Dvanaest epizoda traži sintezu

Piše: Luka Matić

Nakon desetljeća ignoriranja neuralgične teme postojanja takozvane Nezavisne Države Hrvatske, Hrvatska radiotelevizija emitirala je jesenas u tjednom ritmu dokumentarni serijal NDH, snimljen u vlastitoj produkciji pod koautorskom palicom redatelja i scenarista Miljenka Bukovčana te njegovog koscenarista povjesničara Hrvoja Klasića. Serija je pripremana godinama, a njezino prikazivanje odgađano, što joj je dalo auru političke kontroverze i proizvelo očekivanje da će se raditi o – barem za hrvatske prilike – šokantnom i skandaloznom uratku.

Minimalna očekivanja artikulirao je Tomislav Čadež, dežurni komentator za kulturu Jutarnjeg lista. Za njega, važno je bilo da serija zacementira zaključak da – kako se to artikulira već dvadesetak godina – tzv. NDH “nit je bila nezavisna, nit je bila država, nit je bila hrvatska”. Maksimalna očekivanja forumlirao je Boris Pavelić za Al Jazeeru, tražeći od ove dokumentarne serije da potakne katarzično suočavanje hrvatskog društva sa svojom kvislinškom i fašističkom prošlošću, kao što je to u zapadnonjemačkom društvu potakla igrana serija Holokaust krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, iako je seriju gledalo otprilike 13 % gledatelja svakog ponedjeljka navečer tokom jeseni, nekoliko tjedana nakon emitiranja posljednje epizode i dalje nema niti opsežnijih recenzija, nekmoli široke društvene rasprave i dubinskog suočavanja s prošlošću.

Serija kao serija dosta je jednostavno osmišljena i izvedena. Od dvanaest epizoda, svaka ima svoju temu ili dvije na koje se fokusira, i o kojoj govore izabrani stručnjaci – popularni talking heads. U pozadini, kao tzv. pokrivalice, javljaju se nikad dosad prikazane snimke filmskih žurnala iz razdoblja NDH, koje je HRT za potrebe ove serije otkupila iz Jugoslavenske kinoteke u Beogradu. Riječ je stvarno o impresivnom materijalu i bilo bi sjajno kada bi ga HRT učinio dostupnim u izvornoj formi.

Nema žena, ima revizionista

Jedna od prvih primjedbi koje su redoviti gledatelji imali bila je ona o podzastupljenosti žena u seriji. Posebno bih tu izdvojio da u seriji nema Snježane Koren i Dubravke Stojanović, vodećih stručnjakinja za politike (nastave) povijesti/historije. S druge strane, našlo se (dosta) mjesta za srbijanskog revizionista Bojana Dimitrijevića. Nasuprot Dimitrijeviću, svakako treba istaknuti sudjelovanje Roryja Yeomansa, autora jedne od najboljih monografija o ustaškom teroru, ili Erica Gobettija, stručnjaka za fašističke zločine na istočnoj obali Jadrana. Jedno od upečatljivijih podzastupljenih sudjelovanja ono je Snježane Banović, stručnjakinje za kazalište u NDH, koja je, kao i njezina tema, zastupljena samo u polovini osme epizode.

Naknadno je manjak sugovornica objašnjen time da nisu sve pozvane historičarke prihvatile poziv, dok je Dimitrijevićevo učešće objašnjeno time da je riječ o istaknutom stručnjaku za vojnu povijest, koji u vrijeme intervjuiranja za seriju još nije bio kompromitiran pisanjem hvalospjeva Draži Mihailoviću i Ratku Mladiću. I dok za sugovornice nemamo druge nego autorima vjerovati na riječ, po pitanju stručnjaka za vojnu povijest sasvim se legitimno može postaviti pitanje zašto, ako je već tražen renomirani stručnjak za vojnu povijest, u seriju nije pozvan Milan Radanović, koji je baš tih godina objavio dvije seminalne monografije: Oslobođenje. Beograd, 20. oktobar 1944 (2014.) i Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945) (2015.), obje u izdanju beogradske kancelarije Rosa Luxemburg Stiftunga.

A gdje je sinteza?

