Tema Rijetko je neka društveno-ekonomska promjena tako brza i tako vidljiva kroz svakodnevno iskustvo kao što je to slučaj s porastom važnosti stranih radnika i radnica za hrvatsku ekonomiju. U svega nekoliko godina dobili smo raznolikost kultura, jezika, ali i samog izgleda tijela koja nas okružuju (i poslužuju), a za koje je naše društvo tek djelomično spremno. Na razini Zagreba, dok jedni pokazuju manje ili više otvoreni rasizam, drugi reagiraju s empatijom, razumijevanjem i interesom. Dio kulturnih radnica i radnika spremno je odgovorio inkluzivnim programima, a u sklopu velike izložbe Andreje Kulunčić koja se preko ljeta može pogledati u zagrebačkom MSU-u, organiziran je i participativni projekt izgradnje urbanog vrta s osobama migrantskog porijekla.
U europskim državama čije bogatstvo počiva na kolonijalnoj eksploataciji, raznolikost koju sa sobom donose migracije dio je svakodnevice, a participativni kulturni programi uhodana praksa. No ovaj je osvrt potaknut uvidima u jedan drugi tip kulturne i uže umjetničke proizvodnje, a to su velike izložbe u etabliranim muzejima europskih (kulturnih) centara, u kojima možemo prepoznati novi trend. Posebno se fokusiram na izložbu Tijela i duše (Corps et âmes) koja se do 25. kolovoza može pogledati u impozantnom pariškom muzeju Bourse de Commerce i istražujem kako reprezentacija crnih tijela, uza sav teret duge povijesti nasilja koji nose na svojim plećima, funkcionira u tom specifičnom prostoru.
Tijela i duše kurirala je glavna kustosica kolekcije Emma Lavigne, a njezin je koncept postavljen prilično široko, bez spominjanja crnačkog identiteta kao krovne teme. Ipak, zbog činjenice da donosi brojna djela umjetnika_ca iz Afrike i afričke dijaspore te da je za plakat odabrano lice crnca preuzeto sa slike Canton de Coral brazilskog umjetnika Antonia Obáe, izložba se percipira kroz prizmu crnačkog identiteta.
U ne tako dalekom Bruxellesu, u još jednom reprezentativnom “hramu” suvremene umjetnosti, u BOZAR-u, gotovo istovremeno može se pogledati izložba When We See Us – A Century Of Black Figuration In Painting. Prikazuje isključivo radove umjetnika_ca afričke i afričko-dijasporaške provenijencije te eksplicitno, bez raskoraka u koncepciji i percepciji, tematizira crnačku (auto)reprezentaciju. Kustosica te izložbe, Koyo Kouoh, bila je zadužena za kuriranje idućeg Venecijanskog bijenala kao prva Afrikanka na toj poziciji i prva osoba koja je profesionalno bila vezana za afričke suvremeno-umjetničke institucije. Prerano je preminula u svibnju ove godine, a njezin ćemo koncept središnje izložbe u Veneciji svejedno vidjeti u realizaciji njenih suradnika_ca.
Gledamo li od Pariza južnije, španjolsku MACBA-u od 2021. vodi Španjolka afričkog porijekla Elvira Dyangani Ose, a za ovo je ljeto kurirala izložbu američko-kubanske umjetnice Coco Fusco poznate po svojim radovima na temu rase i kolonijalizma. Ukratko, veliki suvremeno-umjetnički muzeji bivših kolonijalnih sila otvorili su svoja vrata umjetnicima_cama i kustosima_cama iz Afrike i afričke dijaspore. Vidim taj trend kao rezultat potrebe umjetničkog svijeta da rastrese vlastite hijerarhije, ali i potrebe umjetničkog tržišta za stalnim širenjem i otkrivanjem novoga.
