Intervju Odrastao sam u Zagrebu ’90-ih i pamtim atmosferu koju danas mogu vezati uz naglu promjenu državne ideologije, a tad sam je mogao razumjeti samo kroz osjećaj nelagode jer se odrasle osobe ponašaju nervozno i imaju nesuvisle zahtjeve od nas djece. Osnovna škola koju sam upisao odnedavno više nije nosila ime bratstva i jedinstva, nego kralja Tomislava. Morali smo tako znati da je Tomislav prvi hrvatski kralj, da je okrunjen 925. i da smo svi ponosni što nam je bio kralj. Morali smo voljeti domovinu jer je bila ispunjenje našeg tisućljetnog sna, a o Jugoslaviji smo znali da je bila loša i da nije mudro pitati ništa više o tome. Svi smo išli na izborni vjeronauk (osim njih par koji bi čekali na hodniku) i tamo smo isto učili da trebamo voljeti svoju zemlju iako je Isus umro na križu da bi iskupio grijehe svih na Zemlji (kako bi mladi rekli, TMI).
Van nastave nismo morali ništa od toga, čak smo se rugali domoljubnom pathosu koji se tražio od nas, ali kad bi došli na igralište, znali smo da trebamo biti prepoznati kao Hrvati, a ne daj Bože da budemo etiketirani kao Srbi, Romi, Bosanci, Albanci, Slovenci ili izbjeglice u najširem smislu jer smo onda “najebali”. Nije nam tada bilo jasno što se događa, kako i bi kad smo bili klinci, ali intuitivno smo točno razumjeli unutar kojih se okvira smijemo kretati ako želimo izbjeći nevolje, bilo u klupama, bilo na ulici. I zato sam osjećao u utrobi snažnu želju – a vjerujem da nisam bio sam – da me nitko više nikad ne tlači s time koje sam nacionalnosti i volim li svoju domovinu.
Tridesetak godina kasnije eto nas natrag u školskim klupama. Ne moram nizati aktualne događaje koji ukazuju da se prijeteća retorika nacionalizma vraća u modu. Bilo da se radi o konferenciji u Saboru ili huliganskom prepadu na izložbe, njena logika je uvijek ista: sve i svatko vrednuju se prema svom hrvatstvu, pri čemu su pravi Hrvati neupitno moralno čisti, dok je sve što govore i rade oni koji nisu (pravi) Hrvati u startu sumnjivo i nepoćudno. Oni prvi zato mogu raditi što hoće, a drugi moraju paziti što rade.
U tom duhu zgodna je koincidencija što se upravo ove godine obilježava 1100. obljetnica mitske krunidbe kralja Tomislava, mada nije slučajnost što je država odlučila široko podržati niz slavljeničkih događanja u tom povodu, pri čemu je krunski događaj velika izložba u Klovićevim dvorima, naslovljena U početku bijaše Kraljevstvo, čiji su autori Dino Milinović, Tomislav Galović i Trpimir Vedriš (svi redom dr. sc.).
U najavi izložbi stoji: “Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? (…) Da bismo razumjeli sami sebe i zaštitili se od zaborava, izgradili smo svojevrsni arhiv pamćenja u kojem su pohranjeni podaci nalik na DNK živog bića.” Kad se već vraćamo u prošlost, možda ipak vrijedi iskoristiti nakupljeno iskustvo i ovaj put pokušati obratiti pažnju na lekciju. Drugim riječima, vrijedi se osvrnuti na izložbu upravo da bismo saznali što se građanima Hrvatske kolektivno sugerira tko smo i kamo idemo. U tom smislu ovo neće biti stručna kritika izložbe (taj je posao odradila Josipa Lulić). Ovo će biti osluškivanje što nam izložba priča “o nama” kao Hrvatima. Ovo će također biti i obljetnica male mature u društvu starog Tomislava.
Povijest kao legenda
Izložba se proteže na tri kata, vrvi drevnim artefaktima, novijim umjetninama, a sadrži čak i 3D rekonstrukciju stare crkve. Rastrošnost svjedoči o epskoj ambiciji. No već pri početku dolazimo do iznenađujućeg antiklimaksa: ne postoji nijedan povijesni dokaz da se krunidba kralja Tomislava uopće održala! Štoviše, nemamo ni pouzdan izvor da je Tomislav uopće bio kralj, kao ni da je u to doba na ovom prostoru postojala ikakva kraljevina Hrvata. Jedini temelj za tu cijelu priču je pismo pape Ivana X. koji je 925. pisao “ljubljenom sinu Tomislavu, kralju (rex) Hrvata” što je historiografiji poslužilo i kao dokaz da je Tomislav bio kralj i kao povod da se ta godina proglasi godinom krunidbe.
