Dokumentaristički otisak osječke umjetničke gerile

POPUP CV zaokružuje šest godina djelovanja osječkog POPUP-a, nakon kojih ipak ostaje dojam da se inicijalna pozicija iz koje je udruga krenula nije bitno promijenila.

piše:
Ivana Đerđ Dunđerović
popup_630 FOTO: Ivana Pegan Baće

Piše: Ivana Đerđ Dunđerović

Iako zvuči pomalo nevjerojatno, moguće je jednoznačno utvrditi kako je prije sedam godina ravnu liniju slavonske kulturne dokolice uzbibala skupina svježih diplomanata Umjetničke akademije pokrenuvši zanimljiv umjetnički koncept bez čvrste programske strukture kao i roka trajanja (a koji je ne samo zaživio, već i živio punih šest godina). Koncept je izrastao u umjetničku organizaciju, dobio naziv POPUP, izmijenio što organizacijsku što gostujuću ekipu te u produktivnoj šestoljetki ponudio raznovrstan presjek “gerilskog umjetničkog djelovanja”.

Naime, projekt POPUP inicijalno su pokrenuli Vladimir Frelih, Ana Petrović, Mario Matoković, Andrea Zrno i Josip Kaniža kako bi “materijalizirali” ideju o alternativnoj izlagačkoj praksi amorfne strategije koja bi ujedinila socijalnu i umjetničku dimenziju i na taj način ponudila kvalitetne kulturne programe u Osijeku, gradu u kojemu je kultura odavno pognula ramena. Dakle, 2012. godinu možemo odrediti kao početak jednog projekta čije ishodišne koordinate namjerno nikada nisu definirane do samoga kraja; POPUP je “porinut” iz izvaninstitucionalne točke i u njoj je ostao do samoga kraja. Primarni cilj ovog projekta bio je “skvotati” napuštene gradske prostore i učiniti ih pozornicom umjetničke produkcije – performansa, izložbi, predstava, glazbenih događanja – ukratko, ispuniti prostornu prazninu kvalitetnim kulturnim sadržajima te na određeni način redefinirati njegovu namjenu, njegovu urbanost i njegov potencijal.

Njegovi će pokretači danas reći kako POPUP i nije bio zamišljen kao dugotrajan projekt, već kao ideja ili uzorak koji je moguće varirati, nadograđivati i razvijati. Ipak, tijekom šest godina trajanja on je izrastao u dinamički entitet mnogostrukih vrijednosti koje su se dogodile više kao rezultat djelovanja, a manje kao posljedice promišljene strategije. Naime, sudionici POPUP programa bili su mahom mladi ljudi koji su se, upravo zahvaljujući njemu, oblikovali u likovnom smislu, a u isto vrijeme njihovi su sadržaji odgajali i publiku nudeći im alternativne umjetničke sadržaje koje nisu mogli vidjeti unutar institucionalnog tlocrta. Nadalje, svoje naravoučenije stekli su i likovni kritičari poput Igora Loinjaka koji su, prateći umjetnike i tumačeći njihove radove, proizveli vlastiti kritičarski rekvizitarij propitkujući istovremeno poglede na umjetnost i njezinu poziciju u svakodnevici.

Od 2012. do 2017. u sklopu POPUP-a predstavili su se i nepoznati i respektabilni umjetnici (četvrtinu programa činile su diplomske izložbe), a organizatori i danas ponosno ističu kako je kriterij programskih odabira bio isključivo “kriterij dobre umjetnosti”, odnosno umjetničke relevantnosti, a ne osobnog ukusa. Niz od 34 programa “revitalizirao” je, barem nakratko, napuštene osječke trgovine, propale ambiciozne “dnevne boravke” (najveći je dio programa održan u prostorima Esseker centra), nadzemne i podzemne prostore koji su nekadašnju napučenost zamijenili sablasnom aluzijom na kulise novovjeke tragikomedije. I bitno je ovdje naglasiti kako su svi “izložbeni” prostori ustupljeni bez naknade, kako je projekt primio simboličnu financijsku naknadu Grada Osijeka te kako su se organizatori suočavali s nizom poteškoća u realizaciji spomenutih umjetničkih programa. Jednako je tako neupitno kako je POPUP, bez obzira na izostanak agresivnije medijske propulzivnosti, tijekom tih šest godina ponudio model kulturnog djelovanja koji progresivno pomiče granice umjetničkog mišljenja, zahvaća široko u problematizaciju socijalnog aspekta umjetnosti te u konačnici proizvodi kulturu u impresivnom tempu s kojim je teško održavala korak i institucionalna produkcija s daleko raskošnijim proračunskim sredstvima.

