U dijalogu s kritikom

Na Kolokviju o kritici, održanom 5. i 6. studenog u organizaciji Kurziva i Kulturtregera, raspravljalo se o poziciji i novim pojavnostima kritike umjetničke produkcije.

piše:
Mario Kikaš
kolokvij o kritici_640

FOTO: Ana Maravić, sketchnoter

Kolokvij o kritici, Zagreb, 5. i 6. studenog 2015.

Piše: Mario Kikaš

Za sketchnote s Kolokvija u većoj rezoluciji, kliknite ovdje.

Primarni problem koji se tiče zahvaćanja polja, pojavio se u nekoliko navrata kao eksplicitno pitanje a implicitno bio stalno prisutan, jest problem specifične terminologije i onoga što nazivamo kritikom, odnosno onoga što smo nazvali kritikom za potrebe ovog kolokvija, ali i šire. Iz konteksta kolokvija i uvodnih izlaganja potpuno je bilo jasno da se razgovara o specifičnom žanru umjetničke kritike iz koje onda proizlaze sve ove kompleksnosti koje se tiču razgraničenja, odnosno miješanja disciplina i jezika. Međutim, svako otvaranje i baratanje terminom kritike znači i hvatanje u koštac s različitim značenjem kritike u različitim strukovnim ili kulturno-jezičnim kontekstima i možda na najbolji način predočava problem jezika kojem je dano najviše pozornosti i koji je najekstenzivnije obrađen kroz različite priloge raspravi. Nekoliko puta je spomenuta dominacija engleskog jezika u jeziku kritike i kao jezika recepcije, jezika pisanja ili pak specifičnog jezika određenog žanra ili prakse  – poput onih kustoskih. Kako su dvije tematske rasprave, zbog gošće kolokvija, Marine Vives Cabre, kritičarke i urednice a*deska – elektroničke publikacije posvećene vizualnim umjetničkim praksama, bile na engleskom, tu je možda najviše i došla do izražaja terminološka kompleksnost kritike i svih pojmova koji su se tvorili iz korijena riječi: ‘criticism’, ‘critique’, ‘criticallity’, ‘critical stand’ itd. Naime, engleski jezik razlikuje pojmove critique/criticism – prvi se odnosi na opći pojam kritike kao metode koja ima svoje specifične pojavnosti u različitim formama (ovisno o problemskom području, mediju nastanka kritike i sl), a drugi je vezan uz specifičnu angloameričku taksonomiju povijesti književne teorije u kojoj se terminom critcism imenuju uz određene tendencije ili škole čitanja poput nove kritike u Americi ili pak ruskog formalizma. U našim i većini drugih europskih jezika ta pojmovna razlika ne postoji pa sve ostaje – kritika. I onda je možda upravo takvo, na prvi pogled terminološko osiromašenje, doprinijelo tome da kritiku promatramo kompleksnije i slojevitije nego što to ona strogo žanrovski i metodološki jest.

U skladu s tim se moje čitanje i interpretacija cijelog kolokvija odvija na fonu dvaju tekstova koji se bave kritikom u smislu engleskog criticism, ali otvaraju bitna teorijska pitanja (i ne samo teorijska) koja se tiču i “ove naše kritike” i njene pozicije u odnosu na specifične umjetnosti (o) kojima se piše, ali i na institucije umjetnosti i njihove infrastrukturne pogone (obrazovne, izlagačke, prevodilačke, financijske). Riječ je o dvjema knjigama iz šezdesetih iz dvaju različitih kulturnih konteksta. Jedna je Priroda kritike Svetozara Petrovića (objavljena 1972., iako je svojim većim dijelom objavljena devet godina ranije pod naslovom Kritika i djelo što je postalo središnje poglavlje u Prirodi kritike), a druga je Kritika i istina Rolanda Barthesa (objavljena 1966., u prijevodu Lade Čale Feldman na hrvatskom jeziku pojavila se 2009). I dok je riječ o stručnim raspravama o znanosti o književnosti i njenim “burzama ideja” i promjenama paradigmi, one unekoliko otvaraju pitanja koje su otvorena i na ovom kolokviju, a tiču se: kompleksnosti/konzervativnosti institucija (obrazovnih, odnosno akademskih; strukovnih udruženja, jezika), pitanja kulturnog, jezičnog i geografskog obuhvata sredine (nekoliko je puta ponovljeno da je osnovni problem naše kritike mala sredina) te odnosa autor-kritičar-publika.

