Intervju Lapidarni uvod u temu seksualnog nasilja u vizualnoj umjetnosti bit će crna pozadina koja ističe unikatnost rada Katrin K. Radovani što je ovih dana predstavljen u zagrebačkoj Galeriji PM. Ono.Što.Vam.Nismo.Rekle_I Crvena haljina je ambijentalna inscenacija traume jedne zlostavljane djevojčice protiv koje umjetnica kreće u boj naoružana multimedijom – slikom, performansom, audiom i videom. Lako je prvo pomisliti: što može biti distinktivno u art obračunu sa silovanjem, u eri finijih inkluzija i tematizacija partikularnih boli koje tek treba uključiti u umjetnički jezik? No potom, ispod površine želje za potrošnjom novih tema dok stare još pritišću i okolne zidove HDLU-ove kuće – na živopisnoj smotri koja se istovremeno odvija u Prstenu – izranja konstatacija da su i tema i sredstva što ih Radovani odabire ustvari rijetka i apartna. Da je seksualno nasilje duboko usađeno u povijest likovnog jezika, što nije nepoznato, ali i da je suvremeni odgovor začudno manjkav referencama, napose unutar okvira domaće vizualnoumjetničke scene.
U početnom podsjetniku na brojne estetizacije zlostavljanja u zapadnoj likovnosti izlišno je navoditi pojedinačna remek-djela. Veliki majstori stoljećima su legitimirali podtekst silovanja nadtekstom herojske geste, s ciljem i posljedicom vizualnih užitaka na pozicijama moći. Tema je kodificirana mitom i prokreacijom, premda, što valja istaknuti jer i samo potkopava neumrli joj legitimitet – ne i počinjena isključivo nad ženskim subjektom. U međuvremenu je školovana publika sve staro pomazala foucaultovskom epistemom: takve su bile zakonitosti reprezentacije, drukčije se nije moglo. Na postojanje, ipak, nadhistorične univerzalnosti u užasu silovanja implicitno je ukazala teoretičarka Svetlana Alpers 1980-ih upisujući u kanon jednu baroknu slikaricu. Velika je majstorica, ispalo je, itekako umjela dekonstruirati mit vlastitim iskustvom i dostupnim joj umjetničkim sredstvima – unutar, dakle, diskurzivnih limita vremena i prostora, a na način današnjoj publici sasvim čitljiv. Riječ je dakako o famoznoj kompoziciji Suzana i starci koju je prije četiristo godina naslikala Artemisia Gentileschi.
Tema orođenog doprinosa povijesti reprezentacije, u (angloameričkim) akademskim enklavama je danas opće mjesto, a odnedavno je i rečena umjetnica vruća roba za koju licitiraju veliki muzeji, ne bi li je izvjesili kraj koje Otmice XY. Budućnost ove tematike po zidovima svjetskih muzeja, međutim, ne valja pretpostaviti prema recentnoj sudbini sramotnih uličnih plastika. Potonje podliježu manje kompleksnim sustavima reevaluacije od onoga što je ovjenčano aurom arta i ekscepcionalnosti, a dok god se oko muzejske industrije vrti ozbiljan novac, ne može biti samo političko ni institucionalno pitanje, a kamoli intelektualno. HDLU nesumnjivo može, a i trudi se biti, faktor u sve četiri ove sfere pa je dobro zamijetiti – prije nego se za koji čas upoznamo s Katrin K. Radovani – da je odabravši obračun s čudovištem unutar kuće, umjetnica, hotimice ili ne, načela i ono šire i starije pitanje: kakve takav pristup može dati rezultate unutar tromog institucionalnog i često labavim kriterijem vođenog selekcijskog okvira? Jer – vjerovali ili ne – par onih mitskih otmica koči se s nekih bizarnih slika na smotri ovogodišnje produkcije članova HDLU-a, doslovce koji metar dalje od Crvene haljine.