Kao javno istaknutiji član autorskog dvojca, Hrvoje Klasić u svojim javnim nastupima nije propuštao istaknuti da seriju obilježava “znanstveni pristup” njezinom predmetu, zbog čega su sugovornici redom istaknuti historičari i društveni znanstvenici čiji je predmet istraživanja vezan uz historiju Drugog svjetskog rata ili međuratnog razdoblja. Uistinu, pogledate li seriju u cijelosti, teško ćete osporiti da je znanstvena pretenzija izrazito prisutna. Štoviše, vrlo bi se lako moglo “prevesti” strukturu serije u strukturu znanstvenog skupa, gdje bi pojedine epizode serije svoje korelate imale u tematskim sesijama. Međutim, karakteristika je znanstvenog skupa da ne nudi sintezu raznorodnih pristupa i pogleda na temu koje okuplja. Nasuprot tome, od dokumentarne televizijske serije od 12 nastavaka sinteza se itekako očekuje.

Za očekivati je da bi tu sintezu dao narator. Međutim, u ovoj seriji naratora nema. Njezin idejni tvorac i koscenarist Hrvoje Klasić pojavljuje se uglavnom na početku i kraju svake epizode kako bi gledateljstvo uveo i izveo iz teme koja se u epizodi obrađuje. Međutim, njegovog završnog obraćanja u posljednjoj epizodi, naslovljenoj Epilog, nema. Posljednjih desetak minuta te epizode, kao svojevrsnu sintezu cijele serije, okupiraju obraćanja reformiranog povratnika iz ustaške emigracije Drage Pilsela, politologa Steve Đuraškovića i povjesničara Višeslava Aralice.

Pilsel je u tom zaključku najkorektniji – on poziva na suočavanje s “viktimološkim identitetom” i ustaškim sentimentom poratne emigracije te ište od društvenih znanosti da se uhvate u koštac s nasljeđem ustaškog terora. Zatim dolazi Đurašković koji, u faktografski vrlo spornom maniru, optužuje poratne komunističke vlasti da su zarad bratstva i jedinstva poopćile žrtvu.

Njegova je teza da spomenici stradanju u Drugom svjetskom ratu nisu jasno identificirali žrtve i zločince, već da su ih apstrahirali u “žrtve fašizma” i “fašističke krvnike”. Pojednostavljeno, ta teza govori da su komunisti prikrivali da su u Drugom svjetskom ratu hrvatski nacionalisti ubijali Srbe. Posljedica toga je, prema Đuraškoviću, bilo to da je dugogodišnje zataškavanje srpskih žrtava ustaškog režima olakšalo Slobodanu Miloševiću da u drugoj polovici osamdesetih godina prošlog stoljeća uvjeri Srbe iz Hrvatske da su ugroženi od revivala ustaštva.

Ozbiljan faktografski problem takve teze – što je poznato svakome tko je u životu bar jednom prošao selima, primjerice, Banije, Like ili Korduna – je da su na spomenicima žrtvama fašizma one pobrojane imenom, prezimenom, a nerijetko i godinama rođenja i smrti. Na teorijskoj razini, problematična je implikacija Đuraškovićeve tvrdnje da je politika sjećanja socijalističke Jugoslavije učinila mogućom paranoju Srba iz Hrvatske da će samostalna Hrvatska nastaviti genocidnu politiku NDH, što je bilo jedna od ideoloških potki Miloševićeve velikosrpske politike. S obzirom na to da desni antikomunisti – primjerice, Ivan Zvonimir Čičak – tvrde upravo suprotno, da je Jugoslavija inzistirala na “hrvatskoj krivnji”, bilo bi dobro da se liberali poput Đuraškovića s njima dogovore oko zajedničkog zaključka – je li jugoslavenska politika sjećanja potirala ili naglašavala nacionalnu pripadnost režima koji je provodio genocid nad Srbima.

Koga bi trebalo biti sramota?

No onome što Višeslav Aralica izvodi u posljednjih 5-6 minuta posljednje epizode teško je dati primjeren atribut. Suprotno presudi suda u Nürnbergu, koji je tzv. NDH jasno i nedvosmisleno ocijenio okupiranim teritorijem bez atributa državnosti, te iskazima drugih sugovornika koji su u prethodnim epizodama nadugo i naširoko razlagali zašto i kako su ustaše bili najobičniji instrument imperijalističkih politika fašističke Italije i Trećeg Reicha, Aralica kategorički tvrdi da je tzv. NDH bila država, i to nacionalna država hrvatskog naroda. Ako je tako, otkud to da nijedna predratna politička opcija nije podržala tu državu? Ako je tako, kako to da ustaška vlast nikad nije uspostavila efikasnu kontrolu čak ni na etnički homogenim teritorijima te države? Ako je tako, kako to da se hrvatski etnički korpus u najmanju ruku raskolio, pri čemu je značajan broj Hrvata stupio u aktivnu borbu protiv “svoje” nacionalne države?

