Kritika Oliver Frljić je imao 16 godina kada je otišao iz obiteljskog doma, imao je 18 kada je možda trebao u vojsku, kada je diplomirao kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu imao je 32, a kada je imao 35 režirao je svoju kultnu predstavu Mrzim istinu! Predstava koja je premijerno izvedena 2011. godine, svoj “dramaturški temelj”, kako piše u programskoj knjižici, “gradi na tenziji između različitih obiteljskih dokumenata i autorovih svjedočanstava koja se koriste, te fikcionalnog statusa koji ovi dokumenti i svjedočanstva dobivaju u prostoru kazališne reprezentacije”. Izvodi se u Teatru &TD, sada u Polukružnoj dvorani, nekada u SEK-u.
Mrzim istinu! je jedna od onih predstava koju su svi pogledali (ili barem kažu da jesu). Nije nemoguće budući da je u zadnjih 13 godina izvedena preko 200 puta. Mene je do ovog siječnja nekako uvijek zaobišla (ili ja nju, tko bi to znao). Možda sam ju gledala davno, pa nisam ništa razumjela, pa me bilo sram. Iako je nerazumijevanje najnormalnija pojava koja nikako nije povod osjećaju srama, budući da predstave Olivera Frljića često funkcioniraju na nekoliko razina, a gledatelji s njegovih predstava nerijetko izlaze s nizom proturječnih dojmova i osjećaja. Od nelagode preko srama do suosjećanja i poistovjećivanja s likovima, pitanja poput koga voliš više? ili je li ti ikad nešto falilo? su univerzalno iskustvo sviju nas koji smo imali roditelje ili roditeljsku figuru tijekom odrastanja. Kompleksnost obiteljskih odnosa koja se u predstavi prikazuje znači da većina gledatelja može pronaći nešto s čime će se poistovjetiti, nešto što je slično nekom našem iskustvu. Frljićevo razgolićivanje odnosa u vlastitoj obitelji zapravo pojačava ili podcrtava pitanja fikcije i istine, autentičnosti sjećanja i njegova izobličenja, umnožavajući perspektive koje isti događaj vide na drugačije načine. Redatelj nas gura u nesigurnost u kojoj propitujemo ono što gledamo na sceni.
Pitanje je, kakvu to istinu tražimo u predstavi koja se zove Mrzim istinu! i je li pronalazak iste bitan? Tražimo li neku životnu istinu, koja zapravo nema veze s predstavom ili tekstom? Nešto što će nam razjasniti neke naše privatne dileme? Ako se to dogodi, odlično, no možda imamo prevelika očekivanja. Tražimo li istinu vezanu za obitelj Frljić? Zašto nas to uopće zanima? Je li nam itko vezan za ovaj projekt dužan bilo što, a kamoli istinu?
O uspješnosti ove predstave svjedoče brojne nagrade, usmena predaja o komadu koja se pretvorila u legendu, puno gledalište na izvedbama i njena dugotrajnost. Žiri festivala Gavelline večeri joj je dodijelio Nagradu “Dr. Branko Gavella” za najbolju predstavu uz pojašnjenje da “predstava najavljuje jedno novo kazališno doba u kojem radikalne autorske estetike uspijevaju pronaći istinski dijalog sa svim članovima kazališne zajednice.” Lijepe riječi, ali možda su najbitnije ove: istinski dijalog. Možda u njima leži odgovor na to koliko je istina bitna. Bitna je istinska reakcija na ono što gledamo na sceni, a to ova predstava postiže. Postiže to u komičnim trenucima obiteljske svakodnevice, u onim nasilnijim, za koje se možda prenaivno nadam da nisu baš dio svačije svakodnevice i u onim nježnijim, nadam se malo češćim dijelovima naših života.
Obitelj Frljić možda nije obitelj Frljić, već naša. Možda su to naši susjedi u kvartu ili u publici. U nekom trenutku se svi prepoznajemo, bilo to u trenutku nespretnog flerta i prvog upoznavanja Frljićevih roditelja u kafiću, u kompetitivnosti djece za roditeljsku ljubav i pažnju (budući da majka Slađana više voli kćer Marinu nego sina Olivera), u predstavljanju obiteljske idile vanjskom svijetu u trenutku kada ista ta majka koristi sinov školski uspjeh kako bi se pohvalila drugim majkama iz istog razreda čija djeca možda nisu imala tako dobre rezultate. U jednoj sceni gledamo i prisluškujemo dva telefonska razgovora koja majka vodi sa svojim susjedama i po svemu sudeći, prijateljicama. Svrha poziva je pitati prijateljice kako su im djeca prošla u školi, pa kad saznaje da su dobili loše ocjene, pohvaliti se Oliverovim odličnim uspjehom. Ali mali Oliver nikada ne čuje pohvalu iz usta majke upućenu njemu. Zamislite da ste malo dijete i da je jedini put do majčine ljubavi biti najpametniji na svijetu. Koje dijete ne bi postalo najpametnije i najuspješnije samo da može čuti riječi koje mu majka nikada neće izreći, bez obzira na to jesu li iskrene ili ne.
