Blic Dvodnevni događaj koji smo krajem siječnja mogli besplatno pratiti u KIC-u pod naslovom Kulturna kartografija grada: centar i periferija kulturne proizvodnje nastojao je ponuditi analizu stanja kulturne infrastrukture u Zagrebu, dok su dokumentarni filmovi City Limits i Social Life of Small Urban Spaces predstavili moguće alternative u shvaćanju uloge gradskih prostora. Organiziran u suradnji KIC-a i Subversive festivala, događaj je dio projekta Kulturna infrastruktura zajednice financiranog u sklopu novog gradskog programa Kultura i umjetnost u zajednici.
Panel rasprava održana prvog dana programa okupila je sudionike različitih profesionalnih profila. Najavljeni tematski okvir razgovora bio je uistinu širok te se doticao osobitosti kulturne infrastrukture u Zagrebu, ali i dva s tim povezana i aktualna procesa: razvoj gradske kulturne strategije i donošenje novog Generalnog urbanističkog plana. U panelu su sudjelovali_e Tamara Bjažić Klarin, arhitektica i povjesničarka arhitekture s Instituta za povijest umjetnosti, Emina Višnić, pročelnica gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Boris Bakal, suosnivač platforme Bacači Sjenki i multimedijalni umjetnik, Feđa Vukić, profesor na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, te ravnatelj KIC-a Hrvoje Hribar. Za moderaciju je bila zadužena Sonja Leboš, kulturna i urbana antropologinja.
Razmatranje potencijala za kulturnu infrastrukturu započelo je pregledom postojećih i predviđenih projekata. Višnić je istaknula kako je nužno adresirati prostornu ograničenost i nedovoljnu tehničku opremljenost kulturnih centara. Pohvalila je pak prakse pojedinih mjesnih odbora – primjerice, Mjesnog odbora Trnjanska Savica – koji u postojećoj konstelaciji obavljaju ulogu kulturnih centara pojedinih gradskih zajednica. Kako bi se zaustavio trend propadanja infrastrukture kulturnih centara, Višnić je najavila obnovu Centra za kulturu Novi Zagreb, kao i dvorane Narodnog sveučilišta Dubrava. Osim toga, istaknula je kako je većina kulturnih ustanova pogođenih potresom u procesu obnove, pa će se tako uskoro ponovno otvoriti kazalište Gavella i Arheološki muzej. O spomenicima kulture, bitnom elementu kulturne infrastrukture grada za čije je očuvanje zadužen Hrvatski restauratorski zavod, nije se puno govorilo.
Osim toga, pročelnica je najavila i Nacrt strategije razvoja kulturne infrastrukture. Taj dokument će se temeljiti na doprinosima radne skupine okupljene kroz javni poziv koji je trajao do početka rujna prošle godine. Međutim, još uvijek čekamo javnu raspravu o Nacrtu, kao i cjelokupni Plan razvoja Grada Zagreba do 2027., čije je donošenje najavljeno za kraj prošle godine. Bilo bi također zanimljivo saznati i rezultate istraživanja koje je Grad još potkraj Bandićeve uprave naručio od Instituta za razvoj i međunarodne odnose u svrhu formulacije Plana razvoja kulture u gore spomenutom periodu. U opisu projekta navodi se kako je istraživanje za svoj cilj imalo “odrediti viziju razvoja kulture grada Zagreba, definirati ključne razvojne prioritete u nadolazećem srednjoročnom razdoblju i pripremiti jasan akcijski plan”, a spomenimo i to da je cijeli projekt nominalno završio u listopadu pretprošle godine.
Pročelnica je dalje govorila i o najvećoj kapitalnoj investiciji u području kulture u koju se Grad u predstojećem razdoblju planira upustiti – a vjerojatno i onoj s najviše medijske pažnje – projektu izgradnje Gradske knjižnice Paromlin. Realizacija se većim dijelom planira financirati bespovratnim sredstvima EU, putem ITU mehanizma. Rok za podnošenje prijava za sufinanciranje je 28. veljače, a dio potrebne dokumentacije još uvijek se čeka. O cjelokupnom historijatu ovog megaprojekta i njegovom aktualnom momentu podrobno je izvijestio Faktograf krajem prosinca.