Institucija kao problem proizašao iz rasprave, svojom je kompleksnošću gotovo jednak problemu jezika, iako raspravom nije obuhvaćena u svim tim svojim slojevitostima, kao primjerice problematika jezika. Institucije svakako možemo promatrati u kontekstu podjele našeg kulturnog polja koje se često analitički i praktično dijeli na nezavisnu i institucionalnu kulturu s nosivim poetičkim (eksperimentalna vs. reprezentacijska) i političkim (progresivna vs. konzervativna) atributima. Pritom, moramo biti svjesni da je ta podjela sve više neadekvatna uslijed promjena u kulturnom polju u kojem dolazi do sve češćih kolizija, miješanja, spajanja nespojivog i sl. Međutim, uz to pitanje koje je ipak specifično domaće, odnosno, ipak najizraženije u kontekstu Hrvatske, puno važnijim mi se čini pitanje odnosa kritike i uloge kritike u “izgradnji” institucija. Ili da budem jasniji: koja je uloga primjerice suvremene proizvodnje književne kritike na instituciju književnosti kod nas – na kurikulum u školama, izdavaštvo ili diskurs o književnosti i knjizi en geneal? Na koji način, ako postoji, taj utjecaj uopće detektirati, artikulirati i valorizirati. Pritom valja uzeti u obzir i institucionalne razlike među poljima koje su uvjetovane njihovom specifičnom institucionalnom poviješću, infrastrukturnim stanjem (koje se u većini slučajeva nije pretjerano poboljšalo u tzv. tranzicijskom razdoblju), važnošću koju su imale za nacionalnu kulturu, a onda i metodologijama i idejama koje su formirale i određene jezike pa i jezike kritike. U tim okolnostima obilježenima različitim stanjem institucija i kritika je onda odigravala ili odigrava različite uloge. Tako u određenim poljima koja možda nisu toliko “institucionalno jaka” i monolitna, poput primjerice teatrologije, konzistentna i kontinuirana proizvodnja kritike proizvodi svojevrstan arhiv. Stoga bi, uz otvoreno pitanje disciplinarnih pozicija autora-kritičara i utjecaj promjena ili statičnosti disciplinarnih pozicija na kritičare, trebalo bi u budućnosti u ovakvim susretima razmišljati i o povratnom utjecaju kritičara na te discipline i njihov institucionalni život.

Činjenica je da kritika u ovom gradu često otputuje najdalje u sljedeću ulicu, a rijeko kada dođe do Save, a još rjeđe je i prijeđe. Problem male sredine, međusobnog poznavanja svih aktera na sceni naznačen je kao problem u zauzimanju jasnog stava kritičara pri svom autorskom radu, odnosno u slučajevima valorizacije nečijeg umjetničkog autorskog radu koji je predmet kritike što se često i izbjegava jasno naznačiti zbog svojevrsne nelagode na što je nekolicina nas upozorila. Neki od naših sugovornika su naveli da isključivo pišu kritike stranih autora upravo zbog nedostatka neke vrste etike polja koje neće stvoriti animozitete između kritičara i autora. Taj problem svakako da proizlazi iz samih granica našeg toposa, ali i jednog stava ili “palanačkog mentaliteta” na koji upozorava i sam Svetozar Petrović kad spominje i navodi različite oblike svođenja meritornih stručnih rasprava ili pak isticanja stava, na privatne obračune. Međutim, nekoliko radova i primjera govori da je možda najbolji način “odgoja sredina” upravo promjena njenih granica koliko god to opasno zvučalo. Napominjem samo opasku Bojana Krištofića da bi njemu bilo draže da mu se tekstovi prevode na slovenski i makedonski, a ne na engleski. To je prvi korak ka promjeni kulturnih granica i na razmjeni koja će se voditi primjerom kolega iz Srbije i Crne Gore koji pišu na Booksi – ne da bi pobjegli iz svojih pojedinačnih malih sredina, nego da bi ih na neki način prevrtali naglavačke i da bi dali drugačiji sadržaj našoj maloj sredini. Pritom, kritičar nije da tek nudi stav na ‘izvol’te’, nego se duboko upoznaje s kontekstom o kojem i u kojem se usuđuje davati stav – bilo da mu je on nov u geografskom, kulturnom, socijalnom ili pak poetičkom kontekstu. To je jedna bitna vrlina i refleks kojeg treba konstantno gajiti. To je, zapravo, izgradnja kritike i njenog terena.

Nekoliko puta je kroz samu raspravu spomenut i pojam dijaloga. Pojam koji je na burzi ideja imao puno profitnija i ljepša vremena, ali koji se zbog propalih kultura dijaloga, mirovnjačkih inicijativa i izlizanih političkih govora ne smije zaboraviti – ni kao struktura kritike – koje je uvijek u dijalogu s nekim, ali i kritike kao alata samog dijaloga, kao forma medijacije uostalom ili kao oblik pregovaranja između različitih vlastitih pozicija. Čini mi se ključnim da kritika danas inzistira na vlastitoj dijalogičnosti i to na više razina – u suočavanju s publikom, s drugačijim kontekstima i praksama, autorima, stalno zadržavajući svijest o kontekstu o kojem se piše i prema kojem se piše. To je kritika koja će imati svog nevidljivog (ili vidljivog) čitatelja u dijalogu i prije nego postane dio mrežnog prostora, noćnih trauma kazališnog ili filmskog stvaraoca kojem cijela karijera ovisi o eto – tom. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano