetak minuta uz jednostavno presjedanje na zabočkom kolodvoru. Kratka vožnja starim motornim vlakom taman je dovoljno kratka da nam buka motora ne smeta, ali moramo uzeti u obzir da ovi vlakovi, kao ni stanice na stubičkoj pruzi, nisu prilagođeni osobama s invaliditetom. Za povratak se ne moramo brinuti – zadnji vlak iz Zaboka za Zagreb kreće u 21:11.
Vlakom u Celje
Za drugu ljetnu avanturu otisnut ćemo se nešto dalje, ali ponovno u sličnom smjeru. Umjesto klasičnog putovanja do Ljubljane, za našu prvu prekograničnu turu otići ćemo u štajerski grad Celje. Prvi izazov je pregled voznog reda i kupnja karte. Niti hrvatske (HŽPP) niti slovenske (SŽ) željeznice još uvijek ne pokazuju međunarodni vozni red na svojim stranicama, tako da ćemo karte morati potražiti na web stranicama Austrijskih federalnih željeznica (ÖBB). Između Zagreba i Celja dnevno vozi jedan par direktnih vlakova (na liniji između Zagreba i Beča), ali imamo i niz drugih opcija uz jedno presjedanje u Zidanom Mostu.
Nećemo se previše zamarati činjenicom da nam za putovanje između Zagreba i Celja kartu najefikasnije mogu prodati Austrijanci, ali bitno je napomenuti da će nam za kupnju putem interneta naplatiti više nego HŽPP ili SŽ – čak 18,20 € u jednom smjeru! Ako želimo uštediti, na blagajni Glavnog kolodvora možemo kupiti povratnu kartu za samo 18 €. Nakon dvadesetak minuta vožnje iz Zagreba, osoblje vlaka se mijenja u Dobovi, a na većini vlakova mijenja se i lokomotiva, što traje 15 minuta. Ovdje možemo susresti i policiju koja nas može profilirati i pitati za osobne dokumente. Slovenija trenutno nema aktivnu suspenziju Schengena pa u slučaju kontrole možemo poslati žalbu Europskoj komisiji.
Sljedećih sat vremena vozimo se uz neke od naljepših predjela rijeke Save, a zatim od Zidanog Mosta pratimo njen pritok Savinju. Ubrzo stižemo na kolodvor u Celju koji je nedavno rekonstruiran i u potpunosti je prilagođen za sve putnike. U Celju možemo posjetiti Stari grad Celje, dvorac na brdu iznad grada, kao i arheološku izložbu o rimskom gradu Celeia u Pokrajinskom muzeju Celje. U blizini nam je i niz kvalitetnih biciklističkih ruta, kao i planinarskih staza.
U Zagreb se možemo vratiti direktnim vlakom u 20:30, a osim glavne rute preko Zidanog Mosta, za one željne željezničke avanture postoji i opcija preko Rogateca, odnosno Krapine. Ruta preko Rogateca je nešto zahtjevnija, jer pogranični vlakovi na toj relaciji uglavnom ne voze vikendom. Vožnja tim ruralnim pravcem je prava poslastica za ljubitelje željeznice, a jednokolosječna pruga kroz zagorske brege kao da je ispala iz filmova Studija Ghibli.
Vlakom uz rijeku Unu
Naša treća i posljednja ovoljetna željeznička avantura vodi nas u Bosnu i Hercegovinu, gdje je početkom ljeta, nakon višegodišnje pauze, vlak ponovno počeo voziti dijelom slavne Unske pruge. Iako nažalost nećemo moći stići skroz do Splita, posebni ljetni turistički vlak Željeznica Federacije BiH između Bihaća i Bosanske Otoke je sjajna prilika da iskusimo djelić atmosfere putovanja vlakom prema jugu, kao u pjesmi Arsena Dedića. Ovim vlakom možemo se voziti svake subote i nedjelje tijekom ljeta, uz polaske iz Bihaća u 9 i 16 sati, i povratak iz Bosanske Otoke u 11:45 i 18 sati. Karta košta 2KM (1 €), a može se kupiti na stanici u Bihaću ili u vlaku.
Nažalost, do Bihaća ne možemo doći vlakom iz Hrvatske, iako se nalazi na pruzi koja je do rata povezivala Zagreb sa Splitom. Da bismo se vozili ovom linijom, morat ćemo sjesti na autobus ili naći alternativni prijevoz do Bihaća, a bitno je napomenuti i da je ovo putovanje u potpunosti neprilagođeno za kretanje putnika sa smanjenom pokretljivosti. Bilo da putujemo autobusom ili autom, na graničnom prijelazu Izačić iskusit ćemo svu tvrdoću današnjih europskih granica. Međutim, jednom kad stignemo do željezničke stanice u Bihaću, čeka nas jedinstvena vožnja.
Stari elektromotorni vlak prati smaragdno plavu Unu, prelazeći s jedne na drugu obalu. Uz vožnju vlakom, u rijeci se možemo kupati, voziti kajak ili rafting. U okolici Bihaća je puno cijenom vrlo pristupačnog smještaja, a uz Unu postoji mnogo dobrih ribljih restorana. Teško je balansirati između romantičnosti vožnje s jedne strane, i s druge strane političke stvarnosti radi koje je ovo kratko putovanje jedino što je na Unskoj pruzi danas moguće.
Pruga uz rijeku nije presječena samo državnom granicom između Hrvatske i BiH, već i međuentitetskom granicom zbog koje ovaj vlak ne može produžiti dalje od Bosanske Otoke. Unska pruga nam tako vrlo konkretno pruža uvid ne samo u povijest sukoba, već i konkretne posljedice i političke odnose desetljećima nakon rata. Iako su ministri prometa BiH i Hrvatske najavili revitalizaciju čitave Unske pruge, malo je vjerojatno da ćemo tu revitalizaciju zaista dočekati.
Čak i u ova tri jednostavna primjera mogli smo jasno vidjeti razlike i nejednakosti s kojima se suočavaju putnici_e na željeznici. Bilo da se odlučite na sve tri avanture, ili se zadržite na ovom tekstu, hvala što ste putovali s nama. Vidimo se u vlaku!
ObjavljenoObjavljeno
