Tema Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović
Nikada proglašena pandemija koja u svojim mutiranim scenarijima snažno djeluje na cijeli svijet učeći ga poslušnosti i strahu učinkovitije od bilo kojeg “opipljivog” sredstva, u svom je pohodu uzdrmala baš svako područje ljudskoga djelovanja. Izravno i neizravno stradalo je sve; od zdravstvenog preko gospodarskog do obrazovnog sustava, a teške posljedice prisutne su ne samo na epidermi, već i duboko u unutrašnjosti kulturnog organizma. Nakon početne egzaltacije, kulturnjaci su se pokušali othrvati restriktivnim mjerama tako što su iznalazili digitalne putove djelovanja, dijeleći tako sadržaje i programe bez jasnog kriterija ili svijesti o svojevrsnoj devalvaciji njihove umjetničke vrijednosti. Iz tog prvotnog spazma ubrzo su niknula nova autorska djela dok je recipijentski glas pri tome ipak ostao u pozadini svega. Lamentacije i rogoborenja rasula su se po komentarima i “inicijativama” na društvenim mrežama, a glas publike postao je minoran u odnosu egzistencije i kulturne esencije.
Samoniklo bilje kulturne scene
U osječkom kulturnom prostoru kazališnu je scenu moguće svesti na dvije institucije: Hrvatsko narodno kazalište i Dječje kazalište Branka Mihaljevića, koje realiziraju svoje repertoarne programe financirajući se sredstvima lokalnog i državnog proračuna. Ozbiljnije i kontinuirane alternativne kazališne scene nema već godinama, unatoč sporadičnim pokušajima, a jedini oblik uvjetno shvaćene off scene mogu predstavljati ispitne predstave studenata glume pri Akademiji za umjetnost i kulturu koje izazivaju određeni interes (i to mlađe) publike, no odvijaju se u prostorijama izuzetno skromnih prostornih kapaciteta. Broj gostujućih predstava rapidno je smanjen tijekom proteklih desetak godina; umjetnička organizacija Teatar to go nudi mobilne predstave namijenjene djeci, a neformalniji kazališni pokušaji samoniklo su bilje koje rijetko dobije svoju izvedbenu priliku, a time i publiku.
Upravo je iz tog razloga važno pozdraviti anketu Učinak Covida-19 na kazališnu publiku koju je u sklopu projekta KLAP KLAP provela spomenuta osječka umjetnička organizacija Teatar to go. KLAP KLAP je dio programske strategije razvoja publike na istoku Hrvatske, a Virtualni klub kazališne publike samo je jedna od njezinih aktivnosti. Zanimljivost leži i u činjenici kako je i inicijativa i realizacija ispitivanja javnoga mijenja pokrenuta s adrese nezavisne kulturne scene. Sam projekt i motive njegove provedbe predstavila nam je Ana Šimić, jedna od voditeljica organizacije Teatar to go, određujući ga kao nastavak rada na analiziranju, animiranju te angažiranju postojeće i potencijalne publike: “Činjenica je da je početak globalne zdravstvene krize obilježio značajan porast istraživanja na temu Covid-19. Nažalost, istraživanja vezanih uz kulturu bilo je malo, a još manje onih koji su vezani uz publiku i to kazališnu publiku. U trenutku kada je obustavljen rad kazališta, pitanje značaja kazališta postalo je važnije nego ikada, a istraživanje publike neophodno za opstanak. U turbulentnim vremenima sve je neizvjesno, pogotovo za nezavisnu scenu. Anketom smo htjeli dobiti bar neke odgovore o tome kako publika diše, kako ljudi oko nas vide promjene koje se događaju.”
Istraživanje je provedeno u razdoblju od 20. svibnja do 20. lipnja 2020. i to na području cijele Hrvatske. Obuhvatilo je opću populaciju metodom snowballa (koja se temelji na traženju potencijalnih ispitanika koji zatim šire uzorak) čime se otvorila mogućnost usporedbe različitih sredina i gradova. U realizaciji istraživanja od početka je sudjelovala psihologinja Sandra Vučković, a dobivene je rezultate obradio sociolog Toni Pranić, koji ih je i predstavio u sklopu programa kojim je Teatar to go obilježio Noć kazališta.
Budućnost je online?
Iako se istraživanje primarno bavilo izravnim učinkom Covida-19 na praćenje kazališnih programa, istaknuto je kako su dobiveni rezultati problematizirali znatno širu i kompleksniju temu koja svjedoči i o motivima, navikama, preferencijama kao i općenito o profilu kazališne publike u Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni na online uzorku jer se anketa provodila putem društvenih mreža i elektroničkom poštom, a obuhvatila je gotovo 600 ispitanika. Početni je cilj bio istražiti stavove o kazalištu tijekom lockdowna kao i buduće namjere posjećivanja kazališta u kontekstu novih mjera, no najšire shvaćeno anketa je pokrenuta kako bi se istražila obilježja kazališne publike jer je uočeno kako temeljitija istraživanja u tom pravcu u Hrvatskoj do sada nisu poduzeta.
