Tema Reclaim your streets ispisano je sprejem na prometnom znaku prenamijenjenom u umjetničku instalaciju. Okružen stotinama stihijski raspoređenih stickera i paste-upova, nedostaje oznaka koja bi nam otkrila autorstvo djela. Kad je riječ o uličnoj umjetnosti, takvo što je normalno, no brikolaž raznorodnih stilova i poruka čiji je prometni znak samo jedan fragment ne nalazi se na ulici, u pothodniku ili napuštenoj zgradi – već u galeriji.
“Ovo je street art koji smo postavili na Zagreb Street Art Festivalu u rujnu. Dobili smo radove preko 250 umjetnika iz 44 zemlje iz cijelog svijeta. Street art ima tu širinu koju ovdje možete vidjeti – sve od sitnih intervencija do većih radova.” Tim je riječima festival predstavio njegov organizator Krešimir Golubić, u grafiterskim krugovima poznatiji kao Leon (GSK), na otvorenju izložbe Zagrebačka street art scena održanom 17. prosinca u zagrebačkoj Galeriji VN. Njegov partner u zločinu, ulični umjetnik Gregor Furkes, u kasnijem razgovoru za Kulturpunkt pojašnjava da su radovi uvršteni u postav galerijska adaptacija drugog po redu festivala ulične umjetnosti čiji je javni poziv okupio stotine paste-upova: “Za murale ima već nekoliko festivala poput OHOHO, Reunited i Graffiti na gradele. Htjeli smo obratiti pažnju na paste-up tehniku jer smatramo da je to najjednostavniji način izražavanja u javnom prostoru. Za paste-up ti treba papir, voda i brašno.”
Dvadesetak posjetitelja na otvorenju našlo se u impresionističkoj slici urbane kolektivne svijesti. Fantastični likovi, apstraktni vizuali, političke poruke, pop-kulturne ikone i potpisi ravnopravno su smješteni jedni preko drugih, mjestimično prekriveni reduciranim tagovima. Organizatori su brojne radove asocijativno kolažirali na kartone, okvire s Hrelića i par prometnih znakova, stvarajući tako kaos koji se formalno i sadržajno opire koherenciji. Je li pravi autor izložbe dvojac koji je stotine paste-upova pretvorio u dvadesetak radova na kartonu tj. u okviru, ili su to umjetnici koji su paste-upove slali, od manje je važnosti jer među bijelim galerijskim zidovima koji ih okružuju kolaži postaju prozori u matricu ulice gdje mnoštvo individualnih glasova postaje jedan kolektivni.
Takav nasumični kustoski pristup, kojim se od izloženih radova stvaraju sedimenti, savršeno zrcali i sumira vizualnu buku javnih prostora, prenoseći elemente koji uličnu umjetnost definiraju od začetka njezine moderne inačice. Spontanost, sloboda ekspresije, uradi-sam princip, pluralitet vrijednosti i stilova, dijaloška orijentacija, netrajnost i anonimnost autora – kako dokazuje sam ambijent izložbe – nisu rezervirani samo za ulicu. Točku na i stavlja Miro Petković Modul, renomirani ulični umjetnik i jedan od najcjenjenijih domaćih graffiti kaligrafa, koji tijekom otvorenja na crnom platnu demonstrira proceduralnost i razigranost vještine, a cijelu atmosferu upotpunjuje hip hop na razglasu.
Međutim, koliko god Golubić i Furkes zbog svoje višedesetljetne uronjenosti u street art supkulturu uspijevaju precizno prenijeti njezin duh, zbog prirode medija ključan segment izostaje. Samim činom izmještanja ulične umjetnosti iz njezina prirodnog konteksta, ona gubi dimenziju otpora prema dominantnim socio-ekonomskim strukturama i postaje njihovim dijelom, uvrštena putem galerija u svijet umjetnosti kao komoditeta. Paradoksa ulične umjetnosti unutar galerije svjesni su i sami organizatori. “U galeriji više to ne možeš nazvati street artom jer nije na ulici, zato su smislili urban art”, odgovara nam Furkes na pitanje o gubitku subverzivnosti u takvom kontekstu, ali nadodaje i da je većina pristiglih radova od umjetnika koji aktivno djeluju na ulici.