Upravo mi je zato zanimljiva pariška izložba koja temu crnačkog identiteta donosi kroz radove i umjetnike_ce, ali ne i eksplicitno kroz koncept, a kuća koja iza nje stoji privatni je muzej. “Uljez” među navedenim javnim institucijama, Bourse de Commerce prvi je pariški izlagački prostor Françoisa Pinaulta, francuskog magnata koji posjeduje jednu od najvažnijih zbirki moderne i suvremene umjetnosti na svijetu koja broji nevjerojatnih desetak tisuća djela. Pod dojmom da Tijela i duše izrasta iz prostora na kojem se presijeca interes privatnog kapitala i potrebe kustoskih praksi da kritički odgovore na dugu povijest kolonijalizma i rasizma, želim se osvrnuti na izložbu s podjednakim interesom za biznis i za umjetnost.
Počnimo s tvrdim činjenicama, onima iznesenim u jednom od rijetkih znanstvenih radova koje sam uspjela pronaći, a da se bave kolekcijom Françoisa Pinaulta. Treba uzeti u obzir da je spomenuti rad, Investigating preferences in art collecting: the case of the François Pinault Collection, objavljen 2021. godine, u vrijeme kada se Bourse de Commerce netom otvorio, a autori Federica Codignola i Paolo Mariani obrađuju podatke koje se odnose na razdoblje od 2006. do 2015. godine. Ipak, u nedostatku recentnijih analiza, a imajući na umu i da je riječ o privatnoj kolekciji o kojoj potpuni podaci nisu javno dostupni, neki uvidi iz ovog rada čine zanimljiv uvod u izložbu Tijela i duše.
Condignola i Mariani u svom radu napominju da najveće svjetske kolekcionare karakterizira sklonost ka riziku i kupovanju nadolazećih ili “upravo nadošlih” umjetnika_ca. Time ih svrstavaju u skupinu koju nazivaju “inovativni i avangardni kolekcionari”. Oni pomiču granice, diktiraju trendove, itd.; ne zovu se uzalud i vodeći kolekcionari. No do kraja njihovog teksta, ako ne i ranije, i autorima i čitateljicama postaje potpuno jasno da za Pinaulta rizika zapravo nema, iako je prema činjenicama koje se iznose najskloniji upravo nadolazećima i tek nadošlima, umjetnicima_ama ispod 50 godina starosti. Zmija je to koja jede vlastiti rep: značaj Pinaultove kolekcije za suvremeno umjetničko polje takav je da čim otkupi nečiji rad, tržišna vrijednost tog umjetnika ili umjetnice raste.
Osim toga, čak i da nekim čudom Pinault neki rad proda po cijeni nižoj od one za koju ga je kupio, on će opet zaraditi jer, gle koincidencije, vlasnik je Christie’sa, “jedne od dvije vodeće aukcijske kuće, u kojoj se isti umjetnici koje izlaže kroz svoje privatne muzeje i izložbe svakoga dana prodaju za impresivne cifre”. Namjerno citiram znanstveni rad kako bih naglasila da je riječ o tvrdoj činjenici, a ne o paušalnoj procjeni maliciozne kritičarke.
Nakon dobne preference, druga činjenica koja potvrđuje Pinaultovu vjernu pripadnost skupini inovativnih i avangardnih kolekcionara, tiče se samih radova i raspodjele po medijima. Unatoč jambranju kritičara_ki privatnog tržišta umjetnina da ono favorizira tradicionalne medije odnosno objektnu umjetnost, apsolutni pobjednik u Pinaultovoj kolekciji jest multimedija sa 60.2 % zastupljenosti. Slijede je slikarstvo sa 16.3 %, instalacija s 8.9 %, skulptura sa svega 4.9 % itd. Koliko su se ovi podaci s vremenom promijenili, nemoguće je točno utvrditi, ali moram priznati da odgledavši izložbu Tijela i duše, nisam očekivala ovakvu raspodjelu, na što ću se ponovno vratiti kasnije.
Zanimljivi su i podaci koji se tiču zemlje porijekla i zemlje u kojoj umjetnici_e rade. Što se tiče porijekla, po kontinentima prednjače Europa (43.9 %), Sjeverna Amerika (28.5 %) i Azija (16.3 %). U slučaju Azije, riječ je većinom o kineskim umjetnicima_ama pa prenesimo usput i činjenicu da su porezne politike Kine i SAD-a vrlo blagonaklone međunarodnoj trgovini umjetninama. Što se pak tiče zemlje rada, prema podacima, među umjetnicima_ama koji migriraju, većina se skrasi i svoje karijere ostvaruje u SAD-u, Njemačkoj ili Francuskoj. Kad se i to uzme u obzir, vaga se još više naginje na Zapad.