Uzimajući u obzir ograničenja nametnuta medijem kojim je anketa provedena (Internet), utvrđeno je kako su najbrojniji posjetitelji kazališnih programa obrazovane osobe srednjih godina, većinom žene (čak 80 posto ispitanika) iz većih gradova, odnosno urbanih sredina. Dobiveni rezultati pokazali su očekivani pad u broju predstava gledanih u samome kazalištu kao i brojčanu nadmoć onih kojima su upravo takve predstave nedostajale u razdoblju kada su kazališta bila zatvorena (u manjini su srednjoškolci i studenti koji nisu osjetili zatvaranje kazališta kao svojevrstan kulturni deficit).
Stavovi su usuglašeni oko toga mogu li online izvedbe zamijeniti predstave uživo; statističke brojke nadmoćno niječu tu mogućnost, a veliki postotak gledatelja smatra kako tome ne bi pomogle ni kvalitetnije ili profesionalnije režirane snimke kazališnih predstava. Nadalje, zanimljiv je podatak kako je dio onih koji su gledali predstave online boljima ocijenio inozemne od hrvatskih predstava. Mišljenja su podijeljena oko naplate ulaznica za online izvedbe, ali taj podatak treba promatrati u svjetlu nestabilne financijske budućnosti koju je pandemija izravno uzrokovala.
Prilagodba “tvorničkih postavki”
Kada govorimo o profilaciji same kazališne publike, istraživanje je pokazalo značajnu nemotiviranost srednjoškolaca za odlazak u kazalište bez obzira na razlog samoga odlaska (socijalna interakcija, ljubav prema kazalištu, navika, osobni napredak i slično), a u statističkoj distribuciji slijede ih studenti. Nebitnom ocjenjuju kvalitetu samih predstava, tako da je moguće zaključiti kako je za spomenutu gledateljsku skupinu kazalište nezanimljiv i arhaičan kulturni medij s kojim imaju sve manje dodirnih točaka.
S druge strane, podijeljenih mišljenja nema oko pitanja može li se online kazalište smatrati kazalištem budućnosti. Sve uključene skupine ispitanika odbacuju tu mogućnost, a optimistična je i projekcija planiranih odlazaka u kazalište do kraja tekuće godine, unatoč nepredvidivim i neizvjesnim okolnostima. Rezultati ankete pokazali su kako na odluku o posjećivanju kazališnih predstava u budućnosti neće utjecati ni epidemiološke mjere ni propisani razmak između sjedećih mjesta ni obavezna dezinfekcija prostora. Ljudi su u većem dijelu usmjereni na program kazališta i na dobrobiti samoaktualizacije koja proizlazi iz odlaska u kazalište. Jednako tako, sve se skupine ispitanika slažu oko toga da je djelovanje kazališta bitno za razvoj društva u kriznim vremenima poput ovoga što je temelj na kojemu bi, bez sumnje, trebalo razvijati buduću strategiju razvoja kazališne publike ukoliko to ne zvuči kao utopijska misao.
Pokušamo li statističke podatke ilustrirati primjerima s nezavisne scene možemo se poslužiti riječima Ane Šimić koja tvrdi kako je dobar početak kazališne sezone Teatra to go narušila krizna zdravstvena situacija koja je dovela i do odgoda programa i suradnji, kao i otkazivanja javnih poziva jedinica lokalne samouprave. To je prouzročilo određene improvizacije i manje prihode, ali planirani je program unatoč tome realiziran. Problem neizvjesnog početka programa i uopće realizacije planiranih aktivnosti pratio je i Performance Art Festival koji se, nakon nekoliko promjena termina, ipak održao u studenome, a njegov izbornik Vedran Perkov istaknuo je kako su morali pribjeći različitim rješenjima pri čemu su umjetnički izričaji dobili i novi oblik i nova značenja (tako je, primjerice, performans Ane Prvački prikazan u obliku video serijala, a ne kao neposredna izvedba u prostoru).
Iako su navedeni primjeri svojevrsni lokalni uzorak, situacija je u cijeloj Hrvatskoj zapravo slična ili identična. Umjetnička produkcija doživjela je brojne modulacije, a u vremenu koje je pred nama, čini se, doživjet će i dodatne restrikcije, medijske transformacije i semantičke konotacije. Umjetnici će, baš kao i njihova publika, morati prilagoditi postojeće “tvorničke postavke” situaciji koja se neprestano mijenja, a u svemu tome trebali bi im pomoći podaci prikupljeni u anketama poput ove. Naime, cilj istraživanja i jest pružiti osnovu za planiranje i promišljeni nastavak djelovanja umjetničkih organizacija, u čijem bi središtu svakako trebalo biti promišljanje o kvaliteti programa, digitalnoj prilagodbi i održavanju odnosa s publikom. Bez postavljenih pitanja i saslušanih odgovora te suvisle reakcije kazalište će, baš kao i kultura, postati rudiment, nebitan u ravnovjesju pukog, ali neizvjesnog opstanka.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
