Kritika Kad god se u razgovoru s društvom povede tema Vjesnika, ne propuštam podijeliti anegdotu o svom, doduše, kratkom radnom stažu u Vjesnikovom neboderu. Naime, za vrijeme studija imala sam rijetku priliku obavljati praksu kod arhitektice koja je tada držala ured na jednom od njegovih viših katova. Maglovito se sjećam (jer prošlo je nešto više od šest godina) ulaska u predvorje nebodera, portirke koja je upisivala moje ime u evidenciju posjetitelja i panoramskog pogleda na zagrebački horizont. No, u pamćenje se posebno urezalo prilično trošno i zanemareno stanje zgrade, disfunkcionalne sanitarije i električne instalacije, a ponajviše – katovi i katovi praznog prostora, premda je tada još uvijek radio tiskarski pogon u prizemlju kompleksa. To je bilo 2017. godine, otprilike pet godina nakon gašenja dnevnog lista Vjesnik i isto toliko prije konačne likvidacije istoimenog poduzeća. Kompleks, koji je nekada bio državno središte proizvodnje novina i drugih tiskovina, u to je vrijeme zarobljen u limbu kompliciranih vlasničkih odnosa i prepušten zubu vremena. Premda Vjesnikov neboder, s prepoznatljivom fasadom od smeđega i narančastoga reflektirajućeg stakla, i dalje predstavlja važan primjer hrvatske kasne moderne i nezaobilaznu vizuru na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, danas nije mnogo više od prazne ovojnice.
No, kada je u rujnu prošle godine najavljeno otvaranje novoga multifunkcionalnog prostora udruge KONTEJNER u dijelu Vjesnikovog kompleksa, bila sam oduševljena idejom da se jedan takav prostor nađe baš tamo, na mjestu koje me fasciniralo još kao studenticu arhitekture. Članica KONTEJNER-a, Tereza Teklić, tom je prilikom za Kulturpunkt istaknula da se kolektiv, u narednom periodu djelovanja na novoj lokaciji u Odranskoj 1/1, nada istražiti ogroman potencijal koji taj prostor nudi. Stoga me je posebno obradovala najava nove produkcije udruge, izložbe pod imenom Tri pada / The Three Falls, koju potpisuju autori Nikola Bojić, Miodrag Gladović, Damir Gamulin i Damir Prizmić. Naime, jedan od padova iz naziva izložbe tiče se upravo Vjesnikovog kompleksa, odnosno propasti poduzeća i njegove likvidacije 2022. godine. Taj pad autori uvezuju s još dva dramatična događaja iz recentne zagrebačke povijesti – potresom u ožujku 2020. i rušenjem bespilotne sovjetske letjelice na Jarunu koje se zbilo dvije godine kasnije. Tri naizgled nepovezana događaja, kako stoji u najavi, poslužila su za oblikovanje “topografije trostrukog pada” kroz medij zvuka u prostoru gdje se nekada nalazila Vjesnikova tiskarska radiona. Sa znatiželjom i blagom idejom o tome što me čeka u izložbenom prostoru, zaputila sam se u KONTEJNER.
Propustivši otvorenje, a time i priliku da saznam nešto više o procesu nastanka instalacije, zadovoljavam se informacijama danima u opisu izožbe, gdje piše: “Seizmički podaci o zagrebačkom potresu sonificirani su i reproduciraju se transdukcijskim zvučnicima pričvršćenim na prozore izložbenog prostora. (…) Prostorni podaci leta sovjetskog drona TU-141 pretvoreni su u zvučni zapis ugraviran u površinu materijalnih krhotina pronađenih u kompleksu Vjesnika. (…) Zvukovi infrastrukture Vjesnika prenose se paraboličnim zvučnicima u izložbeni prostor.” Dok pišem ovaj tekst, postaje mi jasno da opisati zvuk nije nimalo lak zadatak. Nakon nekoliko propalih pokušaja da zvučno iskustvo instalacije obuhvatim riječima, bilo onomatopejičnim asocijacijama (tupi udarci i struganje metala, rezonantno zujanje mašine, resko pucketanje Geigerovog brojača i prigušena tutnjava podzemlja) ili pamtljivim frazama (zvučna kulisa posthumanističke distopije), odustajem od tog poduhvata uz opravdanje da je prostorno-specifičnu instalaciju poput ove, u kojoj ambijent igra presudnu ulogu, ionako potrebno iskusiti osobno.
Uostalom, kako i sami autori navode u opisu, izložba ne nudi jednoznačnu interpretaciju, već reproducira soundtrack sadašnjeg trenutka, a na posjetiteljima je da zapis nadopune vlastitim tumačenjima. Prihvaćajući tu ulogu, u izložbenom prostoru zadržavam se (po subjektivnom osjećaju) duže vrijeme, koliko je već potrebno da se loop zvučnog zapisa izvrti nekoliko puta. Za to vrijeme jedina sam posjetiteljica, što maksimalno iskorištavam isprobavajući različite pozicije u odnosu na brojne zvučnike koji emitiraju i usmjeravaju zvuk po prostoru. Pritom kontempliram o Vjesniku i planiram kako ću poslije izložbe obaviti vlastitu forenziku zgrade, što kasnije i radim obilazeći ograđeni kompleks u nekoliko krugova, tražeći znakove propadanja i rupe u ogradi kroz koje bih se mogla provući i pobliže istražiti mjesto kolapsa. Ovo posljednje ipak odgađam za drugu priliku – iako, sudeći po razbacanom otpadu i škrabotinama na zidovima, ne bih bila prva – a svoje istraživačke tendencije zadovoljavam u sigurnijoj sferi internetskog preglednika.