Radikalan, konfrontacijski i eksplicitan odgovor feminističkih umjetnica (od) 1970-ih je pak mahom bio izvaninstitucionalan. O seksualnom nasilju govorile su vlastitim medijima u samoizgrađenim utočištima ili pak izlazile ulicu, obično ostavljajući galeriju da se bavi izlaganjem a ne borbom, dok su one ispisivale vlastite “iscijeljujuće autoetnografije”. Često se citiraju primjeri američkih kolektiva i umjetnica: Womanhouse, Leslie Labowitz, Suzanne Lacy, te – podsjetimo više no tek asocijativnom natuknicom – smrtno stradale Ane Mendiete. Manje su pak poznati primjeri u hrvatskoj recentnijoj umjetnosti, kao uostalom i (istočno)europskoj, gdje su se umjetnice mahom bavile medijskom reprezentacijom i širim plaštom rodne nejednakosti koji je – implicitno, pretpostavimo – natkrivao i onu najekstremniju njegovu manifestaciju. Čak ni u radovima umjetnica kao što su Vlasta Delimar ili politički eksplicitna Ksenija Kordić, koje su se radikalnijim načinima obračunavale s pritiscima zajednice na žensko, vlastito i kolektivno, tijelo, ovu konkretnu temu ne susrećemo.
Ambijentalni rad Katrin K. Radovani nije izrijekom feministički, niti je umjetnicu na početku karijere korektno sklanjati u okvir, možda tek pripomenuti da se takvim temama jest bavila. Trauma koju ovdje inscenira, uostalom, nije trauma žene već desetogodišnjakinje. Njezinu je priču Radovani čula baveći se art terapijom tijekom studija, i to je ključni interpretacijski okvir u kojem ćemo vrednovati distinktivnost njezina rada, dramatiku, odabir sredstava i finalni učinak. Art terapija posljednjih je godina popularna i institucionalno razmjerno podržana disciplina, što treba pozdraviti kao polje širenja ograničenog društvenog dosega vizualnih umjetnosti, kako uloge umjetnika i umjetnica u zajednici, tako i mogućnosti da uspiju u njoj preživjeti.
Radovani je dosad u okviru te ‘škole’ imala zapažen diplomski nastup u Francuskom paviljonu. Ono je bio prolog, a Ono.Što.Vam.Nismo.Rekle_I prva etapa tog ciklusa, koji planira u pet dijelova, kao referencu na jezivu, no (meni) nedostupnu statistiku o seksualno zlostavljanoj djeci u Europi (gdje pet nije postotak već redni broj). Kao prethodni, i ovaj ambijent Radovani smješta u kružni izložbeni prostor. “Izložbeni”, međutim, je namjerno kriva riječ, kao otklon s kojim valja početi opis, jer je cirkularni prostor upravo odabran kako bio mu se raznim postupcima negirala “izložbenost”. Radovani je prsten galerije optočila najlonom i umetnula pet velikih akrila na platnu, šarolikih asocijativnih figura, piktogramskih silueta i formi, koji otpočinju u klasičnom zakonu kadra, ne bi li se postupno cijepali i do pete postaje rastočili u izražajnu masu koju, reda radi, nazovimo slikom u kombiniranoj tehnici kolaža. Kroz pet stanica prstena odijeljenih barijerama od poluprozirnog najlona – providnog tek toliko da zavara oko koje se kroz njega ne probija – kružimo i zazivamo linearnu logiku priče. Narativ se ne odaziva, na svakoj stanici tek pritišće nova scenografska asocijacija na neispričani užas. Kružimo, vraćamo se, vodili bismo se numeracijom slika, naslove dešifrirali forenzički, no zovemo upomoć označitelje čiji je jezik stran ovom košmaru.
