Tema Zamislite na početku da je moguće mozak particionirati tako da vaše tijelo, nakon podjele, nastanjuju umovi dviju osoba. Vi, koji ste se particionirali, imate na raspolaganju šesnaest sati korištenja svog tijela. U prosjeku osam sati spavate, a osam provodite kako želite. Sve što se od vas traži je da se na poslu pojavite na vrijeme. Tamo se vaš um beziznimno deaktivira. Naime, čim zakoračite u lift na vašem radnom mjestu, automatski se aktivira druga particija vašeg mozga, čije aktivno vrijeme pripada vlasnicima korporacije za koju radite. Taj drugi um, upravo probuđen, ima vaše semantičko i proceduralno pamćenje, ali nema vaše epizodičko pamćenje. Drugim riječima, on zna sve što i vi znate, ali se ne sjeća ničega što ste vi tijekom života iskusili: ne raspolaže vašim sjećanjima na prošlost niti dijeli vaša očekivanja od budućnosti.
Vaše tijelo tijekom osam sati na radnom mjestu nastanjuje de facto nova osoba čiji se sav život svodi na obavljanje posla definiranog ugovorom koji ste vi, bez njezine suglasnosti, potpisali s korporacijom. Vi ne znate ništa o osobi čiju plaću trošite. Osoba koja plaću zarađuje ne zna ništa o vama. Premda živite u istom tijelu, vi i osoba čije ste stvaranje odobrili potpuni ste stranci, koji se nikada neće upoznati. Možete li uopće zamisliti zašto biste se podvrgnuli particioniranju? Što bi vas u životu moralo snaći da se potpuno odreknete trećine svog života? Kako izgleda svijet u kojem je nešto takvo moguće i dopustivo? Ovo je, u kratkim crtama, misaoni eksperiment na kojem počiva Razdvajanje (engl. Severance).
Kritika ovu odlično primljenu seriju predstavlja prvenstveno kao znanstvenofantastičnu priču čija je ambicija satira korporativnog kapitalizma. Dakle, sukladno tradiciji distopijskog rukavca znanstvenofantastične produkcije, pred nama bi trebala biti priča koja nam, zahvaljujući ingenioznom tehnološkom novumu, oneobičava našu običnu, dobro poznatu, svakodnevicu i uzroke našeg jada izlaže progresivnoj kritici. Takvo predstavljanje priče, da se razumijemo, nije pogrešno. Možete s dobrim argumentima radnju ove serije smatrati “metaforom za radničko zbijanje redova prilikom suočavanja s izrabljivanjem”.
Od serije ipak možemo dobiti puno više ako ne metaforiziramo u njoj predstavljene događaje. Razdvajanje će se doimati kao puno zanimljiviji narativ ako se odupremo navici po kojoj fikcionalne svjetove svodimo na društveni komentar našeg svijeta. U ovom slučaju, inzistiranje na razlikama između zbilje i fikcije, koje su omogućene motivom particioniranja mozga, otvara poticajnije teme za raspravu. Napravit ću izbor među njima i usredotočiti se na dva, međusobno prožeta pitanja.
Razdvajanje se, iz filozofske perspektive, doima kao jedan od vrhunaca znanstvene fantastike. Dan Erickson, autor serije, u prvi plan svog scenarija postavlja dva bitna filozofska pitanja – pitanje osobnog identiteta i pitanje etičnosti stvaranja ljudi – demonstrira u brojnim navratima njihovu isprepletenost i vješto koristi činjenicu da odgovori koje gledatelji daju na ta pitanja, bilo eksplicitno bilo implicitno, uvjetuju njihovu procjenu karaktera likova, odnosno naravi njihovih djelovanja. Način na koji budete mijenjali svoje pozicioniranje spram apstraktnih ideja na koje serija upućuje, u velikoj će mjeri utjecati na vaše konkretne emocionalne reakcije prilikom gledanja.
