Intervju Piše: Antonija Letinić
Beč. Museumsquartier. Kunsthalle. Prilikom jednog od posjeta ovom izložbenom prostoru posrećilo mi se naići na retrospektivnu izložbu Brucea Connera, tada recentno preminulog avangardnog umjetnika poznatog po istraživačkim radovima u raznolikim medijima. Obuhvatna izložba, kakve već retrospektive tendiraju biti, učinkovito je zahvaćala medijsku, stilsku i problemsku širinu njegova opusa u koji dakako spadaju i brojni video radovi. Među njima se najdublje utisnuo onaj naslova Crossroads, 36-minutni crno-bijeli video loop eksplozije atomske bombe na atolu Bikini. “Zanosna ljepota uništenja” vrlo je precizan opis ovog rada iz 1976. u kojem Conner koristi vladinu dokumentaciju testne eksplozije atomske bombe iz 1945. bilježenu sa 27 kamera. Atomska bomba svojevrstan je krunski događaj svih razaranja i stradanja u Drugom svjetskom ratu koja su upregla svijet da u narednim desetljećima pokuša izbjeći i spriječiti katastrofe, stradanja i uništenja. U tim pokušajima osnovane su brojne unije, zajednice, mobilizirani brojni koncepti i modeli. A jedan od ključnih je solidarnost. U ovaj prostor visoke umjetnosti par godina kasnije nanijet će me ceremonija svečane dodjele Nagrade za društvenu integraciju Zaklade Erste. Institucija bankovnog zaleđa profitnu dobit ovim projektom preraspoređuje akterima koji su svoje djelovanje usmjerili na one članove i skupine koje tržišno orijentirano društvo samo generira ili pak teško u sebe uklapa. Događaj dodjele nagrade, materijalno postvarenje integracije, svojevrsno je, pomalo bizarno, spajanje rubrika “iz svijeta slavnih” i crne kronike. “Svijet moćnih i slavnih” koristi ovu priliku kako bi na trenutak pažnju sa sebe preusmjerio na zrcalnu stranu crne kronike. Osvrće se na društvo kojem pripada, a koje često u svojim svakodnevnim operacijama gubi iz vidokruga. Podsjeća sebe i nas da je dobro činiti dobro.
Golema dvorana izložbenog prostora bez boje, okusa i mirisa, upravo takvom mišljena kako bi se mogla prilagoditi najrazličitijim koncepcijama prezentacije suvremeno-umjetničkog stvaralaštva pretvorena je za ovu svečanost u socijalno eurovizijsko (Euroviziju kao asocijaciju ne koristim samo u estetskom već i u idejnom smislu povezivanja nacija, jezika i kultura) natjecateljsko prizorište u kojem će od 2000 pristiglih prijava, u finale ući njih 132, a nagrade odnijeti 35 organizacija i projekata iz 13 zemalja Srednje, Istočne i Jugoistočne Evrope. U sredini dvorane smještena je pozornica svega dvije stepenice odignuta od tla, okružena visokim barskim stolovima oko kojih se smjestila mnogobrojna i šarolika publika sačinjena od ljudstva iz poslovnog i političkog svijeta, te novinara i predstavnika organizacija. Na ovoj maloj će pozornici voditelj ceremonije, direktor programa Društvenog razvoja Zaklade Erste, Franz Karl Prueller, pozivati sretne dobitnike nagrada koji će potom, ispraćeni kamerama odlaziti u backstage, dok će voditelj okupljenima ukratko prezentirati za što im pripadaju zasluge. Nakon svih 35 prozvanih dobitnika, na stražnjem zidu dvorane dići će se projekcijsko platno na kojem smo do tada pratili projekcije i glazbena intermezza probrana iz folklornih opusa okupljenih zemalja. Iza platna će se otvoriti visoko odignuta, bogato osvijetljena pozornica “ljudskosti”. Zanimljivom mi se čini simbolika ovih dviju pozornica. Ova mala u sredini, gotovo neprimjetna pripada onima koji nagradu dodjeljuju, velika, nazvana “Prostor za ljudskost”, koloritom, dimenzijama i postavom odaje počast onima kojima se nagrada dodjeljuje. No, mala je u sredini, kao neka os vrtnje, dok se ova velika nalazi u dnu – ili na margini, a centar sada uperuje svjetlo prema njoj i prepušta joj važnost zbog njezina društvenog doprinosa.
Na velikoj “pozornici ljudskosti”, okupilo se 35 organizacija iz svih zemalja kojima se natječaj obraćao. Prvu, najveću nagradu, u visini od 40 tisuća eura i bodljikavog morskog ježa, rad umjetnice Sanje Iveković, osvojila je rumunjska organizacija Little People za projekt I am not Afraid kojim pomažu djeci oboljeloj od raka da bolje razumiju i nose se sa svojom situacijom. Projekt je nastao 2010, u vrijeme kada je oko 400 novodijagnosticirane djece bilo suočeno s ovim iskustvom bez ikakve psiho-socijalne pomoći.