Podatak o zemlji u kojoj umjetnici_e rade, bez obzira odakle dolaze, na koji skreću pozornost Condignola i Mariani, važan je kada govorimo o uključivanju umjetnika_ca s globalnog juga u svjetske suvremeno-umjetničke tokove jer može otvoriti daljnje rasprave o tome koliko pritom i dalje ostajemo u zapadnim umjetničkim središtima, a zapostavljamo aktere_ice koji ostaju u svojim podrazvijenim sredinama.
U vezi s tim, treba spomenuti još jednu činjenicu, a tiče se brzine kojom umjetnici_e ulaze u kolekciju. Analiza podataka za period od 2006. do 2015. pokazala je da su najbrži muški umjetnici u dobi od 30 do 39 godina iz Sjeverne Amerike i Europe, ali ne slijede ih Azijati već Afrikanci, što se može povezati s visokom stopom emigracije s ovog kontinenta. No iz današnje perspektive taj se podatak može čitati i kao najava povećanog interesa suvremeno-umjetničkog tržišta za afričku umjetnost kojem upravo svjedočimo.
Tu vidim i mjesto gdje se tržišne potrebe susreću s dobrodošlim težnjama suvremeno-umjetničke scene da umjetnici_e porijeklom (pa makar i dalekim), a prvenstveno bojom kože, povezani s Crnim kontinentom, postanu ravnopravni sa svojim bijelim kolegama, a također i da se sadržajno otvori prostor kritičkom tematiziranju rase. Međutim, kako sam već spomenula, kustosica izložbe Duše i tijela u uvodnom tekstu ne eksplicira takve namjere. Ostaje na općem terenu, ističući tek da “oslobođeno mimetičkih okova, tijelo – fotografirano, modelirano, nacrtano, snimljeno ili naslikano – ne prestaje ponovno uspostavljati samo sebe, dajući umjetnosti esencijalno organsku kvalitetu kojom ona, kao preko pupčane vrpce, preuzima puls ljudskog tijela i duše“.
Kako o specifičnom pitanju crnačkog identiteta nema govora, izložba ispada poprilično isključiva, crno-bijela u ignoriranju svih drugih rasa, da se poslužim tim terminom kojim još uvijek označavamo različite nijanse boje kože. Zastupljeni umjetnici i umjetnice dobro se nadovezuju na podatak iz istraživačkog rada Condignola i Marianija, bez obzira što je star 10 godina; gotovo su uvijek vezani za Europu, Sjevernu Ameriku i Afriku. Jedini azijski umjetnik na izložbi je Libanonac Ali Cherri s ciklusom skulptura 24 Ghosts per Second izloženim u vitrinama koje prate kružni ophod oko monumentalne središnje dvorane zgrade. Taj je segment ujedno i jedan od zanimljivijih na izložbi.
Riječ je o skulpturalnim instalacijama, njegovim intervencijama na dijelove kipova iz različitih povijesnih razdoblja, uglavnom okrnjene šake i glave kakve možemo zamisliti da se krijumčare s Istoka. U vitrinama koje su nekoć služile za izlaganje tehnoloških inovacija, u zgradi koja je izvorno sagrađena kao burza žita, a burzovnu je namjenu zadržala i kasnije, ovi radovi, istovremeno humoristični i kompleksni, funkcioniraju savršeno. Ujedno su i dobar primjer odgovora na temu, gotovo doslovan, a istovremeno promišljen tako da otvara pitanja identiteta, komodifikacije, nasilja, reprezentacije, a naravno i tržišta umjetnina, suptilno provocirajući čitavu zgradu i kolekciju.
Ipak, izložba kao cjelina (pre)široku temu duše i tijela tretira prilično nekonzistentno. Ukupno jedanaest sekcija od kojih neke predstavljaju po jednog ili dvoje umjetnika, a neke i više od deset (što samo po sebi nije problem jer dinamizira iskustvo gledanja), ne donose isto toliko jasno postavljenih podtema. Umjesto toga, operira se općim pojmovima uz povremeno spominjanje specifičnih pitanja poput rasizma u SAD-u, nasilja nad ženama ili objektivizacije žena kroz umjetnost, koja međutim nisu do kraja artikulirana.
