Tema Osječka nezavisna kulturna scena
Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović
Slijedom nes(p)retnih okolnosti dvije su najpoznatije manifestacije nezavisne scene u Osijeku, Performance Art Festival i Barutana 018, obje pokrenute zahvaljujući udruzi M-art, organizirane i realizirane doslovce jedna za drugom, tijekom dva tjedna mjeseca studenoga. Ta činjenica i ne bi bila toliko začuđujuća da nije riječ o usamljenim kulturnim događanjima unutar osječke urbane kružnice, toliko usamljenim da su posjetitelji nakon spomenute dvotjedne dinamike “namireni” za cijelu predstojeću godinu.
Dugovječniji PAF pozabavio se optimizmom kao krovnom temom u izboru ovogodišnjeg kustosa Zvonimira Dobrovića, dok je Barutana u svom 13. izdanju ponudila kompaktniju slitinu filmskih, izvedbenih, plesnih i novomedijskih radova i umjetničkih koncepata.
Poželimo li izdvojiti poveznicu ovih dvaju festivala nezavisne scene to bi bez sumnje bio zamor, točnije zastoj umjetničkog dvokoraka koji proizlazi iz dugogodišnje borbe udruge da aktivno sudjeluje u kulturi grada (pa i države) koji ju ne doživljava punopravnim kulturnim subjektom ili čak partnerom. Oba festivala financirana su isključivo sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, oba festivala nomadskog su karaktera i bez pravog domicila. Udruga M-art, baš poput nekolicine preostalih izvaninstitucionalnih aktera u Osijeku, nema potporu grada i lokalne samouprave, nema podršku u prostornom, marketinškom, organizacijskom ili bilo kojem drugom obliku. Zanimljivo je kako je Performance Art Festival svoj staž započeo kao punopravni dio manifestacije Osječko ljeto kulture (koje Grad izdašno financira i smatra jednim od svojih prioritetnih kulturnih projekata), a do raskida je došlo zbog “neprimjerenog” performansa Vladimira Dodiga Trokuta i Tomislava Gotovca. Odlukom tadašnjeg gradonačelnika Ante Đapića, do kojega je došlo nakon konsterniranih izjava što posjetitelja što dijela kritike, PAF prestaje biti dijelom OLJK-a te od 2006. realizira svoje programe isključivo uz financijsku podršku Ministarstva kulture.
O nužnosti dijaloga, kao i suradnje lokalne i područne samouprave i organizacija nezavisne kulture, raspravljalo se na samome početku ovogodišnjeg Performance Art Festivala. Rasprava se održala u svrhu nastavka istraživačkog projekta Mreže izvedbenih umjetnosti kojim se nastoje ustanoviti moguće točke njihove suradnje, načini kojima bi se poboljšali radni uvjeti, mogućnosti i uopće položaj kulture u društvu. Razgovor je moderirao Zvonimir Dobrović, referirajući se na iskustva udruge Domino, a u njemu su sudjelovali Ana-Marija Koljanin (udruga M-art), Mario Matoković (MMML studio), Ana Petrović i Miran Blažek kao predstavnici Akademije za umjetnost i kulturu te Danijela Klobučar, voditeljica Odsjeka za kulturu pri gradskom Upravnom odjelu za društvene djelatnosti.
Slična dijaloška inicijativa realizirana je 2015. u prostorijama Eurodoma, a na poticaj Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, no ona je uključila veći broj sudionika, voditelja udruga, ali i novinara koji su tada, bilo posredno bilo izravno, participirali u kulturi Grada. No na tadašnjoj javnoj tribini izostali su predstavnici lokalne i područne uprave tako da je dijalog u određenoj mjeri bio jednostran, dok je u galeriji Kazamat dijalog uspostavljen, ali u znatno skromnijim razmjerima i s još uvijek jednakim problemskim sadržajem. Ono što u prvome redu treba zabrinuti jest činjenica da je u razdoblju od tek tri godine broj udruga koje se bave kulturom u Osijeku sveden na jednoznamenkastu brojku, a njihova je produkcija rapidno opala, tako da nezavisnu scenu ovoga grada doslovno na životu održava šačica entuzijasta.