Druga nagrada, u novčanom iznosu od 30 tisuća eura, pripala je ljubljanskoj organizaciji Slovenska filantropija za projekt Društvena integracija migranata. U posljednjim godinama migrantski radnici u Sloveniji borili su se za bolje živote, no njihove šanse za zapošljavanje izrazito su male, teško ih se izrabljuje, a počesto žive u ropskim uvjetima. Udruga Slovenska filantropija 2010, u suradnji s Udruženjem slobodnih trgovaca Slovenije, kreirala je mrežu volontera koji su branili migrantske radnike, posjećivali njihove domove te ih upućivali u njihova prava. Oko 2900 migranata dobilo je savjete o svojim radnim, socijalnim i azilantskim pravima, opasnostima traffickinga te se bolje upoznalo sa svojim pravima i načinima kako ih štititi. Mogućnosti za njihovo zapošljavanje su se povećale jer su se ljudi uključivali u različite oblike formalnog i neformalnog obrazovanja te volonterski rad.
Treću nagradu podijelili su bečka organizacija KAMA – Tečajevi od i za izbjeglice i migrante te budimpeštanska Kava Drama – udruženje Kazalište u obrazovanju. Svaka od organizacija dobila je 25 000 eura. Osnivači volonterske organizacije KAMA, upoznajući se s uvjetima života i opstajanja izbjeglica i migranata u Beču, odlučili su pokrenuti program kojim će pomoći ovim ljudima da se što lakše i uspješnije integriraju u novo, za njih obećano društvo bolje budućnosti. Stoga su pokrenuli programe edukacije kroz koje imigranti uče druge izbjeglice kuhanju, plesanju, vrtlarenju i drugim vještinama u svakodnevnim kućanskim poslovima. Projekt Kava svoju misiju sažima u krilatici “kazalište koje otvara um”. Korištenjem umjetničkih i obrazovnih metoda program potiče osvještavanje i prepoznavanje važnosti demokratskih vrijednosti i ljudskosti. Ovo participativno kazalište potiče djecu da uče, raspravljaju i misle o relevantnim temama poput predrasuda, agresije i demokracije u školama.
Od devet organizacija iz Hrvatske koje su se našle među finalistima, počasne nagrade odnijele su dvije organizacije – riječka strukovna udruga volontera Portić te vinkovačka udruga Bubamara – organizacija za ljude s poteškoćama. Da su priče ljekovite dokazuje projekte Tete pričalice u riječkoj bolnici Kantrida, projekt udruge Portić, pokrenut 2009. Oko 300 volontera čita bajke hospitaliziranoj djeci na odjelima kirurgije, onkologije i fizikalne rehabilitacije. Ovakav pristup liječenju smanjio je negativne posljedice hospitalizacije unoseći osjećaj zajedništva i pozitivne emocije. “Iako se projekt službeno zove Pripovjedači/ca priča za laku noć u dječjoj bolnici Kantrida, djeca su nas nakon prvog mjeseca prozvala tetama pričalicama”, kaže Marta Viduka, volonterka u ovoj strukovnoj udruzi. “Tetom pričalicom može postati svatko,” nastavlja Marta objašnjavajući za kojima kvalitetama u volonterima tragaju: “važno je samo da se može posvetiti ovom poslu na određeni period, i dakako svatko proći edukaciju”. Program se odvija svakoga dana u trajanju od sat vremena na svakom od odjela jer “djeci je posebno važna ta rutina koju imaju kod kuće, a u bolnici im to nedostaje. Te rutine nude konstantu, sigurnost.” objašnjava Viduka kakav značaj ovaj program ima za ovu djecu.
Neizvjesna budućnost nešto je s čime se izvjesno suočavaju osobe s psihičkim i mentalnim poteškoćama kojima se bavi udruga Bubamara, koja je osmislila i provodi inovativan model temeljen na radnoj terapiji. Projekt Znanjem i vještinama do boljih društvenih mogućnosti okuplja partnere iz obrazovnog polja, civilnog društva i javnih institucija. U suradnji sa Školom za poljoprivredu šumarstvo u Vinkovcima, izgrađena su dva tehnološki visoko opremljena staklenika u dvorištu škole gdje osobe s poteškoćama mogu učiti kako saditi povrće, cvijeće i ukrasno bilje. Udruga Bubamara, koja djeluje gotovo 30 godina, bavi se osobama s raznim oblicima invaliditeta i različitih dobi. “Za osobe s mentalnim poteškoćama karakteristično je ponavljajuće ponašanje i njima jako dobro leži ova vrsta posla kao i sve što doprinosi razvijanju njihovih ostalih sposobnosti i gradi samopouzdanje.” kazala je Žana Skejo Škorić, članica udruge Bubamara. Na pitanje pomaže li ovaj projekt osobama s poteškoćama u njihovom zapošljavanju, Skejo Škorić odgovara: “Što se tiče zapošljivosti, ona je problematična danas i za ljude bez ikakvih poteškoća, a kamoli osobama s nekim poteškoćama, ali kroz ovaj su se program neke od obitelji polaznika lakše se odlučuju pokrenuti neke male projekte, I na taj način angažirati i aktivirati članove svoje obitelji.”
Spomenuti projekti samo su neki od brojnih, nagrađenih projekata, projekata koji su se našli među finalistima, pa i onih koji nisu prošli izborne krugove, a koji “titrajima na margini” pomažu društvo učiniti boljim. Sanja Iveković svog ježinca, kojeg je osmislila za ovu nagradu, opisala je sljedećim riječima: ” Željela bih da simbolizira teškoće u društvenom i političkom životu ove regije. Oni koji ga daju kao i oni koji ga primaju valjaju držati na umu te teškoće… obje ih strane trebaju imati na umu.” Ovom bi opisu možda bolje pristajalo “sve strane” namjesto obje. I utvrditi da unatoč pokušajima da ga se proglasi izmišljotinom – društvo ipak postoji.
ObjavljenoObjavljeno
