Blic Kolodvorska najava, užurbano kretanje putnika, zvuk upozorenja zatvaranja vrata, zatim zvižduk prometnika i škripanje kotača na tračnicama. Vlak polazi. Dok većina ljudi na peronu juri prema svojim vlakovima ili napušta kolodvor i kreće prema konačnom odredištu, nekoliko desetaka raštrkanih osoba ležerno šeće kolodvorom s noge na nogu. U jednom trenutku, iako su fizički odvojeni, njihove kretnje se sinkroniziraju. Križaju noge, dižu ruku, pridržavaju bradu. Pažljivi promatrač primjetit će da ih nešto povezuje. Svaka od tih osoba kreće se kolodvorom individualno, ali zajednički proživljavaju i kolektivno iskustvo koje izvana nije potpuno razumljivo.
Iza naizgled normalne večernje scene odigrane na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, krije se izvedba radio baleta Sjećanje bez voznog reda u produkciji umjetničkog kolektiva LIGNA i kustoskog kolektiva BLOK, u okviru programa Živa baština Muzeja susjedstva Trešnjevka.
Ovo je treća zagrebačka izvedba hamburško-frankfurtskog kolektiva, kojom se nastavlja dugogodišnja suradnja s kolektivom BLOK, započeta izvedbama Radio Mamutica (2006.) i Trojanski kolektiv (2013.) u sklopu UrbanFestivala. Dok su se ta dva djela izravno bavila pitanjima tko definira i odlučuje što se događa s javnim prostorom u gradu, Sjećanje bez voznog reda vraća nas na nesreću koja se dogodila na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, kada je pri izlijetanju vlaka na liniji Atena – Dortmund poginulo preko 150 osoba. Tragični događaj iz 1974. davno je zaboravljen u kolektivnoj svijesti, ali Sjećanje bez voznog reda ga na trenutak vraća na Glavni kolodvor, tiho i suptilno, ali s vrlo jasnom porukom da ga ne bismo trebali zaboraviti.
Sudionici radio baleta sastaju se u 19 sati ispred ulaza na Glavni kolodvor. Iako je tek rana jesen, temperatura je dosta niska i svi su već zabundani u kaputima. Grupu je lako prepoznati – nalazi se s desne strane glavnog ulaza. S lijeve strane stoji grupa taksista koji unatoč rastu ride-hailing aplikacija i dalje tradicionalno stoje ispred kolodvora. Kao što ćemo čuti u samom radio baletu, na zagrebačkom Glavnom kolodvoru mnogo toga je drugačije nego 1974., ali neke stvari ostaju iste. Među grupom kruži nekoliko organizatorica s QR kodom potrebnim za učitavanje predstavena mobitel. Sudionici_e se pripremaju i stavljaju slušalice. Nakon nekoliko minuta, grupa u isti trenutak pritišće tipku za pokretanje snimke – iako radio balet slušamo odvojeno, ovako ćemo ga iskusiti istovremeno.
Nakon pokretanja snimke, naša grupa se razdvaja. Udaljavamo se jedni od drugih, a zvučna izolacija nas također odvaja i od ostatka putnika i drugih korisnika kolodvora. Glas Ljubice Letinić situira nas u prostoru, daje nam osnovne instrukcije i upozorava nas da prema pravilima Hrvatskih željeznica kretanje većih grupa ljudi na kolodvoru nije dozvoljeno. Zbog toga nas upućuje da individualno nađemo svoj put, sugerirajući nekoliko različitih ruta kretanja kolodvorskim kompleksom.
Nakon kratkog uvoda i meditacije na temu kolektivnog audio iskustva, isprepletenog sa stvarnim zvukovima aktivnog kolodvora, naracija nas vodi u daleku 1974. U to vrijeme, zagrebačkim Glavnim kolodvorom prolaze brojni vlakovi spajajući ne samo gradove diljem Jugoslavije, već i one kojim putuju putnici i radnici između zapada i istoka, odnosno juga i sjevera Europe. Takav je bio i vlak na liniji Atena – Dortmund, povezujući europski jugoistok s bogatom regijom Rhein-Ruhr na sjeveru tadašnje Zapadne Njemačke.