Ipak, razlog ovoj sjetnoj uvodnoj rekapitulaciji POPUP-ova djelovanja zapravo je činjenica kako je projektu konačno i opipljivo došao kraj. Još u lipnju 2016. njegovi su članovi u razgovoru za portal Oskultura izjavili kako su “iskočili” na umjetničku scenu u prvome redu zbog osjećaja vakuuma koji je uvijek bio prisutan oko njih te kako se vesele trenutku kada će konačno i mirna srca ugasiti spomenuti projekt. Posljednji program POPUP-a izveden je u srpnju 2017., a dvije godine kasnije ovaj je umjetnički panoptikum uredno posložen i dokumentiran između korica publikacije POPUP CV 2012 – 2017. Urednici ove impresivne tiskovine su Ana Petrović i Vladimir Frelih, pokretači POPUP-a koji su ostali organizatori i izbornici programa do samoga kraja te koji su, uz suradnike, publikaciju (koja je najvećim dijelom financirana osobnim sredstvima Umjetničke organizacije POPUP, a znatno manjim dijelom sredstvima Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije) i predstavili prošlog mjeseca u Zagrebu i Osijeku.

Pri uređivanju publikacije nastojali su izbjeći interpretaciju projekta stavljajući u prvi plan objektivizaciju njegova sadržaja te su odlučili ponuditi svojevrsnu dokumentaciju koja bi mogla poslužiti kao baza tekuće produkcije za nove generacije kustosa, teoretičara umjetnosti i, naravno, publiku. Spomenuto je odmicanje od subjektivnog tumačenja projekta vidljivo već na prvi pogled; uz odličnu opremu knjige (za koju je zaslužan dizajner Igor Kuduz) urednici su paginirali faktografiju realiziranih sadržaja u obliku fotografija i razgovora s gostujućim umjetnicima koje su vodili kritičari, kustosi, povjesničari umjetnosti (Branko Franceschi, Igor Loinjak, Ana Marija Koljanin, Dora Tomić, Petra Tomljanović, Ivica Župan kao i članovi POPUP-a) predstavljajući na taj način i poetiku određenog umjetnika, ali i rad kojim se predstavio osječkim posjetiteljima.

Djelo u potpunosti opravdava svoj naziv jer nudi pregled programskih aktivnosti, bez predgovora ili pogovora puštajući na taj način da u ime značaja ili relevantnosti projekta govore izložbe, performansi, instalacije, predstave – 34 programa zabilježena riječju i fotografskim kadrom. Spomenuti su programi predstavljeni obrnutom kronologijom, od posljednjega prema prvome i u maniri pravoga životopisa pružaju presjek jedne priče, obrasca ili realizacije kojoj je primarni cilj bio “ukazati na mogućnost konzumiranja kulture na nov način, ukazati na drugačiji oblik umjetničkog djelovanja”. Ana Petrović je na osječkoj promociji publikacije istaknula kako je cijeli POPUP trajao i duže no što su oni prvotno zamislili te kako se njezino traganje za napuštenim prostorima u Osijeku iscrpilo pa je iz tog razloga konačno došlo vrijeme da zaključe projekt i “na njega pritisnu CLOSED“.

Nakon prelistavanja publikacije teško im je osporiti bilo koju izjavu jer POPUP CV zaista izgleda kao dojmljiva i zaokružena dokumentaristička cjelina čija intrigantnost i smislenost proizlaze iz bogate otisnute faktografije. S druge strane, teško se oteti dojmu kako se inicijalna pozicija iz koje je projekt krenuo nije nimalo promijenila. Naime, napušteni se prostori u središtu Osijeka umnožavaju, odljev stanovništva dobiva zastrašujuće razmjere, a praznina koje vape za sadržajima i ljudima sve je više. Možda je POPUP i iscrpio svoj kreativni intenzitet, možda se ondašnja energija i prelila u neke druge umjetničke inicijative (Matokovićev MMML studio ili Blažekov Međunarodni studentski bijenale), ali ovom hrvatskom egzistencijalnom i kulturnom rubniku nikada nije bila potrebnija melioracija bilo koje vrste.

POPUP je pokazao kako je dobar “proizvod” održiv i bez čvrste strategije, složenog koncepta ili izdašnog budžeta (što nikako ne bi trebalo biti opravdanjem za formalnu i minornu financijsku stavku u proračunu za kulturu jednoga grada). I pored toga što su se entuzijazam i idejnost pokazali najhranjivijim sastojcima nekog hrvatskog umjetničkog koncepta, možemo tek sanjati što bi se dogodilo kada bi ih nutritivno pratila i odgovarajuća sredstva i uvjeti u kojima bi se mogli realizirati i razvijati. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano