Tema Kulturna dimenzija riječkog javnog prostora postala je mjernom jedinicom za iščitavanje i kontekstualiziranje suvremene Rijeke i procesa kojima svjedoči. Turistifikacija je posljednjih godina sve snažnija što podrazumijeva jačanje deurbanizacije i deindustrijalizacije, pa lučki i industrijski grad – kako se Rijeku desetljećima percipiralo – postaje turističkim središtem. Ulaganja vezana uz projekt Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture dovela su do napredovanja kulturnog turizma i kulturnog života grada uopće, stoga je u tom kontekstu zanimljivo preispitati brendira li se grad kulturom i kako kulturni boom utječe na formiranje gradskog identiteta. Iako se Rijeka ne poima kao grad s velikim brojem iseljavanja, demografski podaci ukazuju na rast depopulacije, a navedeno se – uz neke od objektivnih gradskih problema, kao što su parking u centru, neiskorištena infrastruktura, neriješeno pitanje autobusnog kolodvora – uklopilo u umjetničke intervencije koje (ne)posredno govore o gradu.
Primjerice, polaznici trodnevne radionice Iz njih razmatrali su neophodnu relaciju koja proizlazi iz odnosa prostora i ljudskog djelovanja. Na istoimenoj izložbi u organizaciji udruge Drugo more i gostujućeg istraživačkog projekta DEPT. (Describing the Present Tense) polaznici su predstavili svoje radove. DEPT. je projekt koji istražuje prostor kao produkt društvenih interakcija i načine na koje ga društvo proizvodi i konzumira. Jedan od DEPT.-ovih istraživača i voditelj radionice Donato Ricci naveo je da su se polaznici bavili pitanjem Što riječki javni prostor traži od nas, pri čemu je temeljna intencija bila “pronaći fotografije riječkih ulica i na njima iščitati simbole, ljude, objekte i znakove koji nas pozivaju da djelujemo”. Autori su iščitali grad kroz antropološku vizuru izvođenja kulturnih praksi, a njihov emocionalan odnos prema prostoru djelovao je kao distinktivno obilježje kojim je prostor prestao biti neutralno obilježen i postao konstruktom zamišljaja i reprezentacija.
Polaznici su odabrali rutu koja za njih nosi određen stupanj pozitivne ili negativne konotacije nakon čega su s Google Street Viewa skinuli fotografije rute i obradili ih pomoću algoritama za prepoznavanje prostora. Uz rutu i nekoliko izdvojenih gradskih lokaliteta ili objekata stoje parcijalni narativi građeni od niza autorovih stavova, mišljenja, aluzija i odnosa prema odabranom prostoru. Na taj način polaznici su secirali kulturnu dimenziju prostora pridajući mu estetsku i emocionalnu komponentu, pri čemu su riječki javni prostor postavili u funkciju svjedoka društvenih, ekonomskih i političkih (ne)prilika grada.
Velik broj autora ukazao je na problem neiskorištenog prostora izdvojivši zapuštene i prazne infrastrukture koje, bez obzira na izvrsne lokacije, propadaju. Na jednoj od ruta propadajućim potencijalom označena je zgrada pokraj željezničkog kolodvora u kojoj se nekada nalazio riječki supermarket Graziani. Iako u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture svjedočimo intenzivnijim ulaganjima u napuštene gradske objekte, kao što je izgradnja infrastrukturnog objekta Dječja kuća u prostorima urušene Ciglene kuće kompleksa Benčić, izložene rute ukazuju kako je navedeno još uvijek objektivni problem.
Izvjesno je da će problem autobusnog kolodvora biti dijelom tematizacije nužnosti interveniranja u riječki javni prostor. Jedan od autora u prikazu rute sumira razloge zbog kojih su korisnici nezadovoljni. Osim nedostatka prostora, autor ukazuje na socijalne probleme kojima je moguće svjedočiti na kolodvoru, a odnose se na alkoholizam, nasilje, rastući broj beskućnika (u Hrvatskoj ima oko dvije tisuće apsolutnih beskućnika od čega njih stotinjak egzistira u Rijeci), a motiv odlazećih putnika koristi kako bi propitao problem riječke depopulacije i podsjetio na smanjenje od jedanaest tisuća stanovnika u Rijeci u posljednjih sedam godina.
