

Piše: Lujo Parežanin
Među svim logikama političkih procjena – a tijekom zadnjih godinu dana sistemski je ćorsokak parlamentarnih političkih opcija osobito rastegnuo njihov spektar – teško da bi se dalo pronaći dvije beznadnije i odbojnije od apolitične tehnokratske stručnosti i građanske “pristojnosti”. Njihov se zapanjujuće nepokolebljiv utjecaj manifestirao i prilikom dolaska Nine Obuljen Koržinek na mjesto ministrice kulture u drugoj verziji HDZ-(sada već ex-)Mostove Vlade. Iako je kalkulirana PR-ovska razdaljina između nje i njenog antologijskog prethodnika nedvojbeno velika, svejedno je bila potrebna ozbiljna količina slojeva srednjeklasne naivnosti da bi se povjerovalo da će se njenim dolaskom desiti nekakav kulturpolitički zaokret.
Trezvena se stručnost te ideologijom netaknute ministrice, opisane u korporativnim medijima kao osoba koju su “priželjkivali kulturni djelatnici s desnog i lijevog spektra političke scene”, ubrzo počela manifestirati na neobične načine. Nepredvidiva je igra neutralnosti dovela do uskrate javnih sredstava nizu svjetonazorski opozicijskih pojedinaca, organizacija i manifestacija i nagrađivanja onih bliskih, a da neutralnost ne znači samo pribranu pasivnost, nego da može poprimiti i oblik malja, pokazalo je i ministričino očekivano zadržavanje pro-tržišne pozicije prema medijskom polju, uz osobito opasne posljedice po opstojnost neprofitnih medija.
U jeku niza spornih odluka i kroničnih problema u kulturi, od ove godine uokvirenih i poreznom reformom koja je zagrabila u ionako redovito slabe i nesigurne autorske i umjetničke honorare, u četvrtak, 4. svibnja se u zagrebačkoj Bazi u organizaciji Lokalne baze za osvježavanje kulture – [BLOK] održao prvi u nizu okruglih stolova O kulturnoj politici: promjena (dis)kursa. Dosljedno analitičkoj poziciji naše novije lijeve kritike, kao cilj ovih razgovora na kojima se okupljaju predstavnici različitih sektora u kulturi i umjetnosti u najavi je navedeno nadilaženje partikularnih “cehovskih” gledišta i zauzimanje perspektive – a time i uspostava političke osnove – koja će polju kulture pristupiti sistemski.
U inauguralnom razgovoru sudjelovali su posljednja Zarezova glavna urednica Marija Ćaćić, koreografkinja Selma Banich, kustosica Ivana Hanaček, književnik Marko Pogačar, redatelj Igor Bezinović i novinar Rade Dragojević, uz moderiranje Branimire Lazarin. Riječ je, dakle, o sudionicima čije djelovanje je obilježeno vrlo inteligentnim, rječitim i informiranim govorom o različitim sistemskim aspektima kulture i šire shvaćene javne politike. Pritom oni često polaze upravo iz cehovske perspektive, poput medijskih istupa Selme Banich, ali i čitave plesne zajednice, na temu Zagrebačkog plesnog centra. S jedne strane, to ih nedvojbeno čini idealnim sugovornicima na ovakvom događanju, no, s druge, stavlja pod upitnik tezu da cehovske pozicije “zamagljuju pogled na sistemski karakter problema”. Ključno pitanje koje se pred ovaj okrugli stol postavilo je, dakle, njegovih kapaciteta da ponudi najavljeni analitički višak.
Da će agregiranje različitih gledišta proizvesti nadređenu kulturpolitičku perspektivu nedvojbeno je zdravorazumsko polazište, no tijek razgovora kao da je prije kontinuirano potvrđivao sektorske razlike i specifičnosti pojedinih slučajeva, nego otvarao zajednički teren, što su sudionici u nekoliko navrata uočavali. Gašenje Zareza, financijsko podrivanje Goranovog proljeća, upravljanje ZPC-om, napadi na HAVC, stanje u tjedniku Novosti, iako indirektno uokvireni podjednako zanimljivim izlaganjem Ivane Hanaček o ministričinim nedosljednim intervencijama u potpore, kao i o općim tendencijama liberalizacije kulture od 2009. godine, nisu otvarali najavljeni put do nekog novog sistemskog uvida koji bi nadišao pojedinačne (i vrlo korisne) spoznaje ovih sjajnih sugovornika. I uistinu, iz sistemske pozicije čini se vrijednim zapitati – ne iz sumnje, nego iz potrebe da se o ovim temama preciznije govori – što to strukturalno povezuje rad u medijima, plesu, filmu i književnosti, na kojoj razini apstrakcije i omogućuje li nam ona da se produktivno držimo njihovog grupiranja? Banalna je istina da jest riječ o radu u najopćenitijem smislu, i to radu na raznovrsne (i ne uvijek iste) načine zavisnom o sustavu javnih, a ponekad i korporativnih potpora, kao i radu koji se većim dijelom odvija u okviru institucije umjetnosti.
