Kritika Pisati o filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti jednaka je etička dilema kao i snimiti ovaj film, kao i gledati ga. Svodi se na jedno pitanje: to nije pitanje šta bismo uradili na mjestu Tome Buzova, jer svi mislimo da bismo bili heroji ili možda mislimo da već jesmo. Pitanje je kakvi bismo izašli iz voza 671, koji je 27. februara 1993. godine prisilno zaustavljen u Štrpcima, kada je počinjen organizovani zločin protiv civila u kampanji etničkog čišćenja tokom kojeg su pripadnici paravojne jedinice Osvetnici odveli i masakrirali muškarce koje su identificirali kao muslimane ili balije: Adema Alomerovića, Džafera Topuzovića, Esada Kapetanovića, Favziju Zekovića, Fehima Bakiju, Fikreta Memovića, Halila Zubčevića, Ilijaza Ličinu, Ismeta Babačića, Jusufa Rastodera, Muhedina Hanića, Nijazima Kajevića, Rasima Ćorića, Rifeta Husovića, Safeta Preljevića, Senada Đečevića, Šeću Softića, Zvjezdana Zuličića – ljude s različitim razlozima ukrcavanja na voz taj dan, zanimanjima, porodicama, prijateljima, svakodevnicama koje su prekinute. Pitanje je, kakvi bismo izašli iz voza 671, koji je 27. februara 1993. također vozio Tomu Buzova, umirovljenog komadanta JNA koji se taj vikend uputio u posjetu sinu koji je služio vojsku u Crnoj Gori, ubijenog taj isti dan, na stanici u Štrpcima, jer nepravdu koja se događala njegovim suputnicima nije odšutio.
Kako će čitati ovo pitanje? Hoće li pomisliti da se u riječi “kakvi” nalaze i oni odvojeni za ubijanje, ili će misliti samo na osjećaje onih koji će ostati u vozu nakon događaja? Ili će možda čak pomisliti na segregaciju na osnovu nacionalnog pripadanja?
Stoga ovo pitanje nije jednoznačno: s jedne strane ono je teško pitanje lične pozicionalnosti – informisane iskustvom i društvenom pozicijom – u odnosu na ovaj specifičan stravični zločin, jedan u nizu mnogih o kojima se i dalje nedovoljno govori. S druge strane ono je pitanje pozicija u odnosu na historiju i sjećanje, koje se dešavaju u istom trenutku kada i događaj. Ali najvažnije, ono nije ni pitanje, nego ukaz na strašnu činjenicu ovih stvarnih organizovanih ubistava te posebna oda čovjeku koji je ubijen sa svojim suputnicima, koji su se u tom trenutku od njega razlikovali nacionalnim i religijskim predznakom krvoločno i zauvijek učitanim u njih. Zato što nije šutio.
Kako ti možeš pisati o ovom događaju? A kako o filmu? Je li to isto? Kako se otkriti, a ne učiniti tekst o sebi? Zašto se bojiš?
S Nebojšom Slijepčevićem dijelila sam mali prostor Gorki Teatra u oktobru prošle godine, skupa s drugim zainteresiranima za bogati program LOST – You Go Slavia koji se u tada novonastalom berlinskom kontekstu na različite načine pokušao opirati gluhim aproprijacijama i instrumentalizacijama društvenom histerijom ohrabrenih lokalnih dušebrižnika koji su u svom mnogoriječju odbijali govoriti o genocidu u Gazi, ili su ga, još češće, potpuno poricali.
Gledali smo nedavno remasteriranu verziju filma Bahrudina Bate Čengića, Slike iz života udarnika, priču o fiktivnom rudaru Ademu pažljivo oblikovanom prema životima stvarnih udarnika poput Alije Sirotanovića. Sjedili smo blizu, na stepenicama, ne dalje nego što bismo sjedili u kupeu voza. Oboje smo imali po pitanje za šarmantnog Karpa Godinu, zaslužnom za majstorsku fotografiju filma, jedno poslije drugoga. Nismo se upoznali niti razmijenili riječ. Možda smo oboje plakali tokom istih scena u filmu, možda smo se smijali jedno pored drugoga. To ne možemo i ne moramo znati. U prostorima poput kina ili kupea voza gdje su anonimnost i intimnost istovremeno zagarantovani, događaj mijenja tok vremena intenzivnije no drugdje jer neminovno iziskuje prekid anonimnosti. U situacijama u kojima je anonimnost poželjna, intimnost postaje opasnost, prijetnja da će vrijeme skrenuti nekuda drugud. Tu večer nije.
Mjesecima poslije, čekajući let za Dubrovnik u avionu dok nam je pilot Marko javljao da moramo da parkiramo jer je “weather horrible” & “is just gonna get worse and worse” što je uznemirilo moje berlinske prijateljice a mene sa velikom bosanskom simpatijom podsjetilo da Marko, vjerovatno istim žarom kao i mi, samo čeka da se skotrlja na konavosku plažu, gledala sam Čovjeka koji nije mogao šutjeti.