Osobni identitet
Mark Scout (Adam Scott), protagonist serije, podvrgnuo se particioniranju mozga – razdvajanju – koje provodi multinacionalna kompanija Lumon. Particioniranje je razdvojilo Marka na dvije osobe: Marka 1 (innieja) i Marka 2 (outieja).1 Outie šesnaest sati dnevno živi svoj život onako kako je to činio i ranije, no čim uđe u zgradu svog poslodavca Lumona, deaktivira se particija mozga koja podržava njegov um i aktivira se particija koja podržava um njegovoga innieja. Outiejevo autobiografsko sjećanje – uspomene na djetinjstvo, obitelj, bivšu karijeru, interese i hobije – biva blokirano na osam sati, koliko traje radni dan. Inniejevo sjećanje zbog naravi njegovoga života ograničeno je samo na njegov posao u zadnje dvije godine i kolege s kojima ga je obavljao.
Na kraju dana, kad innnie izađe iz zgrade, proces se obrće. Markovo tijelo opet nastanjuje um outieja s njemu pripadnom osobnošću, sjećanjima, stavovima i željama, dok cijeli inniejev život – njegova sjećanja, misli i očekivanja – momentalno biva zaboravljen, sve do povratka na posao. Dakle: innie i outie žive u istom tijelu, ali u različitim periodima; innie je anesteziran dok je outie budan i obratno; innie ne zna ništa o outieju osim da on postoji i, obratno, outie ne zna ništa o innieju osim da on postoji.
Stroga psihološka demarkacija između innieja i outieja istovremeno je pripovjedna osovina serije i, što je u ovom kontekstu važnije, izvor temeljnog filozofskog pitanja koje serija otvara. Jesu li Mark 1 (innie) i Mark 2 (outie) ista osoba? Znanstvena fantastika dopušta sljedeće situacije: dva numerički različita tijela, a kvalitativno identičan um (teletransportacija) ili, inverzno, jedno tijelo, a dva kvalitativno različita uma (razdvajanje).2 Pretpostavka je Ericksonove serije mogućnost da, zahvaljujući operaciji particioniranja mozga, jedno tijelo podržava postojanje dvaju, barem na prvi pogled, različitih umova.
Moramo se, sukladno tome, zapitati kako shvatiti odnos innieja i outieja? Jesu li to zapravo dva različita aspekta jedne te iste osobe ili pak dvije kvantitatvno i kvalitativno različite osobe? Narativnu okosnicu Ericksonovog scenarija predstavlja činjenica da innieji i outieji, premda dijele isto tijelo, imaju različita sjećanja na prošlost, da oni drugačije doživljavaju sadašnjost i da imaju bitno drugačija očekivanja od budućnosti. Čini se da innieji i outieji nisu različiti aspekti jedne te iste osobe, već da se radi o dvjema različitim osobama koje potencijalno mogu postati saveznici (Mark, Dylan, Irving) ili, ako im interesi dođu u sukob, ljuti protivnici (Helena). Nakon što smo zauzeli stav da operacija razdvajanja stvara novu osobu, innieja, otvaraju se dva nova pitanja: zašto bi itko uopće htio stvoriti novu odraslu osobu (psihološko pitanje)? I bi li stvaranje te nove osobe, iz etičke perspektive, bilo opravdano (etičko pitanje)?
Etika stvaranja ljudi
Prvo, psihološko pitanje, moguće je postaviti iz pozicije poslodavca i iz pozicije radnika. Mnogi bi se poslodavci u državnom ili privatnom sektoru, zbog naravi njihove djelatnosti, htjeli maksimalno zaštititi od curenja informacija. Vojske i tehnološke kompanije, primjerice, ranjive su na curenje informacija, stoga zahtijevaju od svojih zaposlenika da potpišu ugovor o povjerljivosti za čiju su povredu predviđene sankcije. U Ericksonovom pripovjednom svijetu, razdvajanje predstavlja kiruršku garanciju da će takav ugovor biti ispoštovan, odnosno operacija čini takav ugovor u cijelosti izlišnim. Povjerenje je dobro, kontrola je bolja.