Drugi je problem prisutan u činjenici kako ovakve rasprave ponovo inicira netko tko ne sudjeluje u kulturnom životu grada, netko tko uočava nužnost razgovora, a dolazi iz umjetničke središnjice koja, iskreno i pošteno govoreći, ne dijeli ni duhovni ni financijski pejzaž s participantima istočnohrvatskog kulturnog prostora. Doduše, možda to i jest referentna pozicija od koje željeni dijalog i treba krenuti, ali ona ponovo svjedoči o nemoći samokritike kao i samoevaluacije nakon koje bi se, možda, i dogodila određena poboljšanja i vidljivije promjene. Drugim riječima, ovdje je na djelu pokušaj decentralizacije kulture koja je ipak utopijska sintagma i, u izvedbenom smislu, nemoguća misija čiji razlozi imaju uistinu duboko korijenje. Naime, suradnja osječkih kulturnjaka s onima iz ostalih dijelova Hrvatske svedena je na gostujuće izložbe, novouspostavljenu suradnju Mreže izvedbenih umjetnosti i udruge M-art ili projekte unutar institucija poput Akademije za umjetnost i kulturu. Sve navedeno ipak nije dostatno za održivost sintagme “decentralizacija kulture” iz jednostavnog razloga što u Osijeku nema vidljive i učinkovite kulturne jezgre (preciznije rečeno, nema ni tri aktera koji djeluju u kontinuitetu i “proizvode” kulturne događaje), dinamike, skupine ili inicijative koja bi samostalno i neovisno o Ministarstvu kulture osmišljavala i realizirala vlastite programe.
Tijekom razgovora dijagnosticirani su problemi čiji je vijek jednak vijeku trajanja gore spomenutih festivala: nedostatak financijskih sredstava za programe nezavisne scene, birokratska ograničenja u ustupanju prostora udrugama, izostanak uvida u umjetničku validnost programa nezavisne scene, nekompetentnost, odnosno nestručnost osoba koje raspolažu ovlastima vezanim uz raspodjelu sredstava za kulturnu produkciju, nedostatak sluha za sadržaje izvan tradicionalističkog kulturnog obzora, ali i poslovično pasivni i nezainteresirani auditorij, kao i institucije koje ne uspijevaju obrazovati novu umjetničku publiku. Izvori tih problema pobrojani su u nizu tekstova poput ovoga, a proizlaze iz mehanizama po kojima proračun za kulturu gutaju mastodonti poput HNK-a i ostalih ustanova čiji je osnivač upravo grad Osijek. Razlozi nerazmjera u raspodjeli proračunskih sredstava još uvijek su nepoznanica i još uvijek nitko ne želi objasniti zašto, primjerice, organizacije koje se bave “tradicijskom kulturom i kulturno-umjetničkim amaterizmom” dobivaju trostruko više sredstava od onih koji promiču “urbanu ili novomedijsku kulturu”. Nadalje, zapošljavanje u kulturi i dalje znači da se na ravnateljske pozicije delegiraju osobe iz sustava gradske uprave kako bi se osigurala kontrola nad radom i produkcijom određene ustanove. Osim toga, naglašen je nedostatak u osiguravanju infrastrukture (poput grijanja unajmljenih prostora i sličnog) te nepostojanje bilo kakvog konkretnog plana ili strategije kojima bi se definirali barem kratkoročni kulturni ciljevi.
Boljoj komunikaciji javne uprave i nezavisne scene, uvjereni su kulturnjaci, pomoglo bi osnivanje svojevrsne platforme koja bi objedinila kulturne programe, njima koordinirala te omogućila otvorenu komunikaciju svih sudionika kulturne dinamike. Uz to, Danijela Klobučar najavila je i osnivanje nove ustanove – Kulturnog centra. Riječ je o ustanovi koja se nalazi u sklopu zgrade Eurodoma, poslovno-trgovačko-kulturnog centra u vlasništvu koncerna Agram, točnije o ustanovi čiji je imovinsko-pravni status konačno riješen u veljači 2017. potpisivanjem sporazuma kojim je Grad nakon 15 godina postao vlasnikom 4 500 neuređenih kvadratnih metara. Kulturni centar bi osigurao prostor za različite umjetničke sadržaje, a dugoročno je zamišljeno da ga se postupno oprema upravo u tu svrhu (galerijski prostor, koncertna dvorana i multimedijalni centar) te ustupi onim kulturnim subjektima kojima je potreban za njihove planirane programe. Pitanje je, s druge strane, koji će stručnjaci participirati u donošenju programskih dokumenata i kreiranju aktivnosti u toj novoj ustanovi jer još uvijek nije raspisan natječaj za ravnatelja spomenute ustanove, a trebao je biti realiziran tijekom prosinca, kao ni za ostala četiri radna mjesta s kojima bi Grad trebao krenuti u ovaj projekt.