To ne znači da dio pokazanih radova ne govore sami za sebe: primjerice video Arthura Jafe Love is the Message, the Message is Death, dirljiv je primjer korištenja postojećih video-snimki dostupnih u mrežnim bespućima, glazbe i govorene riječi američkih crnaca, od čega umjetnik stvara potresan kolaž o nasilju, licemjerju i borbi. Na nekoliko mjesta u izložbi može se iščitati odvažna kustoska gesta Emme Lavigne. Primjerice, izložen je crtež američke umjetnice Kare Walker na kojem u metežu crnih i bijelih tijela vidimo i scenu prisilnog oralnog seksa bijelca i crne djevojčice dok ju majka drži za ruku, a nasuprot, raširene noge u punoj plastici – Rodinov akt.
U istoj sekciji zanimljivo je vidjeti i akvarel Marlene Dumas, bjelkinje rođene u Južnoafričkoj republici, koji prikazuje lice crnkinje. Međutim kad se kasnije njeni radovi pojave u još tri sekcije, bez neke očite poveznice s ostalim radovima, postaje jasno kome pripada zadnja riječ u ovoj instituciji. Da se ponovno poslužim znanstvenim opažanjima Condignole i Marianija: “Pinault je i ljubitelj umjetnosti i biznismen”. U slučaju Dumas, jedne od najskupljih živućih umjetnica čiji se radovi prodaju za milijunske iznose, kojoj je u vrijeme predzadnjeg Venecijanskog bijenala u Palazzo Grassi priređena velika retrospektiva, očito je na djelu Pinault ljubitelj, jer biznismen je već odradio svoje.
Za usporedbu, crni filmaš Arthur Jafa prodaje svoje (uglavnom) video radove, u kojima se redovito bavi crnačkim iskustvom, za “svega” nekoliko stotina tisuća dolara. Pinault je njegov video rad AGHDRA pokazao i prilikom otvaranja Bourse de Commerce 2021. godine, a prije toga ne nalazim zapise o Jafinoj zastupljenosti u kolekciji. Radi se o uznemirujućoj kompjuterskoj simulaciji mora ispunjenog tamnosmeđim nakupinama koje bude razne asocijacije uz distorzirane glasove crnačke glazbe. AGHDRA odskače od drugih radova na izložbi koji doslovno prikazuju ljudsko tijelo. U tom smislu, mogu spekulirati da je odluka da se ne ostane samo na videu Love is the Message, the Message is Death potaknuta željom da se ovaj američki video umjetnik što više izlaže i istakne. Tako bi razmišljao Pinault biznismen.
Arthur Jafa jedan je od svega četvero umjetnika_ca zahvaljujući kojima smo na ovoj izložbi dobili uvid u nano-djelić onog najvećeg segmenta kolekcije koji se tiče multimedijske umjetnosti. Svega sedam video radova izloženo je u moru slikarstva, crteža, fotografije, skulpture. Pritom se baš niti jedan rad ne bavi temom iz perspektive biopolitike. Ako ste pak mislili da bi na izložbi koja u naslovu ističe tijelo moralo biti više performansa, u živo ili kroz dokumentaciju, razočarat ćete se.
Pokazana su tri rada Ane Mendiete, kubansko-američke umjetnice poznate upravo po svojim performansima i na njima temeljenim videima. Performans je zastupljen i kroz slabo vidljiv, u prolazu između galerija postavljen dokumentarni rad Right On (Ceremony of Us) iz 1969. godine. Temeljen je na snimkama vrlo zanimljive radionice Anne Halprin u kojoj je ova crna američka koreografkinja po prvi puta u izvedbi spojila plesače_ice crne i bijele boje kože. Na svu sreću, zaseban auditorij je dobio meditativni rad Cecilie Bengolee koji prati izvedbu jamajkanskih plesača_ica na ulici za vrijeme kišne oluje. Na izložbi sudjeluje i poznata njemačka performerica Anne Imhof, ali ne izvedbom već crtežima koji su temeljeni na njenoj koreografskoj praksi.