Radnici, s druge strane, razdvajanjem mogu ostvariti potpunu ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Svi mi moramo zarađivati kako bismo preživjeli pa osam sati svoje tijelo i umove iznajmljujemo, odnosno stavljamo na raspolaganje poslodavcu. Problem suvremenog društva leži u tome što se mnogi među nama, uslijed brisanja jasne granice između rada i slobodnog vremena, osjećaju prevarenima: ne želimo nakon završetka radnog dana biti dostupni nadređenima, bilo da doma radimo ono što nismo stigli u uredu, odgovaramo na pozive kolega, primamo mailove ili, naprosto, na bilo koji način razmišljamo o radu onda kada više ne radimo. Drugim riječima, osjećamo da je ravnoteža između dvaju dijelova našeg života, poslovnog i privatnog, narušena na štetu privatnog dijela. Razdvajanje je operacija koja to može ispraviti i ponovno uspostaviti željenu ravnotežu. Outieji – osobe koje su se razdvojile – više nikad ne moraju razmišljati o poslu.
Prije nego što krenemo dalje, pokušajte se načas staviti u kožu nekoga tko ozbiljno razmišlja o tome da se podvrgne razdvajanju. Koliko zapravo morate mrziti svoj posao da biste se svojevoljno odrekli trećine ostatka svog života? Pretpostavljam da vam nije lako to zamisliti i da biste se, sve ako vam imaginacija i nije zakazala, nevoljko odlučili za tu opciju. Zapitajte se potom postoje li, mimo posla, bilo kakve okolnosti uslijed kojih biste se lišili svojih doživljaja? Pod pretpostavkom da ste nalik meni, samo iznimne situacije – poput izuzetne boli ili dugog razdoblja mučnine, kao što su posjet stomatologu radi liječenja granuloma zuba ili dugo putovanje autobusom starom cestom od Zagreba do Splita – dolaze u obzir. Život je, pod pretpostavkom izostanka ozbiljne fizičke ili emocionalne boli, dragocjen i trećine svojih svjesnih iskustava ne bismo se lišili ni za kakvu kompenzaciju.
Razdvajanje računa s tom intuicijom, koju dijeli većina nas. Scenaristički i glumački izazov, uspješno svladan, zato je bio predstaviti likove s dovoljno dobrim razlozima da dignu ruke od nekog dijela svog života. Njih, prema onome što nam je priča pokazala, možemo podijeliti u dvije skupine – na ljude koji nisu zaposlenici Lumona i na Lumonove zaposlenike.
Na jednoj strani su ljudi koji ne rade za Lumon. Serija nam pokazuje da postupak razdvajanja ima komercijalnu primjenu i da u njenom dijegetskom svijetu razdvajanje funkcionira kao jedna od klasnih privilegija. Bogataši se podvrgavaju toj operaciji uglavnom jednokratno, kako ne bi morali proživjeti neka neugodna i mučna iskustva. U prvoj sezoni serije vidimo ženu koja se podvrgnula razdvajanju kako bi njezina innie, umjesto nje, iznijela mučnu trudnoću i potencijalno vrlo bolan porod.
Na drugoj strani, tu su Lumonovi zaposlenici, od kojih svaki ima specifične razloge zbog kojih se odlučio na razdvajanje. Mark Scout, protagonist serije, ostao je bez supruge koja je stradala u automobilskoj nesreći. Njegov život se raspao: nije se mogao odlučiti na samoubojstvo, ali nije mogao niti nastaviti živjeti. Razdvajanje je bilo rezultanta tih dvaju vektora: živjet će kraće, što nije problem jer mu ionako više nije do života, primati plaću koju zarađuje netko drugi budući da se on sam više ne osjeća sposobnim za rad, i sačekati da vidi je li doista istina da vrijeme liječi sve rane. Dylan George (Zach Cherry), Markov kolega, bio je očajan na drugačiji način: tumarao je od posla do posla, ne uspijevajući se dugo zadržati ni na jednom, te je njegovu odluku da se podvrgne razdvajanju najbolje razumjeti kao žrtvu potrebnu za zadržavanje obitelji na okupu i njeno financijsko zbrinjavanje. Helena Eagan (Britt Lower), najmlađa članica dinastije osnivača Lumona koja već generacijama upravlja tom korporacijom, podvrgnula se razdvajanju u sklopu kampanje za popularizaciju ove operacije.