Šta je zajedničko ova dva filma? Nastojanje reparativnosti, usudim se čitati.
Kroz fikcionaliziranje stvarnih događaja čija je činjeničnost zatrta, sakrivena, nekažnjena, ali nimalo manje stvarna i stvarnih posljedica po dva imenovana muškarca, njihove savremenike i njihove porodice, i Slijepčević i Čengić govore o drastičnim pomacima u vremenu intervenišući u njih. Pritom je život protagonista, i priča o njihovim životima, posveta životu kao takvom.
Reparativnost je stoga ključan pojam za ovo čitanje filma, a odnosi se na posebnu vrstu mišljenja i djelovanja koje autorica pojma i metode reparativne kritike, reparativnog pisanja, Eve Kosofsky Sedgwick performativno definira kroz esej Paranoidno i reparativno čitanje, ili, tako ste paranoidni da mislite da je ovaj esej o vama.1 Ukratko, posebnim umjetničkim intervencijama koje često uključuju otkrivanje i fikcionaliziranje izbrisanih, zabranjenih ili nedostupnih biografija ili detalja određenog događaja stvara se politički angažovana mogućnost prekida tišine do liječenja, vidanja, popravljanja, njegovanja razderanog društvenog tkiva.
Tjeskobno B sjedište postalo mi je preusko već pri prvim naznakama nervoze konduktera na ekranu, dok je iznad mene rukama mahao stvarni krakati stjuard. Kako sam gledala pripadnike paravojne jedinice Osvetnici2 kako ulaze u kupee i traže balije kako bi ih likvidirali dok drugi putnici upadaju sve dublje u svima nam poznata zelena sjedišta starih jugoslovenskih vozova, moj strah i nelagoda postali su akutni. Nisam mogla nigdje, nisam mogla izaći ispred kupea poput Dragana (Goran Bogdan) i zapaliti cigaru da se smirim. Stjuard je mahao, putnica do borila se protiv mene laktovima, dečko pored već je glasno hrkao, Marko nam se obraćao na svom neentuzijastičnom dalmatinskom engleskom, a ja sam se našla u vozu.
Balijka. Da piše o ovome. Na godišnjem. Nije više ni dijete. A nema pojma. Ma jel ona balijka? Ma i da jeste i da nije… A možda baš zato ti da pišeš… Kako ćeš to… Preživjela nije tvoja riječ. Potomak preživjelih. Balijka… Ma hajde…
B sjedište me žvakalo i gutalo, pa mi je standardni repertoar umirujućih misli prošao kroz glavu. Sigurno su ovakve vrste misli učestale među mojim vršnjacima, jer smo u njima odrastali. Teško je to priznati i izustiti: Ime bi te spasilo, znanje bi te spasilo, neko bi te spasio, spasio bi te zakon države, spasio bi te tata od druga Srbina. Ti bi bila u poziciji da nekog drugog spasiš, ali da li bi, kao posljednja misao. Ne bi te niko spasio.
Kome ove misli pripadaju? Odakle u mom tijelu? Tijelu koje sjedi u avionu za Dubrovnik, a ne u vozu Beograd-Bar. Ne dolaze kao iznenađenje. Ne znam kome pripadaju, ali su tu. Nosim ih u svom udobnosti sklonom tijelu a njega kao važan zalog za bolje življenje, osunčan slavljenjem života prethodnika i prethodnica, ljudi poput Tome Buzova, poput njegovih suputnika s kojima je dijelio istu sudbinu, poput sugrađanki, članova porodice, mojih, ko god oni bili.
Film Čovjek koji nije mogao šutjeti nije dokumentacija zaboravljenog događaja ili života neznane žrtve. On je, poput kolumne koja ga je inspirisala, vrijedna i pažljiva intervencija u stranputice kulture sjećanja. Intervencija koja, stalno i različito za različite generacije – poput moje rođene sredinom devedesetih, ili onih mlađih – otkriva sedimente prešućenog u našoj svakodnevnici, a vidanje čini neprekidnim i uvijek potrebnim procesom.
- Prevod autorice, tekst dostupan na: https://bit.ly/46r4dUe. Kritičke refleksije na reparativnost u našem kontekstu trenutno temeljito istražuju Kurziv, Maska i Krytyka Polityczna putem evropskog projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem (vidi na: kulturpunkt.hr/blic/laboratorij-reparativnih-praksi). ↩︎
- Iako nisu tako imenovani u filmu, ovdje se moje čitanje kolumne Borisa Dežulovića koja je, kako Slijepčević kaže, i njega inspirisala za filmsku interpretaciju, spaja s filmom i drugim saznanjima o stvarnom događaju. Dežulovićeva kolumna, koja se također može čitati kao reparativan tekst, originalno je objavljena 27. februara 2014. godine u Slobodnoj Dalmaciji, a danas ju se u različitim verzijama može čitati na mnogim online portalima. ↩︎
Objavljeno