Ljubičin glas instruira nas da odaberemo lokaciju gdje ćemo se smjestiti i promatrati kolodvor, možda jedan od perona ili ulaznu halu. Ja odabirem klupu na četvrtom peronu s koje mi se pruža pogled na prvi peron. Tamo se putnici penju u noćni na vlak za Stuttgart i Zürich koji uskoro polazi. To je jedan od rijetkih preostalih daljinskih vlakova koji voze iz Zagreba, a njime i dalje često putuju radnici, poput onih 1974. na putu za Dortmund.
Javljaju se sugovornici i posredni svjedoci nesreće: Marija (medicinska sestra), Radovan (dobrovoljni davalac krvi), Draga (živjela je u blizini) i Vera (supruga željezničara). Narativ nas vraća u kontekst putovanja vlakom sedamdesetih godina i važnost željezničkih veza za dovođenje radnika s istoka, tada zvanih gastarbajterima, iz Turske, Grčke, Jugoslavije, nazad na posao u Njemačku nakon ljetnih odmora.
Čujemo o zajedničkoj grobnici na Mirogoju, jedinom spomeniku ovoj katastrofalnoj nesreći, gdje je pokopano četrdesetak neidentificiranih žrtava. U spomen je postavljena apstraktna skulptura Vojina Bakića. Bakićeva skulptura balansira na mjestu. Nepravilna geometrijska forma nalik kristalu nekoć je staja sama, ali danas je podupiru dva klina, dok je površina od nehrđajućeg čelika zamućena.
Sudionici predstave za participativno slušanje pozvani su da, ako to žele, i sami balansiraju na mjestu te izvedu individualni akt refleksije u nekom ogledalu, ili na zaslonu mobitela. Dok kratko uspijevam balansirati na jednoj nozi, na drugim peronima vidim slične pokušaje ostalih sudionika. Osim ponekog zbunjenog pogleda, nitko ne obraća pažnju na nas.
Dok se krećemo peronima, Radovan nam opisuje intenzitet destrukcije nakon nesreće, neprepoznatljive komade željeza kojima je svjedočio nakon što je sljedeći dan stigao u Zagreb kako bi se odazvao pozivu za dobrovoljno davanje krvi. Marija, medicinska sestra, opisuje doček ozlijeđenih i pripreme u njenoj bolnici. Na polovici izvedbe, svjedočanstva brutalnosti događaja iz 1974. dostižu vrhunac i postaje mi teško dalje slušati.
Intenzitet prenesenog sjećanja suprotstavljen je sljedećim baletnim instrukcijama. Sudionici se kolektivno prebacuju u položaj čekanja, podupirući bradu šakom. Zamišljeni trenuci davne nesreće isprekidani su zvucima suvremenih vlakova, a narativ priče osvrtom na važnost željeznice u Jugoslaviji. Autori performansa zatim dijele dio vlastite perspektive opaskom da su primjetili kako u Zagrebu ljudi neoprezno prelaze prugu, preskaču ograde i rampe umjesto da čekaju ili koriste pothodnike. U tom trenutku primjećujem nekoliko osoba u sličnoj akciji nedopuštenog prelaska pruge, a udaljenost između radio baleta i stvarnosti koja nas okružuje se smanjuje.
Čujemo o sudbini krivaca za nesreću. Strojovođa i njegov pomoćnik osuđeni su na 15, odnosno osam godina zatvora. Olakotna okolnost bila im je premorenost, zato što su prethodno radili 52 sata. Narativ nas geografskom bliskošću i historijskom povezanošću odvodi u povijest Trešnjevke, zagrebačke četvrti usko povezane sa željeznicom i radničkim organiziranjem. Danas u tom kvartu žive mnogi strani radnici. Dok o tome slušamo, trojica policajaca legitimiraju tamnoputu osobu na prvom peronu s kojeg je prije par minuta krenuo vlak prema Stuttgartu. Povijest i sadašnjost ponovno se miješaju.