Iako je pitanje gubitka autentičnosti street arta u galeriji staro nekoliko desetljeća, u trenutačnoj je lokalnoj klimi aktualnije nego inače. Počevši s Lunarovim ostvarenjem u Masarykovoj, preko murala na Jarunu pa sve do djela umjetnice OKO na Gradecu, nove su se gradske vlasti postavile kao saveznice cvjetajućoj sceni. Dio je to šireg prihvaćanja određenih oblika ulične umjetnosti u Hrvatskoj, koje otvara vrata financiranju, drugačijoj publici i mogućnosti da ulični umjetnici žive od svog rada. Sve navedeno na neki način mora započeti (ili završiti?) u galeriji, a prema tome pitanje autentičnosti može se oboriti utilitarističkim kontraargumentom.
“Ova izložba i naš festival imaju smisao promicanja kulture street arta, da se prihvati kao umjetnost, za što moraš ući u galerije. Ipak je tamo drugačija publika nego u javnom prostoru – to se mora kombinirati. Nedavno sam bio u Barceloni, gdje postoje četiri galerije koje se bave samo urbanom umjetnošću. Podržavaju lokalne umjetnike koji ondje mogu izlagati svoj rad. S vremenom se nadamo da će i ovdje doći do toga”, govori nam Furkes. Golubić potvrđuje ovaj optimističan stav: “Prosječnom gledatelju je street art OK, nitko tu više ne spori. Javnost, kako vani tako i ovdje, street art prihvaća drugačije nego grafite, koji uvijek nose zao duh vandalizma.”
U toj segregaciji na poželjne i nepoželjne oblike street arta, legitimacija ulične umjetnosti otvara vrata i nizu konkretnijih proturječnosti prisutnih na globalnoj, kao i na lokalnoj razini. Podrška nadležnih institucija u Zagrebu istovremeno je popraćena novim valom napada na grafite. Početkom studenog prošle godine Grad Zagreb krenuo je u dugo najavljivanu masovnu čistku grafita po centru, što uključuje i nanošenje antigrafitnog premaza na zgrade i postavljanje nadzornih kamera. Ambivalentnost između financiranja podobnih radova ulične umjetnosti s jedne strane i napada na inherentnu subverzivnost prakse s druge odražava i proturječja kulturne politike Grada. Dok se pojedini radovi podržavaju i institucionalno valoriziraju, drugi se sustavno brišu, što otvara pitanje prema kojim se kriterijima određuje što je na gradskim ulicama poželjno, a što nepoželjno.
Odgovore na to pitanje od Grada Zagreba nismo dobili, pa se okrećemo otuđenijim kutevima zapadnog svijeta. Od legitimizacije street arta početkom stoljeća mnoge su urbane sredine razvile uspješne metode kontrole vizualnog diskursa ulice. Povećani stupanj nadzora, kojim bi nova gradska politika pod egidom zaštite javnog prostora mogla rezultirati, jedan je od njih, no daleko je perfidnija solucija institucionaliziranje same proizvodnje grafita. U Londonu, primjerice, vijeća gradskih četvrti odlučuju o budućnosti murala, a nedavno je upravo jedna takva odluka dovela do uklanjanja propalestinskog rada.
Osim represivnih mjera, prisutne su i suptilnije tehnike regulacije koje vode autocenzuri. Plasiranjem ulične umjetnosti na tržište umjetnina povećala se potražnja za muralima u javnom prostoru, a oba su fenomena mnoge umjetnike iz sjene zapuštenih ulica privukla ovlaštenim zidovima. Pozitivan razvoj za ulične umjetnike prati upitni utjecaj na slobodu izražavanja u mediju koji je njome suštinski definiran. U našem razgovoru Furkes ovo potvrđuje iz vlastitog iskustva: “Ako netko ima mogućnost prijeći u galerije i zaraditi od toga, to je logičan korak. Murali su dio svega toga, ali poruka koju nacrtaš na zidu gdje imaš dozvolu neće biti ista kao kad crtaš bez dopuštenja. Dosta toga što je dopušteno ima estetsku vrijednost, ali nema društvenu poruku.”
