Tema Neuralgična točka Zagreba godinama je nedostatak adekvatnog prostora za aktivnosti neovisne kulturne scene. Grad osigurava prostor i odražavanje javnim ustanovama, dok su ostali, neovisno o društvenom doprinosu, prepušteni samovoljnoj politici i neizvjesnoj egzistenciji. Da bismo uopće mogli govoriti o poticanju suradnje različitih kulturnih aktera, kakva je doduše najavljivana i opisana u Strategiji kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba, preduvjet bi trebao biti okvir djelovanja koji bi je pratio. Međutim, kulturna infrastruktura u praksi se preraspodjeljuje bez jasnih kriterija, a kulturno-umjetnička djelatnost koja nije usmjerena masovnoj publici gura se na marginu.
A da se transformacije nekad frekventnih kulturnih prostora događaju na štetu javnosti, možda najkonkretnije dokazuje rastakanje nekadašnje mreže gradskih kina. Nakon privatizacije, gašenja kinoprikazivačke djelatnosti i rasprodaje prostora devedesetih, Grad pod pritiskom građana otkupljuje kina Europu i Tuškanac. Tuškanac je dodijeljen Hrvatskom filmskom savezu još 2003. godine, kao početni stadij nikad realiziranog projekta Filmskog kulturnog centra. Ipak, pod vodstvom HFS-a, Tuškanac se prometnuo u utjecajno mjesto kinotečnog karaktera. Na sličan je način otkupljeno kino Europa i javnim natječajem dodijeljeno Umjetničkoj organizaciji Zagreb Film Festival. Kino Europa je pod njihovim vodstvom upisano kao nezaobilazno na kulturnoj mapi grada, a Zagreb je napokon mogao posvjedočiti ozbiljnijoj kinoprikazivačkoj aktivnosti.
Politika gušenja uspješnih inicijativa
Iako su od početka oba projekta imala podršku vlasti i ambiciozno je najavljivan daljnji razvoj filmske kulture pod pokroviteljstvom Grada, postepeno dolazi do razmimoilaženja koje vrhunac dostiže u sukobima i pokušajima obustave uspješnih programa, što se u slučaju Tuškanca očitovalo u smanjenim dotacijama na godišnjoj razini, da bi program u Europi, pod izlikom hitne obnove, prošle godine bio potpuno ugašen. Tako se jedinom konstantom gradske politike pokazuje nekonzistentnost i gušenje uspješnih inicijativa, uz najave sličnih projekata, ali nove organizacijske strukture.
Problematičnost takvog pristupa prepoznata je i artikulirana 2017. godine akcijom Daj mi kino 2, koja se direktno referirala na akciju za očuvanje kina Europa iz prethodnog desetljeća. Bila je to reakcija na upitan gradski odnos prema Hrvatskom filmskom savezu kao neovisnom tijelu koje koristi gradski prostor na Tuškancu. Iako nikad direktno izrečeno, iz smanjenih dotacija i preispitivanja stanarskog prava HFS-a, javnost je iščitala moguću opasnost od prenamjene kino dvorane. Grad je spornom smatrao činjenicu da gradskim prostorom upravlja udruga, a ne javna ustanova, unatoč tome što HFS programima nesumnjivo doprinosi razvoju filmske kulture. Budući da je istovremeno, nakon dugogodišnje stanke, otvorena Kinoteka i dana na upravljanje Kulturnom centru August Cesarec, krenula su nagađanja o pokušaju nadomještanja programa kakav provodi HFS.
Iz dosadašnjeg je iskustva opravdana skepsa prema svakom novom potezu gradske vlasti, stoga je i prilagodba nove dvorane u Kordunskoj postala točka prijepora. Naravno da problem nije nastao u samom renoviranju dvorane i njenom otvaranju javnosti, već u propuštanju prilike da se aktivnom suradnjom i komplementarnim pristupom nastavi kontinuitet dotadašnje kinoprikazivačke djelatnosti. Mjesta i potrebe za njen razvoj očito ima, no ne i političke volje.
Događaji oko Kinoteke osvijestili su opasnost da uspješni i funkcionalni projekti budu istisnuti pred nejasnim motivima gradske uprave. Sličan napad na Kulturu promjene SC-a rezultirao je potpunom obustavom nekadašnjih programa. Iako je teže povući direktnu paralelu prema gradskoj politici, s obzirom na to da je SC pod ingerencijom Ministarstva obrazovanja, sam se potez može povezati s ideološki motiviranim napadom na nezavisnu kulturu, koja je započela za vrijeme Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture. Ukidanjem financiranja i preuzimanjem prostora otvoreno se izražavao animozitet prema progresivnom dijelu scene. Iako su svi potezi redovito bili popraćeni ambicioznim planovima, činjenica je da danas kultura u SC-u stagnira ili ne postoji, a svojevremeno specijalizirano kino MM Centar čiji je program bio utemeljen u intermedijalnoj tradiciji i bazirao se na graničnim i alternativnim filmskim formama, potpuno je nevidljivo. Budući da nikad nije ponuđena alternativa za te programe, a koji su korespondirali s drugim obustavljenim projektima, najava pročelnice za kulturu o razvoju Zagreba kao filmskog grada zvuči u najmanju ruku neutemeljeno.