Pomisao na nedostatan broj parkirnih mjesta u centru grada i previsoke cijene parkinga u jednom od autora izaziva anksioznost. U nekim dijelovima grada, primjerice u blizini Kliničkog bolničkog centra Rijeka, plaćena godišnja parkirna karta ne osigurava platitelju pronalazak parkinga, što autor smatra razlogom za intervenciju. Autor s mikrorazine prelazi na makrorazinu ističući kako ga plave parkirne crte navode na razmišljanje o funkcioniranju kapitalizma koji iskorištava i naplaćuje javni prostor i tako ga pretvara u ekonomski isplativi resurs. I drugi su se autori osvrnuli na posljedice koje kapitalizam i konzumerizam ostavljaju u (ne)zapadnom svijetu. Neki su ukazali na problem zatvaranja lokalnih trgovina nakon dolaska velikih trgovačkih lanaca, a drugi na preoznačenost grada reklamama i brendovima koji na nesvjesnoj razini oblikuju subjektivnost građana.
Usložnjavanje problematike javnog prostora ostvareno je personificiranjem gradskih lokaliteta pa autori govorenjem iz perspektive predmeta pozivaju na intervencije. Oni tako dematerijaliziraju prostor i nude eksplicitne odgovore na pitanje što javni prostor traži; odbacivanje pasivnih subjekata koji negiraju postojeću stvarnost i agense koji djelovanjem popunjavaju praznine.
Katerini Dudi riječki javni prostor poslužio je kako bi prikazala neproporcionalnost između ženskog rada u turizmu i njegove adekvatne valorizacije. U umjetničko-istraživačkom projektu Statistički ljetopis u organizaciji Građanki svom gradu, Duda se koristi površinom riječkog Korza kako bi zakulisni ženski rad kvantificirala i učinila vidljivim, potkopala njegovu marginalizaciju i ukazala na neravnopravan položaj žena u tom sektoru. Medijski prostor preplavljen je informacijama o riječkom turizmu koji u posljednje tri godine bilježi porast sa 77 990 na 111 018 noćenja godišnje. Sukladno tome turizam je plodonosan sektor pri zapošljavanju radnika i radnica, o čemu se također mnogo govori i piše, a ženski rad koji stoji iza pompoznih brojki ostaje upravo ondje – u pozadini. Pitali smo autoricu misli li da je ženski rad u tom sektoru ugroženiji od rada u ostalim sektorima: “Moj dojam je da ovaj sektor nije u posebno drugačijoj situaciji što se tiče vrednovanja ženskog rada od drugih sektora. Međutim, situacija je takva da određeni postotak radnika iz ovog sektora radi sezonski što znači da neki od njih nisu u stalnom radnom odnosu čime bivaju još manje zaštićeni, nije im lako sindikalno se organizirati i sl.”
Duda u Statističkom ljetopisu navodi kako Rijeka u kolovozu prosječno ugosti 1154 turista dnevno što autorica promatra kroz 2308 plahti, 1154 jastučnice i 2308 ručnika koje sobarice, čistačice i pralje moraju pripremiti. U Statističkom ljetopisu Korzo se mapira, a njegova površina koristi kako bi se izmjerio potreban materijal za ostvarivanje onoga što se označava uspješnom sezonom. Prema autoričinim izračunima, posložimo li u visinu ručnike koje gosti iskoriste tijekom jednog dana, oni će doseći 104 metra što odgovara udaljenosti od Robne kuće do Kraša, posložimo li plahte na jednak način, toranj bi bio za pola metra viši od visine Robne kuće, a napravimo li ispred nje zid od 35 803 role toaletnog papira, koje gosti jednog hotela potroše tijekom kolovoza, on će doseći metalnu konstrukciju na istoj zgradi. Autorica duž površine Korza imaginira hotel čija visina mora prijeći sedamnaest metara kako bi imao dovoljan kapacitet za prihvaćanje gostiju koji ljeti dolaze u Rijeku. Zbog nestandardizirane norme održavateljice takve infrastrukture u kolovozu bi pospremile najmanje 390 kreveta, promijenile 780 plahti, zamijenile 1560 ručnika, očistile 390 kupaonica, usisale 8190 m2 i oprale podova sveukupne površine 1365 m2 što bi u praksi doseglo i veće brojke. Za održavanje takvog hotela u jednoj bi smjeni radilo 39 sobarica, a ako je neka od njih na bolovanju ili je, kako autorica navodi, zbog iscrpljenosti dala otkaz, svakoj će se sobarici posao povećati za trećinu norme. Dudino korištenje Korza kao podloge za vizualizaciju podataka rasvijetlilo je nedostatan stupanj valorizacije ženskog rada u ugostiteljskom i turističkom sektoru i prikazalo surov proces njegove komodifikacije, odnosno pretvaranja u tržišnu robu, u kojem najmanji profit ostvaruju one za njega najzaslužnije – radnice.