U tom smislu, grafiti u suvremenom svijetu nerijetko postaju sredstvo onoga protiv čega su se izvorno borili. Nekoć antiautoritarne intervencije usmjerene protiv privatnog vlasništva i korporativne kontrole nad javnim prostorom, murali su danas češće glasnici gentrifikacije. Kreuzberg u Berlinu, Exarcheia u Ateni i Christiania u Kopenhagenu kultne su četvrti koje su reputaciju stekle preko svojih subverzivnih stanovnika čiji je trag u sva tri slučaja obilato vidljiv na zidovima. Nakon privlačenja srednje klase i sumanutog rasta cijena stanovanja, preostalim stanovnicima prijeti istiskivanje – ako već nisu raseljeni. Preostali murali, lišeni izvorne ideologije, postali su kozmetička intervencija. Bilo bi pogrešno tvrditi da je ulična umjetnost glavni faktor gentrifikacije, no jednako bi pogrešno bilo negirati ulogu koju ulična umjetnost u tom procesu igra. U sva tri slučaja postoje street art vodstva, a ulična umjetnost često se reklamira na platformama za kratkoročni najam kao što su Booking i Airbnb, koje direktno utječu na razaranje duha ovih kvartova.
Legitimacija ulične umjetnosti tako se pokazala kao dvosjekli mač. Neupitno je da bi ona trebala biti dokumentirana te da bi uličnim umjetnicima koji od svog rada žele živjeti trebale biti omogućene iste pogodnosti kao i drugim likovnjacima. Izložba Zagrebačka street art scena svojim kolažnim dekonstruiranjem urbanog pejzaža također pokazuje da prostor galerije otvara nove estetske mogućnosti nedostupne ulici. Sve je to načelno pozitivno, no neupitno je i da se institucionalizacijom ulične umjetnosti riskira gubitak njezina statusa posljednjeg bastiona istinske vizualne slobode u javnom prostoru, a ponekad dovodi i do njezine instrumentalizacije za potrebe kapitala. Hrvatska u tome nije iznimka. Premda daleko od steriliziranih vizura gradova poput Londona, sve češće je moguće vidjeti reklamne murale Grif piva ili Adidasa dok se iskonski izrazi vizualnog bunta nemilo brišu. Odnedavno i Zagreb ima street art vodstva, a proces njegove gentrifikacije, kako svjedoči rast cijena stanovanja i sve veći broj hipsterskih (čitaj: estetski primamljivih, a ekonomski nepristupačnih) kafića, odvija se paralelno s time.
“Grafiti postoje već 50 godina, imaju svoju ideologiju, neka svoja nepisana pravila. Crtaš, izražavaš se na taj način, pišeš svoje ime, gradiš to na neku foru”, u razgovoru za Kulturpunkt govori Chez, legendarni grafiter koji djeluje preko trideset godina. Tvrdi da su, kad se street art pojavio kao figuralni korelat graffitima, umjetnici djelovali na sličan način, tražeći zidove i skrivajući se. Zatim je uvrštavanjem street arta u kanon povijesti umjetnosti došlo do promjene: “Stvorila se ogromna količina ljudi koja ne radi ništa na svoju ruku. Ljudi se predstavljaju kao street artisti samo zato što su crtali nešto na zidu, a nemaju forzu da to sami naprave. Čekat će natječaj i javit će se, nemaju taj pogon da se iscimaju, nabave farbe, ukradu ih ili nađu na smeću, potraže neki zid, cijelu noć to rade i kreiraju nešto super.”
Na dan našeg razgovora Chez je odlučio napraviti rad na ulici jer je bilo lijepo vrijeme i imao je potrebu za tim. Dok gestikulira rukama zamazanima bojom, objašnjava: “Ljudi koji su to radili godinama prije nego što je bilo para, zasluženo su plaćeni za to, ali postoje ljudi koji su shvatili da znaju i oni crtati pa se idu time baviti jer u tome ima para. Tu se dogodila siva zona u koji su se u uličnu kulturu uključili nasumični ljudi koji nisu imali veze s time. Je li do novca ili do osjećaja da su trebali negdje pripadati pa su se tako trebali definirati, ne znam.”