Iznenađenjima nije kraj: u tekstu o krstionici kneza Višeslava, čiji “simbolički i civilizacijski značaj nadilazi njezinu neporecivu monumentalnost i umjetničku vrijednost”, doznajemo da ne postoji nijedan drugi povijesni izvor da je knez Višeslav uopće postojao, a čak ni autentičnost krstionice nije sigurna: “U Hrvatsku je stigla 1942. iz Venecije, ali se vjeruje da potječe iz Nina.” Vjeruje se? Naravno, svaka nacionalna mitologija počiva na mitovima, ali ipak čudi da se službena povijest tako otvoreno hvata za slamke da bi složila priču kakvu očito želi ispričati.
U tekstu izložbe nailazimo na opravdanja da prvi doseljenici nisu “sa sobom donijeli pisanu povijest”, da je “najranije doba hrvatske povijesti zavijeno šutnjom pisanih vrela”, da je za manjak tragova krivo čak i “namjerno zatiranje” (čije?) tragova koji su uništeni u “rušilačkom bijesu”. Ako postoji manjak izvora o nekom razdoblju, bilo bi pošteno zaključiti da se o tome ne može ništa pouzdano reći, no autori izložbe odlučili su umjesto toga preuzeti potpunu slobodu u odabiru i tumačenju izvora. U tekstu izložbe stoji: “Tako kažu legende, tako kažu glasine, ali i legende su dio povijesti, zar ne?” Zgodan pokušaj, ali ne, legende nisu pouzdani povijesni izvori, one mogu samo biti dio druge legende, odnosno u ovom slučaju pripovijetke o nacionalnoj povijesti. Stoga u samom početku trebamo prihvatiti da se ovdje ne radi o znanstvenoj rekonstrukciji povijesti, nego o autorskoj priči koja će i žrtvovati autentičnost da bi ostvarila željeni efekt. U redu. Idemo onda promatrati izložbu kao priču.
Glasnik Radosne vijesti
Ako izložbu čitamo kao priču, nije nam toliko važno je li priča istinita, nego zašto je ispričana na određeni način, odnosno koje je značenje pripovjedačkih odluka. Prvo pitanje koje mi se iz priče nameće jest zašto je baš kralj Tomislav, takav nedorečen i nedokazan, odabran kao prvi protagonist. Ako inzistiramo na drevnosti, već u 9. stoljeću uz Trpimira se spominje titula rex. Ako nam je stalo do autentičnosti, iz 976. potječe “jedini pouzdano identificirani vladarski epitaf iz hrvatskog srednjeg vijeka”, koji je na doista monumentalnom sarkofagu kraljice Jelene. Zašto je onda baš Tomislav odabran kao prvak? Odgovor se vjerojatno krije upravo u papinom pismu: papa je tako lijepo oslovio Tomislava jer je trebao njegovu uslugu, molio ga je za pomoć u dovođenju lokalnog kršćanstva pod jurisdikciju Rima, što se i potvrdilo na dva sabora u Splitu 925. i 928.
Drugim riječima, kraljevski status Tomislava vezan je uz prihvaćanje Rimske Crkve, odnosno, kako autori izložbe kažu, uz to što smo “postali dijelom velike kršćanske obitelji, okupljene oko Radosne vijesti”. Tu sad razumijemo mig iz naslova izložbe, koji spaja početak Evanđelja po Ivanu s Hrvatskim Kraljevstvom, a postaje jasno i zašto iz zvučnika tijekom izložbe odjekuju gregorijanski korali. Sve bi to moglo uznemiriti Hrvate koji su zanemarili odlazak na svetu misu (inovjerce, agnostike i ateiste da ne spominjemo), ali brige zapravo nema jer kršćanstvo u ovom kontekstu nema vjerski, nego politički značaj.
Hrvatsko prihvaćanje vjere tako je “postavilo temelje za uklapanja hrvatske države u okvire ‘novog međunarodnog poretka’ koji su suvremenici nazivali Christianitas, pojam koji će zadobiti uže značenje ‘Latinskog kršćanskog svijeta’, a u višestoljetnoj perspektivi sekularizacijom postati jezgrom ideje Europe.” Nije sasvim logično da je sekularizacija, dakle odvajanje države od religije, vodila tome da vjera postane jezgrom europskog političkog zajedništva, pogotovo jer katoličanstvo nije dominantna religija u brojnim zemljama Europe. Ali kad na karti pogledamo koja je to katolička Europa, vidimo da bi po religijskoj pripadnosti Hrvati tako pripadali istočnom rubu zapadne Europe, dok bi npr. po kriteriju etničke skupine pripadali zapadnom rubu istočne, slavenske Europe. Radosna vijest bi se u tom kontekstu odnosila na pozivnicu Hrvatima da se priključe jednima, a izbjegnu druge.