Umjetnica nam je istaknula kako je pri istraživanju riječkog turizma bilo zanimljivo to što “Rijeka još uvijek nije grad koji se primarno oslanja na turizam. Međutim i ovdje je turizam u porastu. Posljednjih godina raste Airbnb najam, sve je teže naći podstanarski smještaj tijekom cijele godine i sl. Pitanje je koliko to utječe na urbanizam grada i koliko ga postepeno mijenja – otvaraju se praonice rublja, apartmani i hosteli, sve je više sezonske radne snage. Zato nam je bilo zanimljivo i postaviti ovaj rad u javnom prostoru uoči 2020. kada Rijeka postaje europska prijestolnica kulture”. Turistifikacija Rijeke u ovom kontekstu podrazumijeva afirmaciju procesa deurbanizacije i deindustrijalizacije, što bitno mijenja naličje grada koji je prvenstveno bio označen kao lučki i industrijski. Govoreći o mijenjaju grada turistifikacijom, uokvirenom aktualnim riječkim kontekstom, nezaobilazno je spomenuti kulturu, a pitanja brendira li se grad kulturom i kako se umjetnost koristi u turističke svrhe nameću se sama od sebe.
Približavanjem 2020. kultura i umjetnost sve intenzivnije prodiru u riječki javni prostor te, ispreplićući se s popularnom kulturom, zamućuju njezine granice i čine ih elastičnijima u odnosu na prethodne godine. Ona postaje tvorbenom materijom učvršćivanja gradskog identiteta, ali i proizvod kojim se nastoji unaprijediti kulturni turizam. Navedeno otvara pitanje kakvim se identitetskim konstruktom grad želi predstaviti. Popularizacija identitetskog sloja vezanog uz svjetonazorsku otvorenost građana, njihovo prihvaćanje razlika i tolerantnost gotovo je postala prostorom brendiranja. Program Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture obiluje sadržajima koji traže reinterpretaciju riječke povijesti i njezino promatranje kroz postkolonijalne i feminističke perspektive te šire svijest prema Drugome u saidovskom smislu. To su sadržaji koji nude pogled iznutra, tumače povijest putem kolektivnog i individualnog pamćenja, izjednačavaju mehanizme patrijarhata s autoritarnim režimima i etnocentrizmom te razmontiraju projekcije o manjinskim skupinama. Njihov cilj je, između ostalog, učvršćivanje koherentnog kolektivnog identiteta grada utemeljenog na otvorenosti.
Rijeku se dakle nastoji brendirati kao luku različitosti, a umjetničke intervencije u javnom prostoru poput tlocrta Velike sinagoge Damira Stojnića tome pridonose. Naime, umjetnik je na nogostupu u riječkoj ulici Pomerio iscrtao tlocrt Velike sinagoge koju su nacisti 1944. godine srušili i zapalili, o čemu se u kontekstu riječke povijesti malo govori. Zato se Stojnićevi bijeli kvadratni oblici mogu tumačiti kao otpor mehanizmima kulturnog zaborava i selektivnom oblikovanju kulturnog pamćenja, a simbolička rekonceptualizacija sinagoge upotpunjuje identitet Rijeke kao grada prihvaćanja.
Prodirući u riječki javni prostor ili ga secirajući putem antropoloških dimenzija, umjetničke intervencije označile su deurbanizaciju, metamorfozu iz industrijskog u turističko središte, depopulaciju te kulturni procvat temeljnim obilježjima suvremene Rijeke, dijagnosticirale stupanj promjene te otvorile pitanja o učincima tih procesa na kolektivnu svijest o gradu.
ObjavljenoObjavljeno
