Kritika Piše: Matija Mrakovčić
Venecijanski bijenale, međunarodna izložba vizualnih umjetnosti, tradicionalno se održava u venecijanskom parku Giardini di Castello gdje se nalaze Centralni paviljon i 29 stalnih nacionalnih paviljona. S tradicijom od preko 120 godina, oduvijek plijeni pažnju cijelog svijeta, a umjetnicima koji su izabrani da predstavljaju svoje zemlje sudjelovanje donosi nemali prestiž. Prvi bijenale održan je 1895, a između dva svjetska rata postaje mjesto za prezentaciju inovativnih tendencija u modernoj umjetnosti te privlači sve veći broj istaknutih umjetnika. Od 1930. godine uprava prelazi u ruke fašističke vlasti na nacionalnoj razini te se u tom periodu pokreću dodatne manifestacije: Venecijanski filmski festival, Muzički i Kazališni bijenale. Venecijanski bijenale arhitekture pokrenut je 1980. godine, a 1999. Međunarodni festival suvremenog plesa.
Ove će se godine, od 13. svibnja do 26. studenog, održati 57. Međunarodna izložba vizualnih umjetnosti, a sredinom siječnja 2017, ministrica kulture imenovala je Branku Benčić kao kustosicu hrvatske izložbe na kojoj će se predstaviti umjetnici Tina Gverović i Marko Tadić. Hrvatski paviljon na 57. Bijenalu u Veneciji bit će smješten u prostorima Artiglierije u Arsenalu, površine 94 metara kvadratnih. Izložba naslovljena Horizont očekivanja realizirat će se kao dvostruka samostalna izložba, a temelji se na produkciji novih radova umjetnika, posebno osmišljenih za izlaganje na Bijenalu.
Kustosica i povjesničarka umjetnosti Branka Benčić izabrana je za kustosicu izložbe zbog svog iskustva u uspješnoj suradnji s hrvatskim i međunarodnim institucijama i festivalima te redovnim i visoko profesionalnim praćenjem umjetničke scene, istaknulo je Ministarstvo kulture u odgovoru na službeni upit, a Benčić nam priznaje da je zadovoljna saznanjem da pozicija nezavisnog kustosa – bez stalnog prostora za rad koji omogućava sustavan razvoj, vidljivost i kotinuitet, i koja se pri tom iako uz velik broj realiziranih programa i projekata i višegodišnju praksu u Hrvatskoj i međunarodnom kontekstu doživljava relativno rubno – nije uvijek ispod radara.
“S Tinom Gverović i Markom Tadićem imala sam kao kustosica priliku surađivati na samostalnim i skupnim izložbama, tako da sam upoznata ne samo s njihovom umjetničkom produkcijom, već procesima i kontekstima u pozadini tih radova”, kaže Branka Benčić. Paviljon u Arsenalu strukturira se kao dvostruka samostalna izložba i zamišljen je kao otvoreni prostor u kojem će se instalacije umjetnika prožimati, nizom odnosa koje formiraju, kao lomovi ili kontinuiteti. Iako je česta praksa na bijenalu u Veneciji da se nacionalni paviljoni predstavljaju samostalnom izložbom, kao kustosica željela je napraviti nešto izvan formata samostalnog predstavljanja umjetnika: “Upravo pokušaj spajanja umjetničkih pozicija bio mi je pri tom zanimljiv i predstavljao izazov, da produkcijom novih radova, na tragu dosadašnjih praksi i poetika umjetnika izgradimo zajednički prostor paviljona ispitujući ‘horizont očekivanja'”.
Koja su to očekivanja? “Očekivanja od nacionalnog paviljona, umjetnika u globalnom umjetničkom kontekstu, o kakvim očekivanjima govore radovi, i koja su očekivanja najrazličitije publike, a horizonti se mijenjaju i izmiču”, kaže Branka Benčić.
No, očekivanja od nacionalnog paviljona već su na početku umanjena samom činjenicom da natječaj za izbornika hrvatskog nastupa nije ni raspisan zbog, kao što Ministarstvo kulture u službenom dopisu objašnjava, kratkog vremenskog roka koji je preostao do otvorenja Bijenala: “Izravnim imenovanjem kustosa izložbe, autorski tim dobio je vrijeme neophodno za kvalitetnu pripremu zahtjevnog projekta, dok će se za sljedeću godinu u pripremama za nastup na Bijenalu raspisati Javni poziv i pažljivo razmotriti svi elementi koje smatramo kvalitetnom i transparentnom praksom. U sljedećim godinama ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, planira nastaviti s praksom objave Javnog poziva”. Ako ovom prilikom stavimo na stranu pitanje transparentnosti, jer se ipak radi o izboru kustosice s međunarodnim renomeom, a i sama Benčić se nada da će ovogodišnja situacija u kojoj je izostao javni natječaj ipak ostati iznimka, i dalje ostaje problem kašnjenja procesa koji se nesumnjivo reflektira upravo na spomenuti horizont očekivanja.