Netko se možda prepoznaje u napetoj atmosferi obiteljskog ručka (ili večere) kada se od svih prisutnih očekuje dobro vladanje i ugodan razgovor. Je li to izvedivo u ovoj obitelji koja nam je predstavljena? Teško. Na sceni je pak nemoguće zbog konstantnih prekida glumaca (Iva Visković, Ivana Roščić i Rakan Rushaidat) koji rade na ovome komadu i koji nerijetko napadaju redatelja Olivera (Filipa Križana), poput izlaženja Ive Visković iz lika sestre uz upozorenje Oliveru da se ipak radi o prikazu njegove obitelji, stvarnih ljudi koji su živi i postoje. U takvim je uvjetima teško večerati, a kamoli izvoditi tekst ovolike emocionalne nabijenosti.
Gledanje, tj. praćenje radnje moglo bi se usporediti s detektivskim radom (bez obzira na to je li nam istinitost prikazanog bitna ili ne). Pratimo razvoj priče i likova koji tijekom komada mijenjaju uloge. Kako je moguće da je majka na prvu tipična žrtva obiteljskog nasilja, da bi kasnije možda bila i podmukliji zlostavljač od nasilnog oca? Nasilja bome ima i neugodno ga je gledati, ali budući da je istraživanje iz 2022. godine pokazalo da u Hrvatskoj više od trećine roditelja smatra da je tjelesno kažnjavanje djece prihvatljivo, možda i nije loše imati predstavu koja na ovako direktan i neugodan način prikazuje realnost nasilja u domu. Obiteljsko nasilje je protuzakonito, da; prihvatljivo u 21. stoljeću, također, da.
Koliko god da scenografija (rekviziter Mladen Božović i stolar Dragan Pavlić), kostimi (garderobijerke Đurđa Janeš i Jagoda Kolenko), zvuk (ton majstori Boris Fažo i Vlado Horvatić), svjetlo (Miljenko Bengez, Damir Kruhak, Mario Vnučec i Boris Bogojević), režija i tekst (Oliver Frljić) mogu podići predstavu na višu razinu, toliko mislim da u ovakvim, emocionalno težim komadima, ništa ne može pokriti lošije glumačke izvedbe. U ovom slučaju radi se o izvrsnim izvedbama. Glumačkoj ekipi je siječanj ove godine bio prvi blok izvedbi nakon svibnja 2022. Da nisam znala koliko je prošlo, nikada ne bih pogodila. Ipak, nekim gledateljima je ovo bilo drugo ili treće gledanje i rekli su da su osjetili. Možda ću i ja jednoga dana, ali ako ova izvedba nije bila testament toga da tijelo i mišići pamte (uz mašinu znanu kao mozak), ne znam što je. Zbog male scene na kojoj se komad odvija, bez obzira na to gdje sjedimo, sve nam je vidljivo i dostupno.
A što nam je to vidljivo? Lacan je jednom usporedio slijepljene stranice knjige prepune skrivenog srama svakog od nas sa širom otvorenim stranicama ispunjenih slavom, a upravo su te slijepljene stranice one koje treba odvojiti kako bismo se mogli dalje razvijati kao pojedinci, kao ljudi. Frljić ovim približavanjem (ubacivanjem u obiteljsku kuću) želi upravo to, odvojiti čvrsto stisnute listove kako bi se otvorila tema obiteljskih trauma koja je i dalje slabo obrađena u javnom prostoru. “Nesvjesno je ono poglavlje moje povijesti koje je obilježeno prazninom ili nastanjeno lažima: to je cenzurirano poglavlje, ali istina je već negdje zapisana, na tijelu u histeričnim simptomima te sjećanjima iz djetinjstva.”1 Lacanovi zapisi iz 1953. bi se lako mogli pronaći u programskoj knjižici Mrzim istinu!, a čak i ako je sve viđeno praznina koja je ispunjena lažima, nekako moramo početi razdvajati ove čvrsto slijepljene listove. Uvijek se na kraju dana možemo vratiti i reći – nije to bilo tako.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.
- Željka Matijašević, (2006.) Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan; citat iz Lacan (1953), Fonction et champ de la parole et du langage en psychanalyse ↩︎
Objavljeno
