Tema Konferenciju Umjetnost i kritika u postdigitalnom dobu pratio sam, uvjetno rečeno, u svojstvu laika. Na teren vizualnih umjetnosti u svojim spisateljskim avanturama dosad zalazio rijetko i plitko; istina, jednom sam već pisao o konferenciji istoga (su)organizatora, Organa Vida, no tog se puta radilo o meni nesvakidašnje bliskim temama. Još gore, čini mi se da mi nerv za vizualno u životu osobno uglavnom fali. Svjež primjer je nedavna diskusija s prijateljima o tome koji su se simboli kome u djetinjstvu urezali u pamćenje: na vlastitu frustraciju, ja sam se uspijevao sjetiti isključivo riječi. Ili pak: obožavam strip i rado o njemu pišem, no strepim od trenutka kad moram nešto reći i o njegovoj vizualnoj izvedbi.
Pa ipak, puno je razloga zašto se u kontekstu ovoga skupa laikom nazivam samo s ogradom. Prije svega, kao netko tko se već petnaestak godina bavi pisanjem i radom u kulturi, u kulturnom i umjetničkom životu zauzimam, htio ne htio, insajdersku poziciju. Osim činjenice da su mi teme i pitanja oko kojih se organiziraju skupovi poput ovoga barem donekle bliski i da čine dio moje radne svakodnevnice, tu su i profesionalna i osobna poznanstva koja me vežu sa širim kulturnim poljem. I samu činjenicu da sad pišem o subotnjoj konferenciji dugujem pozivu Kulturpunktove urednice i suorganizatorice (ispred udruge Kurziv) konferencije, Hane Sirovice (Hanina dvojna uloga pritom također rječito ilustrira zamršenost veza i odnosa u tom malom svijetu). Napokon, već nakon uvodnih razmatranja organizator_ic_a ustanovio sam da će se cijeli niz pitanja na dnevnome redu skupa u bitnome poklapati s pitanjima koja me često i samoga muče i kojima sam se u mnogo navrata vraćao. U pitanju je drugo polje – u mom slučaju ono književno – ali bliska problematika i slične preokupacije.
Tu bi prije svega spadalo pitanje (ne)postojanja kritike. U proteklih petnaest-dvadeset godina tlapnje o “smrti” ili “nestanku” književne kritike figuriraju kao jedno od najnapornijih općih mjesta u literarnom životu. Oduvijek mi se činilo da ove mantre, osim što su naoko imune na historizaciju – priča da “fali kritike” stara je vjerojatno koliko i sama institucija kritike – također odražavaju i krajnje reduktivno shvaćanje o tome što je i kako izgleda “kritika”. Hoću reći da dominantna percepcija još uvijek podrazumijeva da se egzemplarni mehanizam kritičke produkcije sastoji u tome da Kritičar piše osvrt na Djelo određenog Autora, gdje će ga stručno opisati i o njemu vrijednosno suditi pred pogledom zainteresirane (“uže” ili “šire”) Javnosti. Danas, u doba društvenih mreža, pa i njihova djelomičnog rastakanja – odnosno, u dobu koje je naslovom skupa određeno kao “postdigitalno” – to više naprosto nije slučaj. Na osnovu toga, međutim, zaključiti da kritika više ne postoji, u najmanju je ruku neodgovorno. Samo u razdoblju od 2008. naovamo cjelokupni medijski, kulturni i društveni pejzaž prošao je tektonske promjene; zašto bismo pretpostavljali da će književna i uopće umjetnička kritika biti izuzetak? Naprotiv, pozicija, (samo)razumijevanje i dinamika kritike stubokom su se preobrazili – a upravo te transformacije, dakako u domeni vizualnih umjetnosti, predstavljale su jednu od sržnih tema subotnje konferencije.
