Intervju KP: Kako procjenjujete važnost Nagrade za društvenu integraciju?
A.F.: Nagrada je izuzetno važna, jer je jedna od rijetkih koja se koncentrira na projekte socijalne integracije. Jedna je od ključnih Nagrada na ovom prostoru, ali i na širem europskom prostoru.
Kada je riječ o Hrvatskoj ova je Nagrada posebno važna, pogotovo nakon što su iz zemlje otišli veliki donatori poput Georgea Sorosa i USAID-a. U nedostatku međunarodnih donatora, a i nedovoljne iskorištenosti europskih fondova, ova Nagrada zaista upotpunjava procijep između onoga što se našim organizacijama civilnoga društva nudi u zemlji i izvan nje.
KP: Za razliku od uobičajenih donatorskih potpora za koje se organizacije moraju natjecati s projektima koje će tek provesti i za koje onda moraju pravdati utrošena sredstva, ova Nagrada omogućava pobjednicima da dobivena sredstva troše na način koji najviše odgovara njihovoj dinamici rada i njihovim potrebama. Smatrate li ovu specifičnost posebno važnom za organizacije koje se natječu?
A.F.: To je vrlo elegantna nagrada, a elegantna je i pozicija dobitnika. No, ne bih rekla da je novac najvažniji. Novac je uvijek dobro došao i mislim da će svaki od dobitnika biti vrlo zadovoljan. Za žiri je od primarnog značaja bilo afirmirati organizacije koje se ustrajno i na kreativan način bave ovim kompliciranim i teškim poslom. Trebalo im je dati određenu težinu, ukazati poštovanje i nagraditi njihov dugotrajan rad. Većina organizacija dobitnica najveće nagrade su organizacije koje su već doista zrele, stasale u svome poslu i imaju određene rezultate. Zaklada Erste ovim projektom nagrađuje njihovu dugotrajnu borbu i rad na socijalnoj integraciji. Istovremeno Nagrada ukazuje na potrebu da se organizacije, aktivisti, volonteri i društvo u cjelini, kao i mediji koji o tome izvještavaju nastavljaju baviti tom temom.
KP: Nagrada je ove godine dodijeljena treći put. Je li po vašem mišljenju već sada moguće prepoznati pojedine učinke koje je ova Nagrada imala u sferi društvene integracije?
A.F.: O tome bi mnogo više mogli govoriti djelatnici Zaklade Erste koji vjerojatno imaju puno bolji uvid u to koliko je Nagrada učinkovita na širem prostoru. Radi se o dvanaest zemalja koje su različite po broju stanovnika, po stupnju razvoja, neke su zemlje već članice EU, neke druge nisu. Može se razgovarati o tome koliko je ova Nagrada doprinijela prepoznatljivosti projekata civilnog društva u ovom području. Meni se čini da je u ova tri ciklusa obavljen velik posao. Koliko se sjećam, u prvom je ciklusu bilo prijavljeno oko 400 projekata, a ove godine je predselekciji pristupilo nešto više od 1800 projekata. To je veliki broj ljudi i organizacija – veliki broj ljudi koji su u tome poslu, bilo kao aktivisti, bilo kao primatelji usluga. Dakle, već sada možemo govoriti o jednom vrlo respektabilnom broju korisnika.
KP: O kakvim je sve projektima riječ?
A.F.: Otprilike 40 posto organizacija bavi se direktnim uslugama u sferi društvene integracije invalida, osoba s posebnim potrebama, različitim vrstama bolesnika na koje se želi ukazati pozornost ili oko kojih se želi osvijestiti šira javnost. Velik je broj takvih organizacija o kojima se ne govori uvijek kada se razmišlja o društvenoj integraciji. U zemljama Centralne Europe je veliki broj organizacija koje se bave različitim vrstama integracije Roma, bilo da se radi o zapošljavanju Roma, obrazovanju Roma, poboljšavanju uvjeta njihovog svakodnevnog života itd. Uvijek je vrlo velik broj prijava s projektima ženskih organizacija koje se bore protiv nasilja prema ženama, osnivanjem sigurnih kuća, poboljšanjem spolne ravnopravnosti itd. Ove godine je prijavljen veći broj organizacija koje se bave ravnopravnošću LGTB populacije, a porastao je i broj prijava organizacija koje se bave beskućnicima. To je očito direktna posljedica ekonomske krize – ljudi gube posao i završavaju na ulici, ali to je i rezultat promjena u društvu koje više ne polaže toliku pažnju na tradicionalne oblike potpora koje su prije postojale. Čini mi se da su to neke nove i široko rasprostranjene teme koje se ne tiču samo Hrvatske, nego i šireg prostora.