Populacija izvan zidova korporacije, generalno gledajući, pokazuje zazor prema razdvajanju, a još više prema multinacionalnoj korporaciji kojom upravlja obitelj Eagan. Lumon, naime, nije tehnološka kompanija čija bi prvenstvena ambicija bila povećanje dividendi njezinih dioničara, već sredstvo za ostvarivanje, nama još uvijek nejasnih, ciljeva obitelji Eagan. Eagani prvenstveno vode kult kojem je podređena njihova kapitalistička korporacija. O Irvingu Bailiffu (John Turturro), i njegovoj motivaciji za razdvajanje, još uvijek nismo saznali gotovo ništa. Moguće je, kako Ericksonova serija uspješno demonstrira, pronaći psihološki uvjerljive razloge zbog kojih bi pojedinci htjeli stvoriti novu osobu: innieji, stvorene osobe, tu su da pomognu outiejima, svojim stvoriteljima, u ostvarivanju njihovih kratkoročnih ili dugoročnih ciljeva. No bi li stvaranje novih ljudi, etički gledano, bilo opravdano?
Odgovor na drugo, etičko pitanje, u dijegetskom svijetu serije prepušten je pojedincima. Innieji žive samo onda kada to odrede njihovi outieji ili onda kada to odredi Lumon. U prvom slučaju, život innieja sveden je na niz ulančanih intervala u kojima oni proživljavaju iskustva koja njihov outie ne želi proživjeti: vjerojatno postoje, ilustracije radi, innieji čiji se kratki život sastoji isključivo od niza bolnih posjeta stomatologu. U drugom slučaju, kad se radi o Lumonovim zaposlenicima, život innieja je život osoba koje dan za danom, po osam sati, rade svoj posao i ništa drugo. Innieji nemaju baš puno izbora: mogu raditi ili odbiti raditi. Odbiju li raditi, oni ne mogu otići iz Lumonove zgrade jer bi njihov izlazak automatski deaktivirao onu particiju mozga koja podržava njihov um. Ostanu li u toj zgradi, a ne prionu na posao, Lumon bi svojevoljno deaktivirao particiju mozga koja podržava njihov um. Izbor pred inniejima je, dakle, rad ili smrt.
Innieji nemaju autonomiju i možemo ih nazvati robljem. Svi likovi koji su se podvrgnuli razdvajanju morali su znati, čak i bez uvida u detalje budućeg života svojih innieja, da stvaraju robove i profitiraju od njihovoga rada. To znači da su čak i oni likovi čiju smo perspektivu pozvani preuzeti sukladno pripovjednim konvencijama – i čija bi životna situacija trebala kod nas potaknuti simpatiju – zapravo robovlasnici. Mark Scout je predstavljen kao protagonist, a Helena Eagan kao antagonist serije. No oboje su, zbog vlastitih razloga, stvorili robove te su, barem iz perspektive pitanja moralne opravdanosti stvaranja novih ljudi, podjednako krivi. Vrlina je serije u tome što nas, s vremena na vrijeme, podsjeti na tu činjenicu.
Mogli bismo doći na ideju da je onda moralna razdjelnica, koja bi trebala osoviti naše simpatije, ona između innieja i outieja. Naše bi simpatije trebale biti potpuno na strani innieja koji su, jednostranom odlukom svojih outieja, osuđeni da žive u korporativnom paklu, bez ikakve autonomije. To nije posve točno, o čemu najbolje svjedoči slučaj Helly R, Helenine innie, možda i najzanimljivijeg lika u čitavoj seriji. Helena i Helly su različite osobe koje ne dijele sjećanja na prošlost, stavove u pogledu sadašnjosti ni procjene budućnosti. No čini se da ipak dijele određene karakterne dispozicije, od kojih je najuočljivija potencijal za okrutnost.
