Tema Željka Matijašević, teoretičarka književnosti, kulture i psihoanalize i profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost u Zagrebu, u razmaku nešto kraćem od godinu dana objavila je dvije knjige. Stoljeće krhkog sebstva (Disput, lipanj 2016.) posvećeno je psihoanalitičkom čitanju suvremenog sebstva, stiješnjenom u klinču između društva i kulturu kroz optiku Heinza Kohuta, Otta Kernberga i Christophera Lascha, a Crna limfa/zeleno srce: Alternativni leksikon duše (Durieux, veljača 2017.), u nedostatku boljeg termina, hibridno je prozno djelo na rascjepu znanstvenog i fikcijskog.
“(…) Od sada pružam pomoć po načelu trijaže. Dakle, pružat ću je onima koji imaju najveću šansu da se od moje pomoći promijene. One koji su rezistentni na analitičku terapiju pa traže pomoć od mene, koja nisam psihoanalitičarka, ostavit ću. Ja sam humanistička znanstvenica, a ne intelektualka, pa su mi ljudi važni od ideja.” (iz: Psihička trijaža, str. 131)
Tamo negdje u borderlandu, da se poslužim jednom od “leksikonskih natuknica”, “u toj zemlji su granice privremeno nesigurne”, “između načela ugode i načela zbilje, između svjesnog i nesvjesnog, između zbilje i fantazije”, otprilike tamo bi se žanrovski mogao smjestiti ovaj “alternativni leksikon duše” Željke Matijašević. I to prvenstveno kao svojevrsni poetski orijentir u navigaciji suvremenom kulturom i društvom. Ili, bolje reći, kao “obračun” sa zadatostima svijeta kakav sada jest: “Svaki leksikon je obračun”, ističe se u istoimenoj natuknici, “Meni se svijet kako je definiran i usustavljen ne sviđa. Napravit ću novi svijet: leksikonski, enciklopedijski, prosvjetiteljski i bit će dobar”. Mreža je to tekstualnih uputa, skica, crtica, borhesovski rečeno, čitateljice crnje i rjeđe koja svoju povijest čitanja ili, ako hoćete, (psiho)analize, izlaže ludički, zaigrano, ironično, duhovito, ali ne bez ozbiljnog uloga u svijet drugačiji od ovog, pa čak i, usudio bih se reći, preko margine teksta.
“(…) 3. Ljudi koji teže moći po svim su istraživanjima skloni obrazovati se za ona zanimanja koja donose moć: politika i financije. (…)” (iz: Manifest, str. 83)
Ukratko, svijetom kruži sablast. Rekao bih da smo sada već svi toga svjesni mada možda i nemamo za to specifičan naziv, sablast “malignog narcizma”, “karcinoma koji nam uzrokuju drugi”, sablast ne odgođenog već uništenog modernističkog sna o budućnosti, a ove natuknice, ovaj rječnik pojmova – čas posve proizvoljnih, čas itekako aktualnih – pokušava udariti alternativnu putanju, udahnuti smisao brodu (luđaka) koji plovi sablastološkim morima budućnosti koje nema. Autorica tako već u prvoj natuknici jasno otkriva svoje namjere i osniva “alijansu srca”, političku organizaciju čiji se članovi biraju strogom selekcijom, odnosno posjeduju li ili ne osobine empatije, mudrosti, kreativnosti i humora. Ovdje, koliko god da smo duboko zagazili u psihoanalitički teritorij i baratamo njezinim ključnim pojmovima (pr. id—ego—super-ego, narcizam, neuroza, prijelazni objekt, psihoza, itd.), istovremeno smo i u području njezine nadgradnje: tamo gdje pitanja hrabrosti susreću pitanja srca, gdje pitanja mašte susreću pitanja hrane, glazbe i, primjerice, javnog prijevoza.
“(…) Prema tome, vaš je strah od jedanaesterca je opravdan, bio je, jest i bit će. Nekako mi je baš drago što se bojite jedanaesterca, vi pucači i predatori. To vam daje jednu ljudsku crtu.” (iz: Jedanaesterac, str. 63)
“Crna limfa” i “zeleno srce” iz naslova predstavljaju dijalektičku napetost između psihičke bolesti (“crna limfa je gusta poput nafte, crna poput najcrnje noći, masna i ljepljiva jer je opslužujući zaraženo tkivo pokupila sve moguće smeće koje se tamo našlo”) i zdravlja (“zelenost srca je srce kao duša, mali zametak, lukovica koja polako i lijepo može rasti samo u dobrim uvjetima. Ako je zalijevaju, štite od nepogoda i puštaju je da raste neubrzano, bez hormona i steroida”); sa svim ispred, između i iznad, uvjetno rečeno, kao fazama oboljenja ili ozdravljenja. Nema tu gradacije, dakako, nema tu sustava, osim u smislu formalnog parodiranja leksikona kao znanstvenog žanra; pred nama su tek nasumično odabrani fragmenti koji mogu ili ne moraju poslužiti kao koordinate za snalaženje na karti svijeta već dobrano istrošenoj vremenom i, mnogo više, nemarnim ljudskim baratanjem.
“Svaka se ranjena životinja povlači u brlog. Tamo liječi rane, samoiscjeljuje se i samozacjeljuje. Kako otmjeno, kako dostojanstveno i kako neslično ljudskom rodu. (…)” (iz: Brlog, str. 18)
Sve u svemu, imamo posla s kratkim tekstom koji se otkriva najviše u svojoj, recimo to tako, “proizvoljnoj” komponenti; u procjepu hibridne prirode teksta otvaraju se hrabre i duhovite pukotine, detalji koje – kada smo previše okupirani formom ili smo pak premalo zaokupljeni sami sobom – često propuštamo primijetiti i jasno ih istaknuti. Ono što se u povijesti kulture često etiketira kao alternativno, terminološki je tako određeno tek kao diskurzivni i ideološki pokušaj distinkcije i razgraničenja od prevladavajućeg. Takvi pokušaji, koliko god možda iskreni u želji i namjeri, često završe tek kao tragikomično neupotrebljive (per)verzije istih tih iskrenih želja i namjera. Za Crnu limfu/zeleno srce Željke Matijašević nema straha. Ovdje vladaju empatija, mudrost, kreativnost i humor. I srce, dodao bih. Ali to je moguće ionako sve jedno te isto.
“Borges ih je pobrojao kao drugi rog jednoroga, povijest bez večeri Križa i bez večeri kukute, povijest bez Helenina lica i… ‘Ljubav koju ne uzvratismo’. Jorge — najveći ljubavni pjesnik.” (iz: Things that might have been, str. 173)
ObjavljenoObjavljeno
