Intervju Piše: Antonija Letinić
U posljednje vrijeme sve se češće otvara pitanje medija, a oni komercijalni, primarno glavnostrujaški pod najsnažnijim su udarom kritike. No, čini se da njih, njihove vlasnike i urednike, to baš pretjerano ne dodiruje.
Nezavisna studentska inicijativa Slobodni filozofski svojom se najnovijom akcijom pozabavila upravo medijima. Preciznije – Jutarnjim listom koji je u svojim napadima, kako na njih tako i na brojne druge društvene nemire intenzivirane i umnožene krizom u posljednjih godinu dana, pokazao najopakije lice i izvadio najsnažniju artiljeriju. Prokazujući svaki, i najbezopasniji faktor u javnosti ovaj je list sustavno omalovažavao glasove odozdo, pokušavao zaštiti vladajuću političku strukturu i potencijalne izvore novca – dakle posredno samoga sebe.
Jutarnji ponovno napada podnaslova “izložba društveno angažiranih članaka Jutarnjeg lista” postavljena u Klubu SC-a, a otvorena u utorak, 13. travnja, donosi izbor tekstova objavljenih u Jutarnjem listu u posljednjih godinu dana, a koji se odnose na izvještavanje o studentskoj blokadi i akcijama Prava na grad i Zelene akcije vezanim uz slučaj Varšavske ulice. Uz otvaranje izložbe upriličena je i tribina koja se bavila temom medija iz teorijske i praktične perspektive na kojoj su govorili Trpimir Matasović, novinar Radija 101, Boris Postnikov, urednik dvotjednika Zarez, Rade Dragojević, urednik tjednika Novosti, i Mate Kapović, viši asistent Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
U svom izlaganju, ističući kako su glavnostrujaški mediji u praćenju ovih dvaju događaja pokazivali jasan politički angažman priklonjen vladajućim strukturama te naklonost intresima kapitala, Rade Dragojević istaknuo je kao moguću strategiju otpora, inidividualni angažman pojedinih novinara i komentatora iznutra. Boris Postnikov je rekao kako je pluralizam mišljenja moguće prepoznati i u Jutarnjem listu, no kako je ključan problem onaj o kojem svi novinari šute bez obzira kako i o čemu pisali – a taj je utjecaj oglašivača. Osvrnuo se na primjer ridikulozne inicijative Jutarnjeg predstavljene i na samoj izložbi, Moja Hrvatska, koja je fingirala “glas naroda” no bez ujedinjujuće ideje.
Trpimir Matasović je u problematiku ušao s dvije teze – jedna je ona da smo se od ’90-ih do danas izborili za slobodu medija, no ne i novinarstva, a druga da cenzuru danas nazivamo uredničkom politikom. Istaknuo je i kako su glavno svojstvo onih koji drže uredničke pozicije njihova poslušnost, ali ne i značajan novinarski rad, dok uređivačka politika teži stvaranju privida javnog interesa i demokratičnosti čime postaje jasno zašto mediji kvalitativno izgledaju tako kako izgledaju.
Mate Kapović vidi medije kao proklamatore državnih struktura kojima je funkcija kreiranje iluzije i propagiranje “nemogućeg” te podupiranje i širenje vladajuće ideologije. Kapović tako smatra da ponašanje medija nije začudno te da ni ne mogu biti slobodni sve dok su privatno vlasništvo, dakle ovisni o kapitalu, te da je njihova sloboda i neovisnost moguća tek onda kada su kontrolirani od samih novinara.
Rasprava bez suprotstavljenih strana predložila je tako dva moguća rješenja sadašnje krize medija od kojih je ovo o samoupravnom uređenju ako ništa drugo u sadašnjoj situaciji teško dostižno. Problem pak strategije unutarnjeg otpora koju je predložio Rade Dragojević negdje su pod znak pitanja stavili drugi govornici. Oni su ukazali da u današnjem medijskom prostoru, lišenom jasne ideološke potke, postaje upitan utjecaj i mogućnost unutarnjeg djelovanja. Naime, u samom će se Jutarnjem listu pronaći autora koji su svoju zaštićenu poziciju iskoristili kako bi podržali društvene nemire komentirajući ih na afirmativan način. Pa ipak, učinak takvih komentara je minoran jer se radi ponajčešće o metodi kojom se urednici i vlasnici medija legitimiraju kao otvoreni, demoktarični i liberalni prema pluralizmu mišljenja, a njihovo pojavljivanje slučajno i zahvaljujući zaštičenoj poziciji pojedinaca. Tako se jedini smisao takvih komentara u konačnici može smatrati negativnim jer je posljedica slučaja, a istodobno daje legitimaciju za nastavak onoga što se može nazvati uredničkom politikom i “dugoročnom strategijom” koja se očituje u sustavnom napadanju i osudama društvenih akcija te pokušajima diskreditiranja i prokazivanju njihovih nositelja.
Objavljeno
Objavljeno