KP: Na temelju kojih kriterija je žiri procjenjivao kvalitetu prijavljenih projekata?
A.F.: Nekoliko smo kriterija morali uzeti u obzir. S jedne strane sama kvaliteta se evaluirala kroz broj korisnika, mogućnost održivosti projekata, prepoznatljivosti organizacije. Budući da se žiri sastoji od članova iz svih zemalja, imali smo vrlo dobar uvid, a pogotovo jer je predselekciju vršila jedna grupa stručnjaka u svim zemljama. No, uvijek postoji neki element iznenađenja. Uvijek je dobro susresti neki nov i svjež projekt, kreativan projekt, projekt koji ponese i zaintrigira svojom originalnošću. Bilo nam je također važno, iako ne i najvažnije, održati ravnopravnu zastupljenost svih zemalja sudionica, iako smo mi kao žiri bili nekoliko puta upozoravani da to nije nužno i da se zaista moramo voditi kvalitetom projekata, a ne pukom geografskom zastupljenošću. Kada je riječ o prvim nagradama, one se uvijek odluče pravim konsenzusom. Uvijek postoji dramatična razlika između onih koji dobiju prve nagrade i svih sljedećih.
KP: Kakvi su hrvatski projekti?
A.F.: Bilo ih je mnogo, a njih dvanaest je ušlo u završni krug izbora što je izuzetno mnogo s obzirom da smo ipak relativno mala zemlja. Ulazak dvanaest hrvatskih projekata među 100 najboljih je izvrstan rezultat. Hrvatske projekte karakterizira prilična zrelost koja proizlazi iz dugog rada s NGO sektorom. U velikoj mjeri su to organizacije koje već imaju određeni ugled u Hrvatskoj i izvan nje i neshvatljivo je da je o tako velikom uspjehu naših aktivista civilnog društva tako malo spomenuto u hrvatskim medijima.
KP: S obzirom na prirodu projekata u sferi društvene integracije koje zaključke možemo izvoditi o samom društvu?
A.F.: Uvijek se otvaraju nova pitanja. Kad vam se učini da ste izašli na kraj s jednim problemom otvaraju se novi, bilo da se radi o osvještavanju o nekim kompliciranim i teškim bolestima za koje nema lijeka i teško je doći do tretmana, bilo da se radi o nekim temama koje su jednostavno zanemarene, a onda najednom postaju vrlo zanimljive i značajne. Društvo reagira na više načina. S jedne strane imate aktiviste koji su svjesni problema, pokušavaju otvoriti neku temu, pokušavaju prodrijeti u javnost, apeliraju, poduzimaju korake da bi uspjeli osvijestiti što veći broj ljudi na prepoznate probleme. S druge strane država u onoj mjeri u kojoj je to moguće pokušava izaći na kraj s potrebama koje građani imaju. Donatori koji uglavnom dolaze iz inozemstva pokušavaju postaviti svoje ciljeve. Mislim da se u tom procesu stvara vrlo zanimljiva i dobra interakcija. Što je više razgovora, što više medijskih tema otvorimo mislim da će biti lakše percipirati nove i zanimljive projekte. Smatram da će u sljedećoj fazi europski donatori sve više sredstava odvajati za probleme imigracije – to je nešto čime se nismo bavili, osim u sporadičnim situacijama koje su se ticale Roma koji ipak nisu klasična imigrantska već više putujuća populacija. Mislim da je to tema koja se otvara i u velikim europskim gradovima, ali sve više i u ovim gradovima na rubovima Europe. To je tema koju tek treba otvoriti.
***
U bloku o Nagradi za društvenu integraciju pročitajte izvještaj s dodjele u Pragu te razgovore s projektnim menadžerom Nagrade Dejanom Petrovićem, Nevom Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb, Moranom Komljenović iz Fade Ina i Srđanom Cvijetić iz Art radionice Lazareti.
Objavljeno