Kako ističe kustosica Josipa Bubaš u interpretativnom pratećem tekstu, umjetnica “rekreira mehanizam traume, nemogućnost sagledavanja cjelovitosti, fiksaciju na parcijalne elemente iskustva”. Zadnja je postaja video koji je Radovani režirala i izvela prema kazivanju žrtve: testimonijalan, repetitivan i štur. Čitamo ga kao videoperformans, ekspresivan koliko joj interpretski dar omogućava, ili kao prošireni medij slikarstva u okviru segmentiranog postava, koji daje neku okosnicu prethodnim platnima, ne i smiraj. Racionalni slijed koji Radovani provocira brojkama i ulomcima jezika vratio bi nas u simbolički poredak gdje imamo utočište, no u razbacanim isječcima kruga posjetitelj se može tek iznova uživljavati u traumu, ne iz nje i istupiti.
Takvim postavom – segmentacijom i kaotičnim kretanjem – dokinut je protočni display, smotra radova na kojoj počiva spektakl konzumacijske razmjene karakterističan za izlagački sustav umjetnosti. U Galeriji PM, to je odličan primjer site-specifičnosti, ali ima još toga. Vrtlog bez narativa prati zvučni atak ulomaka rečenica koji nas u priču vabe, no onakvi bez sintakse samo priječe ulazak u jezik. Prema Lacanu, koji je naglašavao kurativnu vrijednost umjetnosti, premda je u pragmatičnoj art terapiji teorijski autsajder, trauma je po definiciji neiskaziva verbalnim jezikom. Ona obitava u sferi nesvjesnoga, ali se može ponovo roditi u umjetnosti jer ova sadrži govor šutnje – cezure, uzdahe, krikove, elipse itd. Jezik riječi nije jezik iscjeljenja. Radovanin art terapijski teatar zato bi možda ostao na prezentaciji alata, za gledatelja samo izložben, kada bi mu tu bio kraj. No ona izvodi još jedan, sada živi performans, obrednu seansu s inkantacijama od ulomaka riječi ranjene djevojčice, crvenim flomasterom ispisuje im tragove, te sve nedorečeno objedinjuje u uvjerljivu multisenzornu cjelinu. Slike, video i audioinstalacije postaju rekviziti kojima se šamanski služi kako bi katalizirala terapijski proces potreban za vraćanje u red i simbolički poredak.
Šamanizam, suptilna političnost i snažna empatija, iscjeliteljski ulazak u tuđe tijelo i iskustvo podsjećaju na cjelokupnu poetiku kao i pojedine postupke spomenute Ane Mendiete. Od Rape Scene, gdje je preuzela tijelo i postala faksimil zločina, do rituala koje je Mendieta izvodila, što slikarskim kvalitetama, što misijom vezanja za zamišljeno porijeklo Zemlje, nalazimo plodan okvir za prepoznavanje Radovaninih postupaka još u nastajanju. Performerskog autoriteta da vrši obred i širi empatijsko polje na zajednicu, njezine žrtve i One koji stoje mirno i promatraju – što je naslov jedne od slika – joj ne nedostaje. Asocijacija je tu, a hoće li se ili neće u sličnom smjeru razvijati, pratit ćemo sa zanimanjem. Kako sama navodi, prapovijesna umjetnost je ono što kani istražiti i praktično i teorijski u daljnjem radu.
Za sada, Crvena haljina je rani rad, afektivan i medijski naglašeno polimorfan, ne i sadržajno kompleksan; prije svega je osjetilan, nije mišljen kao kontemplativan. To je u skladu s ambicijom art terapije. Što će daljnje četiri epizode donijeti – kakav izražajni razvoj, kakvo objedinjenje pojedinačnih medija-rekvizita u sažetiju cjelinu? Ili naprotiv neki novi medij? Prostor Galerije PM dugo nije viđen tako dobro angažiran, gotovo da podcrtava legitimitet vizualne umjetnosti da radi terapijski i prisvaja autoritet koji joj želimo, dok art terapiju – kao naizgled nekonfliktnu primijenjenu disciplinu – gledamo u svom najradikalnijem izdanju.
Objavljeno