Dajući povijesnu ocjenu NDH, za kojom su se raspomamile društvene mreže i pojedini utjecajni mediji, Aralica inzistira na njezinoj unutarnjoj podvojenosti. S jedne strane, on pronalazi da je za dominantno bivanje tzv. NDH najbolja ocjena sramota. Sramotno je, kaže Aralica, da su se ustaše krenule svetiti Srbima ’41. za političku represiju koju je karađorđevićevski režim provodio u međuraću. Ispada kao da su srpski seljaci, pobijeni u Gudovcu ili Glini u ranim danima ustaškog režima, ti koji su odlučivali da režim Kraljevine provodi represiju ili je sami provodili. A znamo da nisu, kao što znamo i da je njihov politički predstavnik Svetozar Pribićević bio koalicioni partner Stjepana Radića u opoziciji monarhističkom režimu u Beogradu. Aralica uopće, dakle, ne dovodi u pitanje ustašku logiku prema kojoj je svaki Srbin nužno eksponent velikosrpske politike. No da ne ostane na tome, kaže Aralica da je u tzv. NDH među ustašama bilo i dobrih ljudi koji su se protivili pokoljima. Nedostajalo je, barem potpisniku ovih redova, samo da konstatira da se ustaška država možda, krajem rata, mogla i reformirati.

Nadalje, postavlja se pitanje i čija je tzv. NDH sramota? Davno ugašene ustaške organizacije i njezinih ideoloških i političkih nasljednika sigurno nije. Možda bi tzv. NDH trebala biti sramota hrvatskog naroda, kao da je on organska, homogena i nedjeljiva cjelina, a ne korpus koji se upravo oko ustaške paradržave definitivno raskolio i po tom pitanju se dijeli i dan danas. Ili možda misli da je tzv. NDH sramota suvremene hrvatske države – iste one koja s tzv. NDH dijeli naziv nacionalne valute, brojnu nomenklaturu i još ponešto? O tome bi se možda i moglo razgovarati, da je Aralica imao hrabrosti takvu tezu izgovoriti. Naravno, pod uvjetom da je doista i na to mislio, a ne samo pokušavao biti zapažen patetičnim, ali vrlo efektnim solilokvijem.

O čemu se u pristojnim kućama ne priča?

Daljnji problemi serije pripadaju u kategoriju nepoželjnih. Prilično je nevjerojatno da se u 12 epizoda serije nijednom ne spominje Zakonska odredba za zaštitu naroda i države od 17. travnja 1941. godine, koja u prvom članku propisuje: “Tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje”, a onda u drugom članku za isti zločin propisuje kaznu smrti. Ova odredba prethodila je rasnim zakonima 13 dana i bila je osnova za progon političkih neprijatelja režima, ponajprije Srba i komunista – međutim, to se u seriji ne spominje. Kada se govori o zločinima NDH, govori se o genocidu nad Srbima, Židovima i Romima. Međutim, kazivači koji govore lična iskustva isključivo su Židovi – Slavko Goldstein, Vera Zoričić i Branko Lustig. Srba i Roma kazivača nema, kao ni komunista. Time se serija mejnstrimizira u globalnom kontekstu. Ustaški teror uspostavlja se implicitno kao kolosjek Holokausta, čime gubi svoju bitnu razliku – ubijanje političkih protivnika u vidu komunista i Srba. Ignoriranje genocida nad Romima – Samudaripena – indeks je nezainteresiranosti za suočavanje s nepravdom prema sistematski najpotlačenijom etničkom skupinom u Evropi.