Osim toga, u osječkoj je Tvrđi u tijeku rekonstrukcija Trga Vatroslava Lisinskog i zgrade poznate pod nazivom Stara pekara, a kojom koordinira Upravni odjel za programe Europske unije pri gradskome poglavarstvu. Kornelija Mlinarević, voditeljica spomenutog odjela, pojasnila je kako je riječ o projektu koji bi trebao biti dovršen do kraja 2019. te koji nije zamišljen kao pasivno ustupanje prostora zainteresiranim subjektima, već kao oblik coworkinga i suradničkih platformi koji bi svojim aktivnostima mogli doprinijeti podizanju razine kulturno-turističke ponude. Jednostavnije rečeno, fizičko korištenje prostora ovisit će o isplativosti i financijskoj održivosti onih programa koji će se prijaviti na Poziv na iskaz interesa zainteresiranih pojedinaca, organizacija i institucija, a koji bi trebao biti objavljen u proljeće 2019. Na službenim stranicama Grada Osijeka kao i njihovih partnera (Nansen dijalog centra, produkcijske kuće Fade In i udruge Crocultour) moguće je pronaći i najavu partnerskog projekta Štruca kulture koji bi, zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije, točnije Europskog socijalnog fonda, konkretnije i snažnije povezao organizacije civilnog društva, Grad i zainteresirane pojedince u procesu kreiranja kulturno-umjetničkih sadržaja u obnovljenom prostoru Stare pekare. Unatoč tomu što sintagme kojima žonglira ovaj projekt u većoj mjeri inkliniraju turizmu, a ne kulturi (moguće je pretpostaviti kako će turističke organizacije u svemu tome i voditi glavnu riječ), važno je istaknuti kako bi i preostale udruge koje se bave kulturom mogle “zajahati na tom valu” te nekom promišljenijom strategijom ponuditi inicijativu koja bi pronašla svoje mjesto u budućoj, optimističnijoj razglednici Osijeka.
Istina, pozicije moći u Osijeku često imaju vrlo konzervativne kriterije pri određivanju “zanimljivosti” i “atraktivnosti” kulturnih sadržaja, a što je vidljivo u odobrenju sredstava za programe javnih potreba u kulturi, kao i onih programa koji stižu na Poziv za jednokratne aktivnosti. No, evidentno je i kako udruge prestaju aplicirati na određene natječaje nakon nekoliko odbijenica, kako gube energiju u iznalaženju alternativnih načina financiranja (putem međunarodnih projekata ili putem sponzorstava) te kako postaju inertne te se naposljetku, ako imaju sreće, pojedinci iz tih udruga okreću onim poslovima koji im pomažu staviti kruh na stol. A to je, bez sumnje, egzistencijalni diktat kojemu danas ne možemo pretpostaviti ništa drugo.
Dakle, optimizam iz naslova ovogodišnjeg PAF-a presahnuo je na ovim prostorima prije dosta godina, a radovi koje smo u sklopu festivala imali prilike vidjeti spomenutom nazivu izbornika Zvonimira Dobrovića daju autoironijski pečat. Naime, gostujući umjetnici 18. PAF-a problematizirali su socijalnu i privatnu gorčinu unutar aktualnog nacionalnog trenutka dok otiske njihove ljudske i umjetničke nemoći ne povezuje optimizam, već njegova izobličena refleksija. Unatoč svojoj dugovječnoj kvaliteti Performance Art Festival svoje malobrojne posjetitelje nije uvjerio ni u čestičnu prisutnost tog dobrog osjećaja, a presjek viđenih izvedbi ozbiljno je ugrozio i dosadašnju umjetničku respektabilnost ovog osječkog donkihotovskog festivala. Ipak, čini mi se kako odsutnost optimizma još uvijek nije razlog za polaganje oružja na poligonu nezavisne kulturne scene. Ona je uvijek i bila marginalizirana, siromašna i neisplativa pa se na tom rubu kretala prkosno i uporno. Osječka je suvremena nezavisna scena pothranjena, njezini dionici upisuju različite adrese u svoje kulturne iskaznice i migriraju u krajeve koji nude bolje radne uvjete. Ipak, činjenica da je netko spreman sjesti za isti stol, razgovarati o problemima i ponuditi određene ideje dovoljno govori o činjenici kako je točkica u osječkom dijaloškom okviru još uvijek zelene boje te kako ju još uvijek ne bi trebalo dokinuti rezigniranim klikom.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