Sve što je na primjeru Tuškanca zamišljeno kao najlošiji scenarij, ostvarilo se u slučaju Kina Europa. Zbog društvenog položaja i utjecaja Zagreb Film Festivala, taj je događaj medijski najjače odjeknuo, a ZFF je zadobio najširu potporu javnosti. Prije svega, riječ je o frekventnom mjestu orijentiranom na umjetnički filmski mainstream. Programsko usmjerenje Europe manje je avangardno, a više protuteža isključivo komercijalno orijentiranom programu multipleks kina. Ta uloga najbolje funkcionira uz supostojanje drugih specijaliziranih prostora i koncepata, čime se na širom planu ispunjavaju kulturne potrebe svih građana. No, u trenutku zatvaranja kina Europe, Zagreb ostaje bez prostora fokusiranog na suvremeni art film i time doživljava vrhunac vlastite provincijalizacije.
ZFF je mobilizirao javnost na sličan način kao svojevremeno HFS, no niti prosvjedne akcije, niti privremena mjera Trgovačkog suda o obustavi iseljenja, nisu rezultirali ponovnom uspostavom redovitog kino programa. Unatoč sudskoj mjeri i uz opravdanje nemogučnošću dugoročnog planiranja, ZFF iseljava iz Europe. U tom potezu može se prepoznati pokušaj izazivanja daljnjih pritisaka od strane javnosti prema Gradu, no oni su izostali. Međutim, koliko god takvi potezi bili upitni ili prozivke za oportun odnos prema gradskoj vlasti opravdane, nitko ne spori važnost ZFF-a kao institucije za filmsku kulturu u Zagrebu ili novi zamah koje je Kino Europa zahvaljujući njima dobilo. Paradoksalno, možda su tek gubitkom Europe povukli najbitniji potez – osnivanjem platforme Croatian film, napokon je prepoznata važnost dostupnosti najvitalnijeg dijela naše filmske scene, kratkog filma, koji je dosad bio ograničen na festivalsku distribuciju i sporadična događanja.
Uslijed recentnih kriza kojima je Zagreb pogođen, kao i zanemarivanja radnika i radnica u kulturi od strane sustava na svim razinama, gradska kulturna politika i dalje ostaje u okvirima gradonačelnikove samovolje. Posljednja iznenađujuća vijest bila je dodjela prostora kina Europa Kulturno informativnom centru. Sve kad bi motivi te odluke i bili transparentni, provedba to nije, stoga se opravdano izdvaja nekoliko problematičnih momenata. Najočitije i od strane Grada potvrđeno, jest da se radi o već poznatom modusu operandi dodjele gradskog prostora gradskoj ustanovi. Pritom kao da je jedini kriterij ovo potonje. Iz Gradskog ureda za kulturu na direktni upit odgovaraju priopćenjem kojim naglašavaju zakonitost postupanja:
“… izvješćujemo kako je Kulturno informativni centar kojemu je dodijeljen na korištenje objekt ‘Kino Europa’ gradska ustanova u kulturi kojoj je osnivač Grad Zagreb te koja djeluje još od 1964. godine i bavi se upravo kulturnim menadžmentom što ju čini kvalificiranom za upravljanje i Kinom Europa. Ne postoji zakonski propis za raspisivanje natječaja u slučaju kada Grad Zagreb dodjeljuje prostor ustanovi kojoj je osnivač.”
Iz priopćenja je očito temeljno nerazumijevanje interesa javnosti ili pak odgovornosti za kreiranje i provođenje politike s tim ciljem. Sve ako navedena procedura i jest u zakonskim okvirima, ipak ne predviđa najbolji izbor iz jednostavnog razloga što niti ne utvrđuje mogućnosti i potencijal svih dionika u kulturi. Nadalje, ako će se gradska infrastruktura samorazumljivo dodjeljivati gradskim ustanovama, i dalje će se prolongirati problem ionako nedostatnog prostora za neovisnu scenu. Pritom se kvaliteta njihovog programa niti ne procjenjuje, dok se bez evaluacije promoviraju gradske ustanove. Ako kriterij potpore postaje osnivač, to se onda direktno kosi i sa Strategijom kulturnog i kreativnog razvitka Grada Zagreba, a koja decidirano navodi nužnost povezivanja s neovisnim sektorom i omogućavanje njihova rada s ciljem produktivne suradnje.
Sljedeće opravdanje dubioznog postupka Grad pronalazi u nužnosti obnove zgrade kina: “S obzirom da je u tijeku obnova prostora kina, bilo je nužno odrediti krajnjeg korisnika te je Grad Zagreb, s ciljem žurnog dovršetka postupka na izradi projektne dokumentacije za sanaciju Kina Europa te omogućavanja kvalitetnije i brže pripreme programa u Kinu Europa, dao prostor na upravljanje ustanovi kojoj je osnivač.”