No prihvaćanje vjere nije dovoljan uvjet da bi Hrvati dobili jedinstven identitet, pogotovo jer je postajanje dijelom velike kršćanske obitelji u praksi uglavnom značilo biti pokrajinom veće i moćnije države. Tu dolazimo do drugog pitanja: zašto su figure kralja i kraljevstva odabrane kao provodna nit u priči o kontinuitetu hrvatske nacije? Govoriti o Hrvatskom Kraljevstvu je prilično zbunjujuće budući da, kako vidimo na izložbi, teritorij Hrvatske uglavnom je rascjepkan i pod vlašću različitih većih država, dok titule kralja od 1105. preuzimaju strani vladari. Kraljevi tako brzo blijede iz priče, a kroz stoljeća pratimo jezičnu, kulturnu i političku podijeljenost teritorija, s kulminacijom u novom vijeku kad, kako tekst izložbe navodi po citatu povjesničara umjetnosti V. P. Gossa, “[o] nekom sustavnom hrvatskom prostoru, bilo fizičkom bilo kulturnom, u razdoblju od 1500. do 1700. nema ni govora.”
Rat i nemir
Budući da nije zgodno u priči o dugom kontinuitetu hrvatske nacije zaključiti da tog kontinuiteta nije bilo, autori izložbe moraju se uhvatiti za nešto što veže hrvatske teritorije kroz cijeli tijek postojanja. To su ratna stradanja. Doista, stalna izloženost ratovima s istočnim narodima i zapadnim silama, kao i bogata povijest velikih ratnika i “gospodara rata” koje izložba ističe, upućuje da je naše predziđe kršćanstva zapravo ponajprije služilo kao prva linija fronta, pogotovo u spomenutom periodu od dvjestotinak godina kad je Osmansko Carstvo ratovalo u Europi. No umjesto da se zapitamo zašto su Hrvati bili izloženi tolikom stradanju i što to govori o našem statusu u europskoj kršćanskoj obitelji, autori izložbe vide temu ratnog stradanja kao svojevrsni usud sudbine koji nas spaja kroz sva vremena, pa npr. upućuju da Marulićevi “apokaliptični opisi” turskih napada “mogu podsjetiti na najgore trenutke Domovinskog rata i ruševine Vukovara.”
Svođenje tako različitih ratova na istu razinu vodi riziku da se pojedinačna ratna stradanja, jedinstvena i tragična po sebi, reduciraju na tipične momente u ratničkoj povijesti naroda, umjesto da ih vidimo kao eksces, kao bolnu ranu koju preživjeli trebaju zaliječiti, tugu koju trebaju žalovati i potom nastaviti živjeti u miru. No mira ovdje nema. Temeljenje nacionalnog identiteta na ratnoj patnji ne dopušta da se od rata odmaknemo jer zaobilazi pitanje tko smo i što smo jednom kad rata više nema – pitanje aktualno i neodgovoreno danas jednako kao prije trideset godina.
Odgovor su mnoge nacije pronalazile u široj kulturi, ponajprije u narodnom jeziku koji je i za Hrvate, izložba kaže, bio “najjača poluga u borbi za afirmaciju i očuvanje nacionalnog identiteta.” Međutim o kojem točno jeziku govorimo s obzirom na to da je teritorij stoljećima bio politički i kulturno podijeljen, što je vodilo nizu različitih jezika i narječja? Da bi se o nacionalnom jeziku moglo pričati, bilo je potrebno uvesti jezični standard, što su u 19. stoljeću napravili Ljudevit Gaj i preporoditelji, kako smo učili još u osnovnoj školi. No izložba ima čudan, pasivno agresivan stav spram Gajeve reforme.
Tako se uz izloženi, netiskani Kašićev prijevod Biblije na narodni jezik iz 16. stoljeća navodi citat teologa Ivana Goluba koji smatra da je tiskanje te Biblije moglo voditi drugačijem hrvatskom standardu, utemeljenom na dubrovačkom narječju, “pa ne bi, da se tako izrazim, bilo ni ‘Vukova’ ni ‘Gajeva’.” Čime je siroti Gaj zaslužio da ga se sarkastično stavi na istu ravan kao autora srpskog standarda, Vuka Karadžića? Jednostavno, time što je Gaj to sam napravio: zalaganjem za ilirsko jedinstvo, za jačanje kulturnih i političkih veza s južnim Slavenima, Gaj je i hrvatski standard vezao uz štokavsko narječje, blisko srpskom standardu, kako bi jezična poveznica između naroda bila jača.