Pitanje mjesta i dometā kritike artikulirao je, prije svega implicitno i u ravni forme, u svom izlaganju Maks Valenčič. Student na magistarskom studiju komunikologije u Ljubljani i urednik časopisa Šum, Valenčič se svojim radom upisuje u rastući val zanimanja (možda bismo ga čak mogli nazvati trendom) za theoretical fiction u Sloveniji posljednjih godina. Ovaj pojam obično se po inerciji prevodi kao teorijska fikcija, premda bi adekvatnije bilo teorijska proza: riječ je o tekstovima koji izazivaju granice između znanstveno-teorijskog, filozofskog i prozno-pripovjednog stila i registra, a često se izravno oslanjaju na konkretna stremljenja u suvremenoj filozofiji i teoriji, kao što su teorija akceleracionizma ili spekulativni realizam. U slovenskom slučaju theoretical fiction kao koncept promovira i skupina autor_ic_a vezanih uz Radio Študent, dok različite praktične artikulacije ovog načina pisanja i mišljenja nalazimo kod više pisaca i spisateljica milenijalske generacije (Anja Radaljac, Andrej Tomažin, Muanis Sinanović). Valenčič, koji pak nastupa kao zoomer, svojim je izlaganjem meandrirao između opisa filozofskih temelja projekta theoretical fictiona i načinā na koji ovaj oblikuje uredničku politiku Šuma, te svojevrsne demonstracije nekih od prosedea karakterističnih za teorijsku prozu. Kao tematski okvir pritom mu je poslužila fascinantna priča o slovenskoj i jugoslavenskoj kompjuterskoj kompaniji Iskra Delta, koja je inspirirala i cjelokupnu koncepciju ovogodišnjeg izdanja ljubljanskoga Grafičkog bijenala.
Ne insistiram slučajno na odrednici izlaganja: u konkurenciji subotnje konferencije, Valenčičev nastup bio je formatiran “najklasičnije”, kao pisani referat koji je autor čitao pasivnoj publici. Međutim, između okoštale, pa i “dosadne” akademske forme s jedne, te preobilnog, meandrirajućeg, neočekivano ambicioznog sadržaja s druge strane, vrlo brzo se izrodila zanimljiva, na trenutke i uzbudljiva napetost. Kritički i teorijski diskurs o umjetnosti, zahvaljujući neskrivenim postupcima narativizacije i romansiranja, kod Valenčiča je na trenutke čak i probijao vlastite granice i uvezivao se s umjetničkom praksom. Ova ispočetka diskretna transgresija zaoštrena je kroz Valenčičev popratni razgovor s Hanom Sirovicom – ovaj put u svojstvu moderatorice – u kojem je dalje ustrajavao na “neprohodnom” redanju i uvezivanju referenci iz različitih diskursa i polja, bez “pristojnog” sažimanja vlastitog projekta kakvo bi zahtijevali akademski uzusi. Ako je suditi po komentarima na pauzi, njegove ambicije da prevaziđe okvire forme i formata izazvale su podijeljene reakcije, no nikoga nisu ostavile ravnodušnim. Cijeli mi je zaplet (?) ostavio dojam da se radi i o generacijskom sudaru. Je li milenijalski naraštaj još uvijek nespreman za brzinu s kojom mladi odrasli s Youtubeom, Instagramom i svakodnevnim vatrometom podražaja pristupaju svijetu i mišljenju – brzinom koja koncepte poput akceleracionizma u njihovim očima vjerojatno i čini tako privlačnima? Je li naše spontano mapiranje filozofskog i teorijskoga, ali i političkoga, odveć sporo i trapavo za nastajuće standarde te nove, hiperkonektirane gen Z misli?
Drugi nastup – ovaj put nastup u punom smislu riječi – koji je doveo u pitanje granice između kritičke produkcije, teorije umjetnosti i umjetničke prakse, bio je onaj dvojca Vokalno-kustoski sindrom (VKS). VKS čine povjesničari umjetnosti Senka Latinović i Vladimir Bjeličić iz Beograda, a osnovni motor njihova rada i djelovanja čini upravo zaigrana i campom obojana transgresija i subverzija granica na različitim razinama. Kroz performans koji ukršta igru, umjetničku kreaciju i kritičku refleksiju, VKS travestira i parodira konvencije na kojima se reproducira polje umjetnosti – kako konvencije različitih diskursa, tako i izvanumjetničke i paraumjetničke konvencije ophođenja i navigiranja “scenom”. Premda Senku poznajem godinama, premda smo se u više navrata i družili, za ovaj segment njezina javnog djelovanja saznao sam tek nedavno. Po svemu što sam mogao čuti i pročitati, djelovalo je kao moja šalica čaja, a nakon čitanja intervjua koji su dali pred konferenciju, nastup VKS-a u glavi sam promovirao u središnji događaj vikenda.