Sjetimo li se nepodržanih inicijativa ZFF-a oko obnove zgrade, onda ovaj argument postaje neuvjerljiv. Isto tako, odjednom se inzistira na žurnoj obnovi, iako je prostor već godinu dana prazan. S obzirom na to da je odluka donesena u jeku pandemije, kad je normalno funkcioniranje bilo onemogućeno, a gradske financije obustavljene, nameće se logično pitanje o pozadinskim razlozima naglog interesa za Kino Europa.
Dobre želje za budućnost
Što se tiče Kulturno informativnog centra, neporecivo je da je imao bitnu ulogu u razvoju kulturnog života Zagreba. Iako je danas manje vidljiv na kulturnoj mapi, a proteklo desetljeće obilježili su i konfliktni odnosi s dijelom kulturne scene, trenutno aktivno sudjeluje u organizaciji panela i izložbi, a suradnja s udrugom Restart u upravljanju Dokukinom KIC primjer je efikasne suradnje različitih dionika u kulturi. Utoliko se KIC svojom širokom intencijom razlikuje od lokalno usmjernih kulturnih centara, kao što i naglašava ravnatelj Petar Bujas. On, nadalje, korist javnosti u trenutnoj konstelaciji odnosa vidi u sljedećoj distinkciji: “Opstanku i ugledu kina svakako je doprinijelo i vodstvo umjetničke organizacije ZFF-a, međutim vraćanje kina iz ruku privatnika pod upravu gradske institucije definitivno je u interesu građana i osigurava stabilnu budućnost kina neovisnu o tržišnoj logici.”
Međutim, time se djelomično implicira tržišna motiviranost svih aktera izuzev gradskih ustanova, odnosno zanemaruje doprinos neprofitnog sektora. Budući da su svi kulturni dionici, izravno ili neizravno ovisni o dotacijama i gradskom planiranju, stabilnost programa naviše je ovisna o provođenju koherentne i osmišljene politike. Takav čvrsti okvir u Zagrebu nikad nije postojao, a svaki je veći zamah direktno ovisan o samovolji jednog čovjeka. Ignoriranje problema i izostanak potpore neprofitnom sektoru zbog čega je ono neprekidno usmjereno na borbu za čisto samoodržanje, tu praksu perpetuiraju.
Iz KIC-a najavljuju održavanje dosadašnje razine programa, uključujući suradnju sa svim zainteresiranima. “U programu ćemo u većoj mjeri nego dosad omogućiti prikazivanje filmova koji inače ne bi doživjeli komercijalnu distribuciju, kao i prikazivanje filmova zapostavljenih žanrova (dokumentarni, eksperimentalni, kratkometražni) te pokrenuti interdisciplinarne projekte koji će valorizirati bogatu povijest kina Europa ali i hrvatske filmske baštine”, najavljuje Petar Bujas. “U rad kina planiramo uključiti i međunarodne stručnjake kao i renomirane domaće filmske autore, kustose i istraživače na nizu inovativnih i inkluzivnih programa koji se opiru ekonomizaciji kina te stavljaju u fokus raznovrsnost filmske umjetnosti i filmskih formata, kao i širu ulogu filma u suvremenoj kulturi i njegova revolucionarnog utjecaja na čovjekovu percepciju svijeta.”
Svakako da je program temeljen na autorefleksivnom odnosu prema politikama koje ga uvjetuju ili opstruiraju, itekako dobrodošao u širem opsegu nego što je to dosad bio slučaj, no to tek ostaju dobre želje za budućnost. Iako su radovi na zgradi kina započeli početkom lipnja, ostaje otvoreno kad će prostor biti funkcionalan. Ne možemo ne povući paralelu s Kinotekom, čija je uprava svojevremeno najavljivala ambiciozne projekte, no tek je nedavno, pod vodstvom Marija Kozine, program zadobio koherentne obrise, uključujući suradnju s nezavisnom scenom.
Ipak, u čitavoj je priči pozornost potrebno skretati na gradsku kulturnu politiku koja je glasove i potrebe javnosti sklonija zanemariti, nego li uvažiti. I dalje je kultura ovisna o pojedinačnim inicijativama i spremnosti Grada da ih financijski podrži. U trenutnoj situaciji rezanja troškova i budžetskih sredstava Javnih potreba u kulturi, najveći će uspjeh biti zadržati i dio postojećeg sadržaja. Sagledamo li samo kinoprikazivačku scenu posljednjih godina, osim vječnog egzistiranja na ivici opstanka, možemo uočiti tendenciju smanjenja dostupnosti sadržaja, prije svega onog manje komercijalno usmjerenog. Iako je poticanje rada kulturnih centara društveno itekako korisno, problem je kad se ono i dalje događa nauštrb ravnopravnog tretmana svih sudionika u kulturi. Umjesto da im se djelovanja nadopunjavaju i razvijaju, u našim je uvjetima vrhunac smjena već uhodanog programa. Gradska politika iza teško providnih odnosa skriva vlastitu bezidejnost i individualne interese, tek prigodno i prividno djelujući s ciljem dostupnosti kvalitetnog kulturnog sadržaja.
ObjavljenoObjavljeno
