Viva Arte Viva!

Viva Arte Viva! tema je ovogodišnjeg, pedeset sedmog Venecijanskog bijenala. Međunarodna umjetnička izložba otvorena je 12. svibnja te do kraja studenog ove godine ostaje meka i centar zbivanja elitne svjetske umjetničke scene. Umjesto da se bavi isključivo jednom temom, ovogodišnji bijenale fokusira se na umjetnički proces i umjetnikov genij. “Viva Arte Viva je bijenale kreiran s umjetnicima, od umjetnika i za umjetnike, o formama koje nude, pitanjima koja postavljaju, o praksama koje razvijaju i o načinima života koje vode”, objašnjava ovogodišnja kustosica bijenala, Christine Macel, inače i glavna kustosica pariškog Centra Pompidou.

Prema njenoj viziji, u današnjem svijetu zasićenom konfliktima i šokovima, umjetnost predstavlja našu vezu s humanošću, odnosno slobodu, mogućnost ekspresije i sanjarenja. Njen koncept izrazito je kritiziran, a centralna bijenalna izložba koja bi trebala predstavljati upravo spomenuti umjetnički proces i katarzu koju on donosi, opisana je kao beskrvna i banalna. Izražavajući nevjericu kako je u današnje doba moguće toliko zabrazditi u “onostrano”, te istovremeno referirajući se na rad Mladena Stilinovića Umjetnik pri radu kojim započinje izložba u centralnom paviljonu Giardinija, jedan se kritičar pita da li je i Macel do sada spavala. “Povijest je noćna mora, i što bi bilo tko od nas dao za jedan dobar večernji drijemež”, dodaje.

Rubrike centralne izložbe koje uključuju Paviljon radosti i strahova, Paviljon šamana, Dionizijski paviljon i Paviljon boja, također djeluju zastarjelo, pa čak i djetinje, a radovi koje obuhvaćaju, čak i oni zanimljivi, relevantni komadi, teško dolaze do izražaja. Na sreću, isto se ne može reći i za ostatak bijenala, odnosno paviljone pojedinih država. Iako bijenale ima svoju temu koja bi trebala biti podtekst svih izložbi, zemlje koje se predstavljaju, rijetko se, i jako labavo toga drže. Tako su, unatoč apolitičnosti centralne teme, mnoge države odlučile prezentirati izrazito angažirane radove.

Očekivano, najčešća tema koja se izravno, ili kao podtekst provlači kroz brojne paviljone, je izbjeglištvo, kao i općenito pitanje migracija, identiteta, raseljenosti i kolonijalizma. Negdje na tom tragu luta i hrvatska izložba Horizont očekivanja kustosice Branke Benčić, koja obuhvaća radove umjetnika Marka Tadića i Tine Gverović, a bavi se temama neizvjesnosti, tenzija i urušavanja. Tradicionalna hrvatska boljka loše i nepamtljive prezentacije te suviše kompleksnog i hermetičnog koncepta, prisutna je i u ovogodišnjoj izložbi. Hrvatski paviljon tako ponovno ostaje nezamijećen iako se nalazi u samoj “žiži” zbivanja – prostoru Arsenalea – drugoj centralnoj točci bijenala. Puno efektivniji, smješten tek prostoriju dalje, je slovenski paviljon u kojem je predstavljen film Nike Autor Filmski žurnal 63 – Vlak sjenki. Film prikazuje scene snimljene na nekad slavnoj željezničkoj liniji Beograd – Ljubljana, kojom danas u drastično drugačijem kontekstu izbjeglice pristižu u Europu. Kroz povijesni, socijalni i politički narativ pruge, film istražuje ideje “potrage za srećom” i putovanja u trenutnom socijalnom kontekstu.

Među takozvanim kolateralnim sadržajima bijenala, iz više se različitih perspektiva pristupa temi izbjeglištva i migracija. Primjerice, Jučer, danas, sutra: Praćenje traga je vjerodostojnost (Yesterday/Today/Tomorrow: Traceability is Credibility), rad Bryan Mc Cormacka otjelovljuje izbjegličku krizu, prikazujući crteže osoba bez doma, odnosno njihovog jučer, danas i sutra.

Svakako treba spomenuti i zvijezdu bijenala, njemačku izložbu autorice Anne Imhof – Faust – mučni prikaz suvremenog kapitalističkog društva s kojim se tako lako poistovjetiti. Koristeći sve moguće dimenzije unutrašnjeg i vanjskog prostora paviljona, Imhof stvara klaustrofobičnu, voajerističku atmosferu, zastrašujuću upravo zbog njene povezanosti s našom stvarnošću. Uz američku izložbu koja se također bavi teškim socijalnim pitanjima, preživljavanjem i vrijednošću “crnog života”, ili japanske i korejske izložbe koje kroz tradiciju i identitet svojih naroda preispituju teme prekomjernog rada, sumanute urbanizacije i nuklearnih katastrofa, vidljivo je kako glavna tema bijenala “umjetnost umjetnicima” nije otišla daleko od centralnog paviljona. Ne treba zanemariti da je uz svu svoju kulturnu važnost – bijenale, nacionalni paviljoni i njegovi popratni sadržaji – pun kiča, moralno upitnih sponzorstava i netransparentnog biranja kustosa, autora i njihovih radova. No uz posjećenost i međunarodnu relevantnost koju bijenale još uvijek posjeduje, također predstavlja platformu za postavljanje neugodnih pitanja, pozornicu za izvedbe kao što je Faust i najvažnije, prostor prezentacije angažirane umjetnosti.