Nastup je bio organiziran kao triptih. U prvoj dionici, lik dvoglavog orla pripovijedao je uz popratnu animaciju o svom ustoličenju u kulturi balkanskih naroda, evocirajući uzgred teme dualiteta, podvojenosti i popratne dijalektike. Ove motive preuzeo je i dalje razvijao drugi dio, u kojem su Senka i Vladimir uprizorili kustosko-umjetničko-teorijski scenski dijalog u stihu. Okruženi šljaštećom retro SF scenografijom, nastupili su kostimirani u dvoglavo biće čije su dvije “glave” polemizirale o temama kao što su modernizam, smisao umjetnosti i mjesto kritike, čitajući svaka svoje replike s partitura. Treći dio, pak, donio je inscenaciju behind-the-scenesa na sceni: Senka i Vladimir, opet u vlastitim “likovima”, raspravljali su o svom nastupu, reakcijama publike, i općenito konferenciji na kojoj sudjeluju. Iako su pritom možda i previše ostali s ove strane dobrog ukusa – više su flertovali s diskursom trača nego što su ga zaista uprizorili – u završnici su proizveli meni osobno najdraži moment cijele konferencije.
U dramaturški dobro tempiranom trenutku, kad se već činilo da će se treći čin možda i prekomjerno otegnuti, Vladimir je dobio hitan “poziv” čiji je sadržaj ubrzo egzaltirano obznanio: nagrada Marina Viculin, koja treba biti dodijeljena nakon njihovog nastupa, pripala je upravo VKS-u! Ozareni, ali i otvoreno zbunjeni – otkud to da se nagrada za fotografiju dodjeljuje njima koji se fotografijom ne bave? – Vladimir i Senka pozirali su kao sretni laureati, i nisu stali dok im suorganizatorica konferencije Barbara Gregov nije propisno uručila laureatski buket. Eventualni nesporazum sasječen je u korijenu pet minuta kasnije, kad je ovjenčan “pravi” laureat: Filip Milković, student druge godine fotografije na zagrebačkoj Akademiji, za svoj ciklus Familiar Territory. Pa ipak, VKS-ovu aproprijaciju nagrade doživio sam kao šarmantnu i inspirativnu teorijsko-umjetničku intervenciju u određena problemska čvorišta o koja se tako često zapetljam: odnos između privatnog i javnoga, između umjetnosti i diskursa o umjetnosti, pitanje “bontona” pomoću kojeg se navigira “scenom” i pitanje šire politike nagrađivanja, da ih tako samo ugrubo nabrojim.