Unatoč tome što živi od ulične umjetnosti, Chez cijelu priču smatra trendom. Kao puno veći problem za samu uličnu umjetnost vidi nedostatak legalnih zidova koji je, prema njegovom mišljenju, uzrokovao stagnaciju scene posljednjih nekoliko godina: “Klinci se nabriju na grafite, šaraju po gradu godinu ili dvije, unište ga i ne napreduju jer ni ne mogu dalje od šaranja po kvartu. Treba im dati opciju da mogu uzeti više sprejeva i provesti cijeli dan na legalnom zidu radeći što žele. Tu se razvijaju, uče, odrastaju u nešto drugo i nešto bolje. Moraš ih s tim zidovima stimulirati da se kreativno razvijaju, da uđu u to, razmišljaju o bojama, obogate priču.”
Gradske su se vlasti zasad oglušile na Chezove prijedloge lokacija za uspostavljanje novih legalnih zidova. U sadašnjem odnosu moći nitko ne može ništa raditi u javnom prostoru bez vađenja tri ili četiri dozvole, što institucijama efektivno daje spomenutu kontrolu nad gradskim režimom vidljivosti, a u kombinaciji s represivnim metodama uličnoj umjetnosti oduzima društvenu oštricu. Bez laboratorija legalnih zidova mlade su snage subverzivnog krila ulične umjetnosti zakinute za razvoj iznad embrionalne faze tagova i rudimentarnih natpisa, a prava su ostvarenja ustupljena kadrovima koji su voljni igrati po pravilima. Neovlašteni grafiti se brišu, novi društveno angažirani ilegalci ne stasaju, a stari imaju pročišćene kanale za izražavanje – u svakom je slučaju kritička funkcija medija zanemarena.
Sagledane tako, manifestacije poput Zagrebačkog Street Art Festivala sa svojim popratnim radionicama nisu samo potraga za legitimitetom, već i rijetki kanali kroz koje se nove generacije mogu educirati. Chez time i zaključuje razgovor: “Krešo Golubić održava hrpetinu tih radionica i to je super, ali klinci nemaju gdje poslije otići. Klinci imaju potrebu za time i uvijek će je imati, samo bi ih naše institucije trebale usmjeriti.”
Raslojavanje uličnih umjetnika na finiji i subverzivniji stalež korespondira s nestankom legalnih zidova pukom igrom slučaja. Ipak nije slučajno da vodi istim ishodima u kojima su završili Berlin, Kopenhagen i Atena jer, na koncu, sve tri metropole, kao i naša, podliježu istim društveno-ekonomskim zakonitostima. Kontradikcije u kojima se nalazi medij ulične umjetnosti govore nam o kontradikcijama umjetnosti današnjice općenito, o nezdravoj težnji da se ljudska kreativnost pretvori u robu, o slobodi kojoj je dopustivo egzistirati tek unutar zadanih okvira, o kulturnoj industriji čiji je imperativ umjetnost konformirati najnižem nazivniku radi povećanja profita, o moći sustava da svoju kritiku upije u sebe. Iza svake lokalne odluke stoji mnoštvo globalnih ekonomskih i političkih poticaja iza kojih uvijek vreba nepregledna moć kapitala. Stoga, gentrifikacija, monopol nad javnim prostorom, komodifikacija subverzivnosti, veći stupanj nadzora i brisanje nesuglasnih poruka nisu namjerni dijelovi unaprijed skrojene strategije grada ili države, ali ni po čemu nisu ni slučajni.
Bez šire mogućnosti razvoja scene, uz sve dobro što ljudi kao Golubić i Furkes rade, sve se navedene odlike poput pluralnosti i ekspresivnosti mogu lako pretočiti u društveno prihvatljiv kalup sužavajući registar urbane kolektivne svijesti. Nezakonitih grafita u javnom će prostoru uvijek biti, no bez pravovremenih reakcija poruke otpora poput Reclaim your streets za nekoliko desetljeća mogli bismo vidjeti tek u sigurnosti galerija.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