No kako govoriti o Gajevom istočnom grijehu, a pritom ne priznati da je najvažniji nacionalni pokret bio vezan uz ideju da Hrvati jezično i kulturno ne pripadaju zapadu, nego istoku? I kako promatrati 19. i 20. stoljeće kad su kulturno-političke poveznice između Hrvata i drugih slavenskih nacija bile ključan dio nacionalne povijesti? Izložba se svim silama trudi omalovažiti tu poveznicu, pa se panslavizam 19. stoljeća naziva “još jednim djetetom ‘hrvatske’ političke mitologije”, Gajevo ilirstvo naziva se “strateškim”, a kasnije državne zajednice južnih Slavena naprosto se – zaobilaze.
U zadnjem dijelu izložbe tako je period od 1918. do 1990. sveden tek na zaključak da je Jugoslavija (i Prva i Druga) država “čije temelje obilježavaju nejasni dogovori, različite vizije državnog uređenja te izrazita politička neravnoteža. Umjesto jednakopravnog položaja, Hrvatska je doživjela gubitak državnog kontinuiteta, ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta te izloženost represiji i političkoj ravnoteži.” Doista?! U tisuću godina kako su Hrvati bili rastavljani, podređeni raznim režimima, ubijani, potlačeni, nepriznati i neravnopravni, kontinuitet nacionalnog identiteta se nekim čudom održavao, da bi se zatim u približno pola stoljeća dviju Jugoslavija, gdje su Hrvati bili jedan od konstitutivnih naroda, taj kontinuitet izgubio do mjere da Hrvati faktički nisu postojali?
Osim što priča u ovom trenutku postaje groteskno neuvjerljiva, ona ujedno veže ruke u pokušaju da se nacionalni identitet veže uz kulturu jer se automatski odriče svega što su Hrvati radili u većem dijelu 20. stoljeća. I stoga dolazimo u situaciju da je svaki drevni kamen s reckom nalik na spomen Hrvata izložen i promoviran u artefakt nacionalne kulture, dok je ukupna hrvatska književna, likovna, filmska, kazališna i ina kultura iz vremena dviju Jugoslavija zanemarena, kao da ne postoji.
Priča tako potpuno zaobilazi modernu hrvatsku povijest i naglo završava povratkom u drevne i maglovite dane kraljevstva kroz usporedbu Franje Tuđmana s Dmitrom Zvonimirom kad je 1076. godine prihvatio papinu krunu. Umjesto da govorimo o prvom hrvatskom demokratski izabranom predsjedniku, zaključujemo priču s vizijom Tuđmana kao posljednjeg hrvatskog kralja.
All I want for Christmas
Lako što povijesna priča o nacionalnoj povijesti nije točna – ruku na srce, nijedna nije – nego ostaje utisak da ova priča naprosto nije dobra. To je jednim dijelom zato što povijest doista ne pruža dovoljno tragova ni događaja da bi ukazala na kontinuirani identitet hrvatskog naroda, a drugim dijelom zbog teško objašnjive jugofobije koja onemogućuje ikakav pogled na hrvatsku kulturu u većem dijelu 20. stoljeća. No vjerujem da se ovdje radi i o niskom plafonu o koji svaka nacionalistička priča kad-tad udari glavom.
Živa i uzbudljiva kultura nekog naroda je ona koja se ne svodi na jednostavnu štoriju o veličini nacije, nego koja dovodi svaki (pogotovo nacionalni) identitet u krizu – to je čini živom i uzbudljivom! I svaka priča (bilo o nekom narodu ili općenito) mora biti ambivalentna, inače niti je uvjerljiva, niti je slojevita, niti je zanimljiva. Glavni problem ove izložene priče (i priče kakvu slušam od đačkih dana) je što između isprazne sterilnosti i riskantne ambivalentnosti redovito odabire ono prvo. Zato povijest saznajemo kroz priču o kartonskim Višeslavima i Manjeslavima, o kraljevima koji možda nisu ni bili kraljevi, a čak i da jesu, koga uopće briga?
Koga je briga, doista? U prolazu Klovićevim dvorima obraćam pažnju i na razred učenika koji je po obavezi došao na izložbu. Nemam straha da će im ova izložba prenijeti krivu poruku jer im neće prenijeti nikakvu poruku. Po izrazima lica, rekao bih da su se našli u istom duhovnom stanju kao kad uđem u šoping centar i čujem što Mariah Carey želi za Božić. Učenici nisu indoktrinirani, nego su ubijeni u pojam. Nije pitanje hoće li postati dobri Hrvati, čak ni hoće li biti dobri građani, nego mogu li dobiti bolju priču. Mogu li čuti nešto što će ih probuditi, začuditi, uzbuditi, motivirati, potaknuti na razmišljanje? Mogu li te dojmove podijeliti bez straha da će dobiti jedinicu, uvredu ili šamar? Mogu li istražiti tko su i kamo idu van začaranog kruga sputavajuće nacionalističke povijesti? Pobogu, bilo bi vrijeme.
ObjavljenoObjavljeno