U kontekstu ovih tema zainteresirala me i koncepcija kustoske platforme Feminist Collective with No Name (FCNN). Dina El Kaisy Friemuth, Anita Beikpour i Neda Sanai podijelile su s publikom svoje iskustvo korištenja reklamnih (ulični panoi) i informativnih (TV dnevnik) formata za artikuliranje alternativnog diskursa o umjetnosti, kao i za difuziju alternativnih umjetničkih praksi. I vlastiti nastup pritom su uprizorile kao svojevrsni talk show bez dežurnog moderatora. Klimatske promjene, krivica bjelačkih i patrijarhalnih struktura za predstojeću klimatsku katastrofu, kao i potreba da se izgradi alternativa u odnosu na “bijele” institucije umjetnosti neke su od tema koje su istaknule kao krucijalne za vlastiti rad – i koje taj rad, po onome što smo mogli vidjeti, i izrijekom evocira. Međutim, kao što se to zna dogoditi kad dopustiš da te ponese moralizatorski diskurs, članice FCNN-a ujedno su demonstrirale i slijepe mrlje u vlastitoj optici. Naprimjer, činjenica da jedan dansko-njemački kolektiv svoj artivizam posve nereflektirano prakticira na engleskom jeziku, da se poznavanje engleskoga ne uzima kao privilegij, nego kao nulta točka sudjelovanja u javnoj debati uopće – rječito govori o aktualnom stanju i samopercepciji kako umjetničkog, tako i aktivističkog “korpusa”. Kad smo kod aktivizma, valja spomenuti i intervenciju Nede Sanai na nastup Nele Ruckelhausen i Tima Heyducka iz berlinskoga Gruppe Magazinea. Sanai je izdvojila i kritizirala latentno rasističke tonove u spotu Gruppea koji su projicirali, tj. u slikama rata i dronova inkorporiranima u taj videorad. No, do potencijalno zanimljive i korisne polemike ipak nije došlo: ostalo je na nekoliko poluartikuliranih retoričkih pitanja i nelagodnom dojmu suštinskog nerazumijevanja.
Nastup Ruckelhausen i Heyducka, inače, nisam do kraja razumio. Jasno mi je da u svom radu istražuju i prisvajaju kodove modnog novinarstva. Ostala mi je i programska rečenica koju su izgovorili na pozornici, a koju nalazimo i u sažetku konferencije – da se Gruppe bavi “mapiranjem bliske budućnosti suvremene estetike”. Možda je dijelom i do toga što njihov film/spot/video-rad gotovo nikako nisam uspio pogledati: u mraku Kinoteke, brzo šaltanje blještavih slika odmah mi je izazvalo mučninu. “Ovi su tako ozbiljni”, komentirao je na pauzi Vladimir Bjeličić. Na osnovu onoga što sam razabrao, mogu se samo složiti: riječ je o umjetnicima koji svoj rad shvaćaju krajnje ozbiljno, s dobrim i lošim stranama takve samopercepcije. Što se tiče izlaganja Tomáža Hrůže o praškom časopisu Fotograf, koje je otvorilo konferenciju, imao sam suprotan problem nego s Berlincima. Uhvatio sam sve što je Hrůža govorio, ali mi je način prezentacije materijala djelovao anestezirajuće: sporo, isjeckano izlaganje koje nije uspjelo uspostaviti flow ni na verbalnoj ni na vizualnoj razini. Šteta, jer su teme koje je češki fotograf i teoretičar evocirao – od općenitih izazova koji se pojavljuju pred umjetničkim časopisom u digitalno doba, pa do dvojne prirode časopisa Fotograf kao konkretnog medija i kao osnove za širu, multimedijalnu platformu – itekako zanimljive s onu stranu specijalističke niše.
I to su, otprilike, moji poluinsajderski dojmovi od subote popodne. Iz Kinoteke osobno nosim poticaj, da ne kažem nadahnuće, za nova razmišljanja o lepezi tema koje me posljednjih godina zaokupljaju kao autora, radnika u kulturi, ali i pripadnika famozne “kulturne publike”. Pitam se, recimo, kako bi izgledalo događanje, organizirano oko sličnih pitanja i srodnih istraživanja, ali u književnom polju – gdje se, čini mi se, granice između teorije, kritike i prakse (tzv. umjetničke proze) čuvaju s daleko većom strogošću i posesivnošću. Na koji bi način u sferi u kojoj je središnji medij tekst bilo moguće izvesti istodobno imanentno umjetničku i metaumjetničku intervenciju poput one VKS-ove? Da li bi možda upravo teorijska proza predstavljala ulaznu točku za pokušaj u tom smjeru? Očekivano, završavam u osobnim reminiscencijama i tlapnjama. Ali ne ostavljaju li baš događanja poput ovoga, u sredinama kao što su naše, dojam da su osobne i privatne niti duboko utkane u mrežu javnog i profesionalnog?
Objavljeno Objavljeno