Slično priči o zločinu, frizirana je i priča o otporu. Otpor Srba neizostavan je, ali je i prikazan gotovo isključivo kao reakcija na ustaški teror. Nezgodnu činjenicu da su komunisti – k tome Hrvati – imali velik utjecaj i vodeću ulogu u tom ustanku prenebregava se objašnjenjem da su Srbi ustanici pošli za njima jer su ispoljavali nevjerojatnu hrabrost. No odmah se, kao protuteža, izvlači i priča o jednom Srbinu koji je iz četničkih redova prešao ratovati u redove Crne legije zbog fascinacije hrabrošću Jure Francetića.

Potpuno nevjerojatno, autori su uspjeli snimiti seriju o NDH od 12 epizoda, u kojoj nisu spomenuli činjenicu da je za okupacijske snage Zagreb – dakle, glavni grad te tvorevine – bio najnesigurniji grad u okupiranoj Evropi. Jednako nevjerojatno, serija propušta uopće spomenuti ilegalni antifašistički pokret u Zagrebu, koji je već u prvim mjesecima rata izveo akcije poput “akcije Stadion” ili diverzije na pošti u Jurišićevoj.

Komunisti su prešućeni i u onim dijelovima serije koji se bave međuratnim razdobljem, osim u dijelu kad se eksplicitno tvrdi da su u zatvorima Kraljevine Jugoslavije plodno politički surađivali s ustašama. No ne spominju se sukobi desničara i ljevičara, pogotovo u vrijeme Španjolskog građanskog rata – primjerice, kada su studenti frankovci, isti koji će listom pristati uz ustašku paradržavu nekoliko godina kasnije, ispred studentskog doma ubili Krstu Ljubičića.

Kad se govori o rješenju “hrvatskog nacionalnog pitanja”, za seriju postoje samo HSS, koji koalira sa srbijanskom političkom elitom da bi ostvario ograničenu autonomiju, i ustaše, koji se zalažu za hrvatsko osamostaljenje od Jugoslavije. Za bogatu povijest komunističkog bavljenja nacionalnim pitanjem i kritika onoga što se nazivalo “monarhofašističkom diktaturom velikosrpske dinastije Karađorđević” serija je slijepa.

U istoj maniri, dok govori o nepostojećoj – uslijed talijanske zabrane – ustaškoj organizaciji nakon marsejskog atentata, serija prešućuje masovnu ileglnu komunističku organizaciju, istu onu koja će odigrati ključnu ulogu u podizanju i omasovljenju ustanka 1941. godine. Tim prešućivanjem ispada da su komunisti 1945. godine došli na vlast isto kao i ustaše četiri godine ranije – bez ikakvog legitimiteta i voljom stranih sila.

Što ostade od silnih nadanja?

Araličina završna eskapada, kao i svođenje ekonomskih pitanja i kolonijalnog statusa tzv. NDH u okvirima “nove Evrope” na pola osme epizode, otežali su da i minimalno očekivanje, ono Čadežovo, bude zadovoljeno. O maksimalnim očekivanjima koja je postavio Pavelić da i ne pričamo. Suočavanje s kvislinškom i fašističkom prošlošću našeg društva zahtijeva ipak širu obradu od pripovijesti fokusirane na političku i vojnu povijest jedne političke organizacije.

Ipak, serija unatoč manjkavostima nudi i pregršt dobrog materijala. Spomenuo sam već arhivske snimke te ekspertize Roryja Yeomansa, Erica Gobettija i Snježane Banović. Upravo epizoda u kojoj se potonja pojavljuje – u kojoj su obrađeni ekonomski položaj tzv. NDH u odnosu na sile Osovine i kulturna politika ustaške paradržave – otvaraju one teme koje nakon emitiranja serije treba dalje i dublje u javnosti obrađivati. Ekonomska i kulturna historija, naime, omogućavaju da se javno znanje o ustaškoj paradržavi proširuje u onim poljima oko kojih u našem društvu diskusije nisu ostrašćene poput diskusija o vojnoj i političkoj povijesti. K tome, na ekonomskoj i kulturnoj historiji – čega smo konture vidjeli u osmoj epizodi – jasno se i nedvosmisleno pokazuje da je ustaška tvorevina bila ekonomski hipereksploatirana od strane svojih fašističkih tutora i da osim bezobzirnog klanja i drugih oblika destrukcije nije imala ni vizije ni ciljeve. S obzirom na to, pitanje na koje tek treba odgovoriti je na kakvom ćemo javnom tematiziranju povijesti Drugog svjetskog rata ubuduće inzistirati.

Objavljeno 31.12.2021.