Saznajem da Vjesnikova priča započinje puno prije nego što je izgrađen kompleks na križanju Slavonske avenije i Savske ceste. Naime, još 1940. godine počeo je izlaziti ilegalni tjednik pod imenom Politički vjesnik, a potom i Vjesnik radnog naroda, koji je prenosio izvještaje o razvoju Narodnooslobodilačke borbe i revolucije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Po završetku rata, u idućih je 67 godina nastavio izlaziti kao dnevni list, pri čemu su najproduktivnije godine Vjesnika bile šezdesete, kada se profilirao u najmoćnijeg novinskog izdavača Jugoslavije dostižući naklade veće od 100.000 primjeraka. Upravo u tom razdoblju, od 1960. do 1972., građeno je poslovno zdanje prema projektu zagrebačkog arhitekta Antuna Ulricha. Kompleks je sastavljen od dva volumena – masivne položene baze s tiskarskim pogonom i 67 metara visokog nebodera u kojem su bili smješteni uredi. Uz pomoću brojnih i, za to vrijeme, naprednih tehnoloških rješenja, novinarske redakcije koje su djelovale u i oko Vjesnika na dnevnoj su bazi proizvodile ogromnu količinu sadržaja, koja se potom i tiskala unutar samog kompleksa.
Moram priznati da prije pisanja ovog teksta nisam bila upoznata sa svim detaljima procesa koji je doveo do kolapsa nekadašnjeg medijskog giganta i zapuštenog stanja u kojemu se kompleks već duže vrijeme nalazi. Kako saznajem, riječ je o vrlo složenom međuodnosu različitih političkih i ekonomskih faktora, dodatno opterećenom širim izazovima medija u digitalnom dobu. Ukratko, Vjesnik je, kao i brojna druga socijalistička poduzeća, žrtva turbulentnog prelaska iz jednog državnog režima u drugi i pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo, koja se sustavno provodila od početka devedesetih. Tih je godina proklamirani stav vladajućih bio da će otvaranje slobodnom tržištu povećati efikasnost i produktivnost poduzeća, a na polju medija uvesti novo razdoblje novinarske slobode. No, proces privatizacije u Hrvatskoj u najmanju je ruku prijeporan, obilježen korupcijom i neodgovarajućim regulatornim okvirom koji bi osigurao zaštitu radnika_ca, potrošača_ica i javnog interesa. U slučaju Vjesnika, pokušaji privatizacije doprinijeli su smanjenju medijskog pluralizma, komercijalizaciji dnevnog lista i degradaciji novinarskog standarda. K tomu, razvoj novih tehnologija i digitalnih medijskih platformi dvijetisućitih, u kombinaciji s globalnom financijskom krizom 2008., rezultirao je značajnim padom u brojnosti čitateljstva i smanjenim prihodima od oglašivača, dodatno ugrožavajući ionako slabu poziciju tiska. Usprkos različitim unutarnjim restrukturiranjima, uključujući promjene formata dnevnog lista, modernizaciju tiska i digitalizaciju, u Vjesniku se gomilaju dugovi. Zapleteno u mrežu vlasničkih sporova i političkog manerviranja, poduzeće se ne uspijeva prilagoditi rapidnim promjenama u medijskoj sferi, pri čemu najviše stradavaju novinari_ke, radnici_e tiskare i čitatelji_ce. Godine 2012. pokrenut je stečajni postupak, a dnevni list nakon 67 godina prestaje izlaziti. Deset godina kasnije donesena je odluka o konačnoj likvidaciji Vjesnika, označivši kraj njegovog dugotrajnog pada.
Talasi ekonomskog i institucionalnog kolapsa poduzeća Vjesnik i dalje su prisutni u urbanom i društvenom prostoru, ponajviše se odražavajući u fizičkom propadanju kompleksa. Ovo propadanje nije samo estetski problem, već sa sobom nosi dublje implikacije na kolektivno sjećanje i identitet grada. Vjesnikov neboder danas stoji kao tihi svjedok nekadašnjeg uspona i pada, a prazne prostorije konstantan su podsjetnik na turbulentnu tranziciju vođenu privatnim interesima, koji su rezultirali gubitkom radnih mjesta i degradacijom novinarskog standarda.
Dok u izložbenom prostoru KONTEJNER-a slušam kako se odjeci tog kolapsa miješaju sa zujavim zvukovima sovjetske letjelice te prigušenom tutnjavom potresnih vibracija, postajem svjesna treperavih tragova prošloga Vjesnikovog života zaostalih u prostoru i probuđenih umjetničkom instalacijom. Razmišljam o simbolici pada, kao posljednjem nasilnom ekscesu dugotrajnog i neprimjetnog padanja, i počinjem shvaćati kako poanta izložbe nije u njegovoj finalnosti, nego upravo suprotno – u životu nakon. Svaki od tri pada na svoj način reflektira promjene, gubitke i traume, ali i otpornost te mogućnost preoblikovanja prostora i sjećanja. Nakon potresa uslijedila je obnova, a u krateru od rušenja drona ponovno raste trava. Čudnim spletom okolnosti, krajem ljeta 2022. najavljeno je useljenje Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine u obnovljeni prostor na drugom katu Vjesnikovog nebodera, s namjerom da se ondje smjesti ni manje ni više nego one stop shop Fonda za obnovu potresom stradalih područja. Bez obzira na još uvijek maglovitu budućnost, bivši Vjesnik i dalje pokazuje znakove života; rad i proizvodnja nisu sasvim napustili kompleks, a otvaranje izložbenog prostora udruge KONTEJNER te izložba Tri pada, dokaz su tome da prostor, usprkos svim izazovima, zaista može ponovno zaživjeti.
ObjavljenoObjavljeno