Kao što nam kaže Damir Očko, hrvatski predstavnik na 56. Bijenalu koji pohvaljuje financijsku podršku Ministarstva i volju da se stvari pokrenu prema naprijed i što bolje uklope u strujanja na svjetskoj umjetničkoj sceni, “moja jedina zamjerka Ministarstvu je ta da se u proces biranja predstavnika za Venecijansko bijenale uvijek kreće prekasno. Hrvatska je među onim zemljama koje među zadnjima izaberu svoje predstavnike. Primjera radi, Finska svojeg predstavnika bira gotovo godinu i po unaprijed što ostavlja dovoljno prostora i vremena za odraditi ovaj vrlo zahtjevan zadatak”. Kata Mijatović, predstavnica na 55. Bijenalu, smatra da je te 2013. Ministarstvo kulture dobro odradilo svoj dio posla, no trebalo je ranije raspisati natječaj, što je iznimno bitno za pronalaženje adekvatnog prostora: “Prostor je zapravo i dugoročni problem našeg predstavljanja u Veneciji i on se već godinama ne rješava sistemski već stihijski od bijenala do bijenala”. U tom kontekstu, možda možemo biti i zadovoljni da je prostor Artiglierije sredinom siječnja 2017. bio – slobodan.
Venecijanski bijenale nije jednom otvorio pitanje uvjeta rada umjetnika i kustosa odabranih da “brane” nacionalne boje na ovoj prestižnoj manifestaciji. Godine 2005. za hrvatskog izbornika na 51. Venecijanskom bijenalu odabran je Slaven Tolj, a organizacija hrvatskog nastupa u Veneciji povjerena je Umjetničkoj galeriji iz Dubrovnika. U otvorenom pismu ministru kulture Boži Biškupiću izbornik Tolj i ravnatelj Umjetničke galerije Antun Maračić upozorili su ministra i javnost da ih je taj angažman nakon mnogih žrtava i osobnih odricanja doveo do “statusa besprizornih, suspektnih osoba i institucija podložnih sankcijama te osuđenih na blokadu svojih redovnih aktivnosti” te da je porazno što Ministarstvo, “inzistirajući na maksimalno pravovjernom i bezgrješnom pridržavanju nametnutih regula kad su akteri kulture u pitanju”, vrlo često ne mari za efikasnost, točnost i odgovornost svojih postupaka. Isti je ministar svoj mandat završio otvaranjem potpuno nezapažene izložbe uljanih slika Koydla, Novaka i Vekića u sklopu 53. Bijenala, u izboru Biserke Rauter Plančić.
Očekivanja, pak, od umjetnika u globalnom umjetničkom kontekstu zorno je prikazala hrvatska avantura na Venecijanskom bijenalu 2007. godine. David Maljković izabran je za predstavnika prema odluci povjerenika Željka Kipkea, dok su stručni i tehnički poslovi povjereni tadašnjem ravnatelju Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci Branku Franceschiju. Nedugo pred otvaranje izložbe, izbornik je otkazao suradnju umjetniku, tvrdeći da je projekt Davida Maljkovića prekompliciran i preskup, te da umjetnik nije bio spreman na suradnju zbog zauzetosti drugim izložbama. Na službenu adresu Ministarstva kulture uskoro je stiglo protestno pismo koje je potpisalo dvadesetero najpoznatijih međunarodnih kustosa, direktora i galerista. Dok je u obranu Maljkovića stao kustoski kolektiv WHW tvrdeći da Kipkeov i Franceschijev tretman predstavlja temeljno nepoštivanje umjetnika te dovodi u pitanje etiku kustoskog posla, Franceschi je inzistirao da se u ugovore koji reguliraju predstavljanje Hrvatske uključi i odgovornost umjetnika za budžet.
Iskustvo je pokazalo da se uz očekivanja od nacionalnog paviljona i umjetnika u globalnom umjetničkom kontekstu, visoka očekivanja trebaju postaviti i pred Ministarstvo kulture čija je dužnost i obaveza administrirati sudjelovanje Hrvatske na Venecijanskom bijenalu. Venecijanski bijenale vrlo je važan za promociju hrvatske suvremene umjetnosti, ali isto je tako važno prepoznati kontekst i sudjelovati u kreiranju konteksta, smatra Damir Očko: “Nije dovoljno samo izabrati i poslati nekog umjetnika nego je bitno da taj izbor bude relevantan. Bijenale je svojevrsna buka unutar koje je vrlo teško ostvariti vidljivu i jasnu poziciju. Stoga je vrlo važno da institucije poput Ministarstva svoj posao odrade strateški, a ne birokratski”.
Venecijanski bijenale gotovo je jedino međunarodno predstavljanje suvremene umjetnosti koje administrativno podržava resorno ministarstvo, pa Kata Mijatović smatra da se radi o dragocjenom iskustvu za umjetnike. Oni surađuju s timom ljudi koji brinu oko produkcije, postava, tehničke podrške, te s budžetom koji “uvelike premašuje naša skromna ulaganja u suvremenu produkciju – to je potpuno različito od uvjeta u kojima inače radimo”. S njom se slaže i Branka Benčić, ističući da su sretni zbog prihvaćanje prijedloga koncepcije i mogućnosti realizacije projekta za paviljon, iz cijelog niza razloga – velike vidljivosti i promocije, međunarodnog prisustva, relevantnosti onih pozicija i praksi koje zastupamo, otvaranja nekih novih vrata, utjecaja na karijeru i mogućnosti realizacije nekih zamisli. “Radit ćemo u okviru produkcije radova i izložbe u uvjetima koje u Hrvatskoj umjetnici i nezavisni kustosi nemaju niti kada rade u velikim muzejskim ustanovama”, zaključuje Benčić.
ObjavljenoObjavljeno