Performans se bliži kraju u kolodvorskoj auli, gdje su sudionici pozvani da jedni drugima pruže ruku, dok između njih putnici jure prema svojim vlakovima. Glas Ljubice Letinić nas dalje upućuje da se zaputimo prema odlaznom peronu i sjednemo na vlak prema Zapadnom kolodvoru. Naša grupa se ponovno susreće u vlaku kojim putujemo samo tri minute. Sigurno stižemo na svoje odredište i nakon kratkog zaključka konačno se razdvajamo i odlazimo svojim putem.
U usporedbi s prethodnim projektima kolektiva LIGNA održanim u Zagrebu, koji su se bavili tada aktualnim društvenim temama, Sjećanje bez voznog reda vraća nas u ne toliko daleku, ali definitivno zaboravljenu prošlost. Sve je manje onih koji se željezničke nesreće u Zagrebu 1974. sjećaju, a bez obilježlja na lokaciji na kojoj se tragedija dogodila ova predstava postaje rijetki, makar nematerijalni spomenik poginulima. Forma radio baleta i kolektivno ponavljanje balansirajućih pokreta i refleksije stavlja Sjećanje bez voznog reda u direktni dijalog sa spomenikom Vojina Bakića na Mirogoju.
No pored dominantne veze sa zagrebačkim Glavnim kolodvorom kao scenom katastrofe i pozornicom ove izvedbe, Sjećanje bez voznog reda u intenzivnoj je vezi i s krajevima koje je kobni vlak Atena – Dortmund povezivao, ne samo u geografskom već i u društvenom i kulturnom smislu. Migracije i figura stranog radnika nalaze se u samom središtu ove predstave. Gastarbajter iz Niša koji 1974. pogiba u Zagrebu na putu za Njemačku dovodi se u direktnu vezu sa stranim radnikom iz Bangladeša koji danas živi u teškim uvjetima na Trešnjevci. Upravo je od tog motiva i krenulo istraživanje kolektiva LIGNA, polazeći od točke na kojoj se presijecaju povijesni i suvremeni oblici mobilnosti, rada i društvenih odnosa, s naglaskom na ulogu vlakova u migracijama.
S druge strane, gubljenje transportnih veza poentirano je na samom kraju predstave, kratkom utopijskom recitacijom Nikoline Rajković, sudionice u istraživanju, u kojoj zamišlja brz, pristupačan i regionalno integriran prometni sustav za zemlje bivše Jugoslavije. Tom zadnjom invokacijom, kao i suptilnim opaskama o nazadovanju željeznice tokom same predstave, Sjećanje bez voznog reda izlazi van okvira memorijalizacije i sudionike ipak vraća u sadašnjost, a potencijalno i u budućnost. Performativnom vožnjom od tri minute do najbliže sljedeće destinacije, zagrebačkog Zapadnog kolodvora, ona otvara prostor za buduća putovanja i istraživanja.
Iako je predstava kolektivno izvedena 17. listopada, dostupna je i za individualno slušanje, odnosno izvođenje. Kao site specific djelo, ovaj radio balet je namjenjen za slušanje na zagrebačkom Glavnom kolodvoru, ali bilo bi zanimljivo izvesti ga, recimo, i u Nišu ili Dortmundu. Također se postavlja pitanje dugotrajnijeg postavljanja ove predstave u javnom prostoru Glavnog kolodvora. Izvorni plan organizatorica da se predstava održi u prostoru Hrvatskog željezničkog muzeja nije ostvaren jer je muzej već godinama zatvoren za javnost.
Ole Frahm, član kolektiva LIGNA koji je sudjelovao u izvedbi, rekao nam je da su originalno razmišljali o zvučnoj instalaciji i mislili da bi bilo zanimljivo komponirati prostor zvuka s radijima i mobitelima koji slušatelju omogućuje hodanje između lokomotiva i vagona te razmišljanje o željeznici na drugačiji način, ali u snažnoj vezi s izloženim lokomotivama. Nažalost, u muzeju ih nisu mogli ugostiti, ali moguće je zamisliti nastavak ovog nematerijalnog memorijala nesreći na samom kolodvoru, možda uz instalaciju QR kodova u samom prostoru. Dotad, oni koji rad žele doživjeti kroz zajedničko iskustvo, moći će to učiniti na skorašnjoj novoj izvedbi koju najavljuje Muzej susjedstva Trešnjevka.
ObjavljenoObjavljeno
