Tema Na brodu kapetana de Geralchea zavladalo je ludilo.
Nije mu pobjegao ni on sam. Brod Belgica prvi je u povijesti prezimio, preživio, zatočen u ledu Anktartike. Učinili su to namjerno, planski, iako gotovo ništa nije pošlo po planu.
Knjiga Madhouse at the End of the Earth Jualiana Sanctona o iskustvima posade broda Belgica promijenila je moj život gotovo u jednakoj mjeri kao The History of the World According to Sheep Sally Coulthard. Potonja je u meni probudila davno zaspalu zaigranost, zatrpanu negdje duboko pod slojevima prevažnosti posla i “ozbiljnih” novinarskih tema. Oslobodila je moja ljeta. Nije ni čudo da mi ju je poklonila prijateljica.
Prije nekoliko godina Madhouse at the End of the Earth otvorila je nešto sasvim novo. U tom mi periodu putovanja sasvim sigurno nije nedostajalo – moralo me privući nešto drugo. Lijepa, plava, presijavajuća naslovnica s izbočenim slovima koja ti dozvole da najprije čitaš prstima. Zapravo mislim da su me najviše od svega privukle priče o ljudima koji odlaze od kuće dok mi se činilo da moja kuća odlazi od mene.
U Antwerpu, odakle je Belgica krenula 1897., bila sam lani. Sigurna sam da sam išla zbog nje, ali se ne sjećam kako sam točno tamo završila.
Pregledom Google kalendara utvrđujem: Antwerp je bio u blizini poslovnog putovanja u meni najgorem gradu na svijetu – Bruxellesu. Kalendarsko vrijeme, ožujak 2025., dodatno objašnjava zašto se ne sjećam kako sam tamo uopće završila.
U MAS-u, prevedeno i punog naziva, Muzeju na rijeci, de Gerlache je dio stalnog postava. Kompasi, mape, sekstanti, zimska odijela, crno-bijele fotografije kojih ne nedostaje.
I led.
Nekoliko mjeseci kasnije, u Oslu, htjela sam u hrapave ruke mladog kapetana ubaciti pokoju zgužvanu novčanicu. To je Norveška i ruke mu nisu bile hrapave. Tapnula sam, dakle, mobitelom po ekrančiću i on nas je morem doveo do Frama.
Muzej Fram izgrađen je oko istoimenog i najsnažnijeg drvenog broda koji je postojao.
Drvo se na mjestima sjajilo, čini se kao da su svi na istom mjestu dlanom odlučili provjeriti jesu li zaista tamo, polagano klizeći uz trup.
Pod je bio izrazito čist, a za buku motora brinu se instalacije koje navodno nude immersive experience.
Utroba Frama sigurno nikad nije toliko dobro mirisala dok je plovio i dok je u njoj boravio Roald Amundsen. Čovjek koji je pobijedio u utrci do Južnog pola, a poginuo u avionskoj nesreći negdje blizu Sjevernog. Letio je sam i njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
Na izložbama o životu Amudsena nemoguće je ne vidjeti Belgicu. Ona je bila njegovo prvo putovanje.
Svijet istraživača svijeta malen je.
Belgicu sam tražila i u Londonu. Našla sam je u Greenwhichu. Nekoliko stotina metara od gospođa koje velikim kacijolama u tanjure prebacuju pire, pitaju za vrstu umaka i pite, a onda smeđe, stare, potrošene tacne dodaju uz: Here you go, love.
Greenwich je zelen, ogroman, osunčan i lokalitet nultog meridijana. Njegova je cijena od 18 do 24 funte za odrasle, ovisno o sezoni.
U polarnom kutku londonskog pomorskog muzeja, Belgica je bila tek sporedna priča.
Žao mi je, ali mislim da više ne mogu pisati. R. Scott. Za Boga, pobrinite se za naše ljude.
Posljednji je to upis u dnevnik Roberta Falcona Scotta, čovjeka kojeg je Amudsen pobijedio u utrci do Južnog pola, a s koje se Scott nikada nije vratio.
Ranije je u dnevnik zapisao:
Da smo ostali na životu, imao bih ispričati pripovijest o srčanosti, postojanosti i hrabrosti svojih drugova koja bi ganula srce svakoga Engleza.
U stvarnosti, u smrti, nastavile su ga pratiti pitanja bi li ikada bio toliko slavan i poštovan da je preživio.
I dok se Scotta poštovalo, Ernesta Shackeltona se voljelo. Kako tada, tako i danas. Shackleton je polovio s Amudsenom i Scottom, a često plovi i sa mnom.
Fotografija s njegovog najpoznatijeg putovanja ima najmanje. Brod s kojim su došli na Antartiku tamo je i ostao. Gnječen ledom mjesecima, Endurance je konačno potonuo 1915. godine. S obale ga je gledala čitava posada.
Prisiljeni na bijeg, s minimalnim zalihama, fotografije gospodina Hurleya izgazili su nogama. Sačuvao je tek 120 staklenih pločica.
Sjetila sam se toga kada sam prije koji tjedan greškom s mobitela izbrisala 28 gigabajta fotografija.
Ernest Shackelton nikada ništa nije osvojio. Gotovo svako njegovo putovanje na ovaj je ili onaj način propalo. Gotovo nikada nije stigao tamo kamo je krenuo.
Ni najpoznatiji citat o njegovu životu nije potpisan njegovim imenom, već ga je izrekao polarni istraživač Raymond Priestley:
Za znanstvena otkrića dajte mi Scotta; za brzinu i djelotvornost putovanja dajte mi Amundsena; ali kad nastupi katastrofa i ugasne svaka nada, kleknite i molite se za Shackletona.
Shackleton je naprema svim spomenutim kapetanima apsolutni gubitnik. Shackleton je jedini kapetan koji nikada nije izgubio čovjeka.
Argentinska Ushuaia najjužniji je grad na svijetu. U nju je pred samu Novu godinu 1897. uplovio de Gerlache. Njegova metalna glava danas stoji na nekom postolju u blizini mora.
Istu, najpoznatiju, sliku broda Belgica gledala sam u siječnju 2026. u ćeliji. Nekadašnji zatvor danas je muzej. Ushuaiju su, naime, uglavnom izgradili zatvorenici.
Ti skučeni, mali prostori patnje primjereniji su za njihove priče od grandioznih muzeja.
Svijet se i tako otkriva iz vlažnih, mračnih, prenapučenih, bučnih mjesta s kojih se dok te nose s jednog kraja na drugi, jedva čekaš iskrcati. Sve dok ne shvatiš da su jedino što te može vratiti kući.
Tekst je dio temata Odmor izvan okvira o prostorima van naše svakodnevice, koje zamišljamo kao utočišta slobode i autentičnosti, ali koji nas suočavaju s vlastitim tijelom i njegovim mogućnostima, sa strahovima, privilegijama i granicama. Temat je uredila Tihana Bertek u suradnji s uredništvom Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