Bez sumnje, radovi koje sam do sad izdvojila, a i mnogi drugi koje nisam imala prostora spomenuti, važni su i dobri. Spadaju u visoko-artikulirana i estetski promišljena djela suvremene umjetnosti, a često iza njih stoje žene, osobe crne boje kože, ili čak bijeli muškarci koji nisu zbog toga cijepljeni od sposobnosti da se bave kritikom društvenih nejednakosti. Mnogi od tih autora i autorica još uvijek su mnogo manje poznati, pa i na tržištu mnogo manje vrijedni, od nekih dobro poznatih bijelih Europljana i Amerikanaca. Baš zato se pitam što ti posljednji rade na ključnim mjestima izložbe, kao recimo Georg Baselitz čiju gigantsku skulpturu gledamo dok na ulazu čekamo u redu radi gotovo aerodromske provjere i čija monumentalna platna s polu-apstraktnim figurama izranjaju iz mraka u posljednjoj sekciji izložbe.
Pitanje je retoričko, a dojam razmetanja koji se postiže ovakvim “vrhuncima” iz kolekcije dio je istog problema kao i spomenuta odskakanja radova Dumas i Jafe. O sličnim problemima pisala je kritičarka Louise Darblay povodom izložbe kojom je 2021. godine kuća otvorena: “pitam se kome ovaj muzej zapravo služi: za cijenu karte koja se kreće od 14 pa preko 18 EUR, očekivali bismo predaniji kustoski pristup i diskurs, a ne dojam pretenciozno raskošne proslave u čast Pinaultovog ukusa i bogatstva.”
Četiri godine kasnije, vjerojatno smo korigirali očekivanja. Ipak je jasno da izložba u kolekciji Pinault pokazuje, uza sve odlične radove, da nešto duboko nije u redu. Zaključujem osvrt iskustvom koje nije bilo kognitivno već se ticalo nelagode tijela – mojega i tuđih. Popevši se do kata na kojem se nastavlja izložba, došla sam do rada jednog od najvažnijih američkih kipara druge polovice 20. stoljeća, Duanea Hansona, poznatog po svojim hiperrealističnim ljudskim figurama. Housepainter I iz 80-ih godina ocijenila sam pomalo prevaziđenim. Replika samog Hansona, bijelog muškog umjetnika s “cvikama” i vunenom kapicom, u jeansu i tenisicama, zamišljeno sjedi na stolici dok iza njega korpulentni crnac u bijeloj odori liči zid galerije u ružičasto.
Muški bijeli umjetnik sjedi i razmišlja, muški crni radnik boji – on je “soboslikar”. Da danas netko napravi takav rad, pogotovo bijeli muškarac, smatrala bih ga predoslovnim i prejednostavnim. No onda sam u idućoj sobi ugledala korpulentnog crnca u tamnoplavoj odori kako nepomično sjedi na stolici, odsutna pogleda. Oko njega sami bijelci, stoje i gledaju izložene radove, i ja među njima, promatram njega među svim tim fotografiranim, modeliranim, ili naslikanim crncima i crnkinjama, svjesna da na neki način nije u redu da gledam njega. Do kraja izložbe nisam vidjela ni jednu crnu osobu, a da nije bila čuvar. Tako će oni kojima se najbolji radovi na ovoj izložbi bave, te radove vidjeti samo kao vlasništvo “gazde”.
Unatoč sjajnim umjetničkim djelima i cijeloj listi imena crnih umjetnika_ca, na kraju se crna tijela na ovoj izložbi pojavljuju dva puta, jednom kao protagonisti skupih radova, a drugi put kao jeftina radna snaga. U privatnom umjetničkom hramu jedne od najmoćnijih persona suvremene umjetničke scene postaje jasno da se grijesi prošlosti, kao ni na njima utemeljene prakse u sadašnjosti, ne daju tako lako oprati. Za naš hrvatski kontekst, koji jest bitno drugačiji, ali svejedno nije lišen ni rasizma niti suvremenih oblika eksploatacije osoba koje su većinom i druge boje kože, poučna je to lekcija.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