Helly, koja je doslovno jučer rođena, pokušava komunicirati s Helenom nadajući se pritom kako joj ona može pomoći da napusti Lumon. Helena niti ne pomišlja na to jer ona Helly ne doživljava kao osobu, već više kao iznimno skupi propagandni poster, koji će sa zadovoljstvom potrgati nakon što ga više ne bude trebala. Helly započinje asimetrični rat s Helenom. Ona pokuša izvršiti samoubojstvo, ne isključivo iz vlastitog očaja, nego i zbog gnjeva i naslade u činjenici da će sa sobom u ništavilo povući i osobu koja je odgovorna za njezino stvaranje. Je li Hellyno samoubojstvo, ili samoubojstvo nekog drugog innieja koji se ne pokušava nužno osvetiti svom outieju, moralno opravdano ako ono implicira ubojstvo druge osobe?
Onkraj interpretacije
Na kraju trebamo istaknuti još dvije, ne baš očigledne, posljedice stvaranja novih osoba. Odluka o razdvajanju je moralno neispravna jer se razdvajanjem stvara rob, ali odluka o prestanku razdvajanja je također loša jer se time rob praktički osuđuje na nepostojanje, odnosno smrt. To predstavlja još jednu u nizu nemoralnih odluka. Zamislite, ilustracije radi, da ne stvarate novu odraslu osobu, nego novo dijete. Ako donesete na svijet dijete u namjeri da ono pati, onda ste napravili zlodjelo. Recimo da se poslije pokajete i poželite da ono prestane patiti. Svoju pogrešku ne možete ispraviti time što ćete ubiti to dijete. Oduzimanje života osobi koja živi bijednim životom po svoj je prilici još gore zlodjelo od stvaranja takve osobe. Razdvajanje ističe tu situaciju. Milchick, upravitelj kata na kojem rade innieji, upozorava Marka, koji naginje raskidanju svih veza s Lumonom, da dobro razmisli prije nego što odluči hoće li prestati dolaziti na posao. Otkaz bi značio da će njegov innie, za čiju je dobrobit konačno počeo pokazivati interes, prestati postojati. Outie bi, u prvom pokušaju da pomogne svom innieju, mogao potpisati njegovu smrtnu presudu.
Postoji još jedan način na koji se razdvajanje može okončati, a to je integracija innieja i outieja. Mark se, u trenutku pisanja ovog teksta, pokušava podvrgnuti tom postupku. Kako ćete moralno procijeniti tu Markovu odluku ovisi o vašem prethodnom razumijevanju odnosa innieja i outieja. Pretpostavimo da će integracija Marka 1 (innieja) i Marka 2 (outieja) uspjeti. Ako se to dogodi, onda Mark 1 i Mark 2 imaju jednako pravo smatrati se numerički identičnim Marku 3. Dakle, Mark 1 se ima pravo smatrati numerički identičnim Marku 3 i Mark 2 se ima pravo smatrati numerički identičnim Marku 3. To bi pak značilo da su Mark 1 i Mark 2, innie i outie, prema zahtjevu tranzitivnosti identiteta, identični jedan drugome. Takav zaključak je proturječan tvrdnji, prihvaćenoj u prvom dijelu ovog teksta, koja kaže da su innie i outie numerički različite osobe. Integraciju bismo, dakle, najbolje mogli opisati kao prestanak postojanja innieja i outieja. Rođenje novog Marka ne poništava činjenicu da su dvije smrti bile potrebne kako bi ono nastupilo. Outie je opet onaj koji se jednostrano odlučio za integraciju s inniejem, a da se innieja pritom ništa nije pitalo. Outie, i u ovom drugom slučaju, potpisuje inniejevu smrtnu presudu.