S druge strane, imanentne veze među ovim vrstama rada, dakako, nema. Operativne je pak sličnosti u nekim slučajevima lakše pronaći s nekim vrstama “neumjetničkog” rada, dok su razlike ponekad toliko velike da otpor koji je građa izložena tijekom razgovora pokazala prema uspostavljanju poveznica nimalo ne čudi. Nije riječ samo o golemim financijskim asimetrijama, poput one između filma i suvremenog plesa, koju je s pravom istaknuo Igor Bezinović govoreći, razmjerno optimistično, o učinku recentnih promjena u HAVC-u. Riječ je o različitim temeljnim značajkama tih tipova rada, sredstvima za njihovo obavljanje i vrstama onoga što se njima proizvodi, koji ih od slučaja do slučaja mogu činiti teško usporedivima.
Fizičke i zdravstvene investicije koje, primjerice, plesne umjetnice moraju napraviti svaki puta kada pristupe svom radu ne podrazumijevaju samo da svaka proba ili izvedba može doprinijeti dugoročnom ugrožavanju njihova zdravlja, nego i ograničeni vijek izvođačke karijere, a time i neizvjesnu budućnost nakon što taj vijek prođe. Socijalno-zdravstveni aspekt je posebno naglašen u suvremenom plesu, u kojem brojem dominiraju žene, čineći čitav taj “ceh” posebno osjetljivim na način koji bi nam možda promakao iz neke apstrahirane perspektive. Umjesto da nam zamagljuje sistemski horizont, upravo nam ta specifična ugroženost razotkriva jedno sjecište strukturalnih disfunkcionalnosti kada su u pitanju rodna ravnopravnost, radna prava, zdravstvena zaštita i elementarna egzistencijalna sigurnost i, štoviše, čini se da iscrpnije zadržavanje na njenim detaljima više govori o nadređenoj strukturi u kojoj ples funkcionira, nego kakav generalni uvid o prekarizaciji rada u kulturi.
Kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, prekarizaciji, ali i općenitoj reprezentativnosti ovog okruglog stola, šteta je da se na njemu u svojstvu sudionice nije našla koja predstavnica glazbenica, koje se također često nalaze u izuzetno nesigurnim i nepovoljnim radnim uvjetima, s nizom vrlo interesantnih specifičnosti. Instrumentalistička je scena, primjerice, naglašeno rodno asimetrična, uz izuzetno rijetko probijanje žena u njene krugove. Čak se i na vrlo otvorenim sessionima kao važnim mjestima instrumentalističkog povezivanja – posredno, dakle, i dolaženja do mogućnosti za rad – pokazuje da je njihovo sudjelovanje prilična rijetkost.
Na općenitijoj razini, sâmi su sessioni također jedan oblik angažmana karakterističan za glazbu, koji u Zagrebu postaje sve raširenijim, a često jednostavno označavaju večer tijekom koje muzičari, motivirani više ili manje utemeljenim obećanjem slobodnije svirke, nastupaju besplatno i u tehnički i na svaki drugi način lošim uvjetima, uz minimalnu odgovornost i trošak “organizatora”. Za razliku od rada u filmu, suvremenom plesu ili književnosti, slučaj rada u glazbi otvara i golemi rukavac zavisnosti egzistencije o zabavljačkom angažmanu, najčešće u ugostiteljskim prostorima, što ih postavlja u vrlo specifičan sistemski položaj na rubu institucije kulture i kulturnih politika. Nadalje, sudjelovanje glazbenica, osobito njihovo iskustvo s nizom aktualnih globalnih faktora u umjetničkom radu – prelaskom na digitalnu distribuciju, streaming gigantima, promjenama u regulaciji autorskih prava – moglo bi konkretnije proširiti i mogućnost međunarodno-sistemskog uvida, nedvojbeno nužnog uzme li se u obzir pretpostavljeno analitičko polazište ovih razgovora.
No nenazočnost glazbenog (ili kojeg drugog) “ceha” možda je najbitnija jer poziva na pitanje kome se ovaj ciklus razgovora obraća. Njegovi sjajni sudionici dio su šireg kruga angažiranih radnika u kulturi kojima su generalni okviri njihova djelovanja poznati. Politički su vrlo informirani, detaljno su upoznati sa situacijama prisutnih kolega, a moglo bi se reći i da su dio iste šire, neformalne kulturpolitičke fronte koja nastupa sa sličnih sistemskokritičkih pozicija. Iskorak prema dijelovima kulturnog polja koji uglavnom nisu obilježeni sličnim oblicima aktivističke samoorganizacije ili kulturpolitičkim interesom kvalitetnije bi iskoristio njihovo znanje, diversificirao publiku, a usput možda i proširio priželjkivanu frontu.
Uzevši prvo izdanje ovog ciklusa okruglih stolova u obzir, moglo bi se reći da su se partikularne perspektive zasad pokazale rječitijima o sistemskim aspektima kulturne politike. S obzirom na zahtjevnost i raznovrsnost građe, to zapravo ni ne čudi – ostaje za nadati se da će se na sljedećim razgovorima, u procesu produbljivanja i širenja znanja i utvrđivanja zajedničkih sidrišta, do željene analitičke, a time i političke osnove, konačno i doći.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno