Dubrovčani su marginalizirani građani

S. C.: Aplicirali smo projektom Kulturnog i društvenog centra Karantena koji obuhvaća sve naše temeljne aktivnosti – radionice, edukativni program, dijeljenje prostora s drugim korisnicima koji nemaju dovoljno sredstava da osiguraju svoje prostore za djelovanje te poticanje različitih formi građanskih inicijativa. Naš je Centar jedini prostor u Dubrovniku u kojem se može kreirati nešto što nije isključivo namijenjeno turističkoj konzumaciji. To je prostor u kojem svi građani mogu provoditi svoje aktivnosti, naravno ukoliko se njihova misija poklapa s našim osnovnim načelima koja zagovaraju vrijednosti jednakosti i ravnopravnosti. Prostor je dakle otvoren za sve inicijative. Dubrovniku je takav prostor potreban, jer su, kao što sam već istaknula, svi prostorni resursi u Dubrovniku pod udarom i opsadom komercijalne i turističke eksploatacije, a bez prave ideje i vizije kamo ta eksploatacija vodi i kakve će joj biti dugoročne posljedice, pogotovo na lokalno stanovništvo. 

Na natječaj smo aplicirali na prijedlog Dejana Petrovića, voditelja Nagrade za društvenu integraciju, kojeg smo sreli u Dubrovniku kada je Zaklade Erste organizirala Info dane o Nagradi za društvenu integraciju. Nismo vjerovali da ćemo dobiti Nagradu, s obzirom da ima toliko drugih specifičnih projekata koji odgovaraju na vrlo specifične potrebe, dok je naš projekt postavljen vrlo široko i ne bavi se jednom marginaliziranom skupinom, nego sve građane Dubrovnika smatra marginaliziranim u kontekstu stvaranja grada kao komercijalne atrakcije i masovne turističke destinacije. Mislim da je žiri koji je 2009. godine odlučivao o nagradama prepoznao taj projekt upravo u tom kontekstu. Jer da djelujemo u nekom drugom gradu vjerojatno ne bismo bili dobili Nagradu za jedan zapravo najobičniji društveni centar, ali u kontekstu Dubrovnika taj je prostor od posebne važnosti.

S. C.: Financijska podrška je “uletila” u sjajnom momentu, u trenutku kada je počela tzv. financijska globalna kriza i kada su se počeli rezati budžeti za kulturu, a pogotovo za nezavisnu kulturu, kako na nacionalnoj tako i na lokalnim razinama. Sredstva su nam pomogla da tu godinu izguramo do kraja, da zatvorimo budžet naše organizacije i realiziramo sve planirane aktivnosti. S druge strane, Nagrada nam je pomogla u smislu prepoznavanja važnosti našeg djelovanja u lokalnoj sredini. Naime, u Dubrovniku, a vjerujem i u ostatku Hrvatske, je uvijek važnije priznanje koje dođe izvan zemlje. Lokalna sredina često ne prepoznaje kvalitete i potencijale koje ima i tek kad te netko prizna sa strane, onda si ti najednom neka faca. Dakle, Nagrada nam je pomogla, jer smo dobili afirmaciju izvana, što je podiglo vidljivost i kvalitetu percepcije našeg djelovanja, a ujedno je to bio i još jedan argument više i poticaj za ići dalje. 

Osim toga, dobili smo priliku sudjelovati na radionicama i seminarima koje je Zaklade Erste organizirala za sve dobitnike Nagrade. To je dobar dio cijele priče koji svakako treba dalje razvijati. Smatram da se mogu spojiti organizacije koje na prvi pogled nisu slične niti se bave srodnim problemima, ali bi možda spoj i sinergijsko djelovanje neke kulturne organizacije i onih koji se bave osobama s posebnim potrebama, ili zlostavljanim ženama ili problemima Roma, mogli napraviti i otvoriti totalno inovativne pristupe i za jedne i za druge.  

Pozdrav kruzeru – ispraćaj posljednjeg kruzera u sezoni, 2005.  

S. C.: Specifičnost je upravo u tome što je riječ o nagradi. To nije neki financirani program ili projekt. To je doista nagrada za neki projekt koji već provodiš, koji već radiš. Smatram da je važna jer se zaista bavi široko postavljenim pitanjem društvene integracije o kojoj se sve više i više razgovora. Po broju prijavljenih projekata se vidi koliko ovo polje angažmana ide naprijed. Pritom ne mislim da je veći broj prijavljenih projekata zato što svima trebaju neka financijska sredstva da bi realizirali svoje projekte, nego i zato što je vijest došla do onih koji se zaista bave društvenom integracijom marginaliziranih ili čak isključenih skupina na svim mogućim lokalnim razinama, ali i zato što je potreba za ovakvim tipom djelovanja sve veća – postoje zaista konkretni problemi koji se rješavaju konkretnim akcijama, a ne samo nekom pričom ili načelima. Dakle, sve je veći broj projekata koji se prijavljuju, jer je sve veća potreba da se djeluje u polju društvene integracije, budući da državne institucije nisu u potpunosti iznašle mehanizme i načine kojima bi odgovorili na ove probleme i potrebe u društvu. Još uvijek postoji jako puno marginaliziranih skupina, pa je problem društvene integracije zaista problem. Ti se problemi ne mogu riješiti zakonom, niti odlukom da će se, na primjer, u nekom gradu postaviti rampe za invalide. Time se problemi ne rješavaju. Problem će biti riješen tek kada ti građani postanu sastavni dio društva, a ne još uvijek marginalizirane ili izdvojene skupine. 

S. C.: Osim nekakvih banalnih i općih načela o tome da kultura širi horizonte i otvara nove prostore i spaja ljude, mislim da je kultura neki tip posrednika koji na neposredan način neposredno progovara i komunicira. Teme koje se tako otvaraju do krajnjih korisnika dolaze preko posrednika, ali učinci mogu biti efektniji jer te direktno “bubne”, jer do tebe dođe “drito” i neposrednim iščitavanjem ili prepoznavanjem. Mislim da bi se sve moglo bolje i lakše iskomunicirati kroz kulturne i umjetničke aktivnosti, jer svaki problem i predmet ima neki kreativni potencijal koji treba još više upregnuti. No to sprezanje kulture, umjetnosti i problema marginaliziranih skupina neće nikada ponuditi finalnu soluciju; budući da se radi o konstantnim otvorenim procesima – društvu i kulturi. 

*** 

U bloku o Nagradi za društvenu integraciju pročitajte izvještaj s dodjele u Pragu te razgovore s članicom žirija Andreom Feldman, projektnim menadžerom Nagrade Dejanom Petrovićem, Nevom Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb i Moranom Komljenović iz Fade Ina.