Razdvajanje je puno filozofskih nedoumica ove vrste. One nisu samo mentalne zagonetke, izolirane od sadašnjosti. Njihova rješenja, ako ih se sagleda u odgovarajućem kontekstu, mogu utjecati na promjenu stavova o mnogim pitanjima koje ljudi danas smatraju bitnima. Razmatranja o osobnom identitetu i etici stvaranja ljudi – pitanja koja Razdvajanje otvara – mogu biti polazište za promjenu odnosa pojedinaca prema vlastitoj budućnosti i njihovim obvezama prema drugim ljudima. Takve rasprave, naravno, nužno nadilaze okvire same serije i naše interpretacije. Ona nije bitna zbog svojih konstruktivnih prijedloga, koliko zbog svog destruktivnog potencijala. Razdvajanje nije tek stilizirani prikaz kapitalističke eksploatacije koji na zanimljiv način potvrđuje ono što mi već vjerujemo u pogledu nas samih i svijeta u kojem živimo. Ericksonova nas serija, naprotiv, potiče da nanovo promislimo ono što smo smatrali da znamo. Ako se pokaže da su naši odgovori na dva temeljna pitanja koja odnos innieja i outieja otvara loši, onda bismo trebali, onkraj fikcije, potražiti bolje odgovore.
Zamislite na kraju samo prvi kvadrant koordinatnog sustava. Predstavite umjetničku kvalitetu djela na osi X, a broj filozofski zanimljivih ideja narativiziranih u njima na osi Y. U tom koordinatnom sustavu, Razdvajanje je pozicionirano gore desno, bez susjeda, upadljivo samo. U pitanju je svijet za sebe. Začudan. Jeziv. Fascinantan.
- U seriji outieji imaju uobičajena imena i prezimena – Mark Scout, Dylan George, Irving Bailiff, Helena Eagan – dok innieji zadržavaju njihovu “osiromašenu” verziju. Innieji su poznati pod imenima Mark S, Dylan G, Irving B i, iz ne do kraja objašnjenog razloga, Helly R. Innieji žive u svijetu čija pravila ne razumiju, stoga je prikladno da imaju isti oblik imena kao junak Kafkinog Procesa. Brojčane oznake se ne upotrebljavaju u seriji, ali su meni korisne u raspravi o njoj. ↩︎
- Korisno je razlikovati numerički i kvalitativni identitet. Numerički identitet je identitet u strogom smislu. Tim pojmom označavamo ideju po kojoj je svaki objekt, identičan samome sebi, numerički različit od bilo kojeg drugog objekta, uključujući one koji su mu vrlo nalik ili one koji su od njega neraspoznatljivi. Dvije košarkaške lopte su numerički različite jer se ne radi o jednom, već o dvama objektima, no – budući da su proizvedene u istoj tvornici te dijele gotovo sva svojstva – možemo reći da su one kvalitativno identične. Teletransporter, poput onog u Zvjezdanim stazama, radi na sljedeći način: skenira čovjeka do njegovih najmanjih dijelova, uništi ga i pošalje telesignal s tim informacijama na drugu lokaciju. Na toj lokaciji se, od druge materije, izrađuje novi čovjek prema uputama sadržanim u primljenom telesignalu. Čovjek stvoren na toj drugoj lokaciji ima osobnost, sjećanja, vjerovanja i želje čovjeka kojeg je teletransporter uništio na prvoj lokaciji. No teletransporter može zakazati i ne uništiti čovjeka na prvoj lokaciji. To se i dogodilo u epizodi serije Zvjezdane staze: nova generacije pod nazivom Druge prilike (S6; E24). Tad su, barem u jednom momentu, na dva različita mjesta postojala dva “identična” zapovjednika Rikera. Njihovi su umovi bili kvalitativno identični, ali su im tijela bila numerički različita (dakle nisu bili identični u strogom smislu). U Razdvajanju je na djelu inverzija te situacije: jedno tijelo, koje je numerički identično samome sebi, podržava innieja i outieja, dva kvalitativno različita uma. Radi se i o kvantitativno različitim umovima. ↩︎
Objavljeno