Paralelno s kapitalnim investicijama, Višnić je također najavila ustrajnost u zaustavljanju jednog posebno raširenog vida dekulturalizacije prostora – komercijalizacije. Ako se nastavi s dosadašnjim smjerom prilagođavanja potrebama turizma, gradska jezgra ispraznit će se od svojih dotadašnjih stanovnika što, prije ili kasnije, može dovesti i do nestanka dosadašnjih kulturnih sadržaja. Bjažić Klarin je kao mogući način zaustavljanja gentrifikacijskih procesa predstavila potencijal razvoja središnjih gradskih blokova kroz Blok 19 – prototip razvoja koji bi bio usmjeren na povezivanje unutarnjih dvorišta, smanjenje automobilskog prometa u ulicama i humanizaciju života u centru grada općenito. S druge strane, Đurđica Klancir izvijestila nas je ljetos o neizvjesnoj sudbini sličnog i nešto istočnijeg donjogradskog bloka 124, čijem se dvorištu planiraju dodati dvije trokatnice s podzemnom garažom, što nikako ne ide u smjeru humanizacije zamišljene u nacrtima i pilot-projektima.
Za promjenu toka razgovora pobrinuo se Feđa Vukić okvirnim predstavljanjem, ili u najmanju ruku zagovaranjem, jednog drugačijeg modela funkcioniranja Sveučilišta u Zagrebu. Primjer kakvom bi zagrebačko Sveučilište trebalo težiti pronašao je u Sveučilištu u Helsinkiju – to jest, njegovoj razini otvorenosti u prostornoj konfiguraciji kampusa, ali i dostupnosti sveučilišnih resursa općoj populaciji. Vukić je u razgovor uveo i potencijal suradnje Sveučilišta u Zagrebu s Gradom na planu kulture. Vrijedan kulturni resurs, koji u tom kontekstu može odigrati značajnu ulogu, je kompleks Studentskog centra. No povijest odnosa SC-a prema resoru kulture obilježena je samovoljom uprave na čelu s nekadašnjim sanacijskim upraviteljem, a danas ravnatljem, Mirkom Bošnjakom, o čemu se izvještavalo i na Kulturpunktu. Unatoč tome, smatram da ne treba previdjeti polemičku težinu i značaj prijedloga profesora Vukića – možda je upravo suradnja javnih institucija barem dio slagalice kojom bi se one obvezale na veću transparentnost i responzivnost prema korisnicima, kao i prema javnosti općenito. Završetak panela obilježile su nešto osobnije note. Hrvoje Hribar i Boris Bakal iz svojih su iskustveno bogatih perspektiva predstavili povijest borbe za prostore nezavisne kulture i ocjene trenutne situacije, pri čemu su cijelu dinamiku razgovora učinili opuštenijom.
Sve u svemu, iako je panelom tangencijalno zahvaćen niz aktualnih procesa, a posebice na razini gradskih politika i mjera u kulturi, široko postavljena tema i model, prema kojem svaki sudionik predstavlja svoj prilog raspravi umjesto da svi odgovaraju na zajednička pitanja, doveli su do jednog razlomljenog i fragmentiranog slušateljskog iskustva i dojma da svaki sudionik panela uglavnom priča svoju priču. Samim tim izostao je neki zajednički nazivnik, a otvorene teme nisu dobile prostor koji zaslužuju.
Idući dan gledali smo dva na početku teksta spomenuta dokumentarna filma – City Limits iz 1971. i Social Life of Small Urban Spaces iz 1980. Ako na stranu odložimo okolnost da su filmovi jasno tematski orijentirani na urbanizam na događaju koji bi trebao tematizirati kulturnu infrastrukturu, ostaju problemi njihove relativne zastarjelosti, ali i apolitičnosti te redukcionističkog poimanja problema koje zahvaćaju. Tako se u prvom filmu kritizira američki način života koji favorizira korištenje automobila, no isti se ne povezuje s ulogom automobilske ni fosilne industrije, kao ni sa suburbanizacijom i iz nje proizašlom strukturnom ovisnošću stanovnika gradova o automobilima. Social Life of Small Urban Spaces analizirao je pak privlačnost i učinkovitost javnih prostora u američkim gradovima s obzirom na prisutnost ili odsutnost određenih čimbenika, poput sjedećih mjesta, hlada (sjene), štandova s hranom ili fontana. Iako minuciozno i taksativno prolazi kroz probleme koje ističe, film ne uspijeva (a zapravo ni ne namjerava) uputiti bilo kakvu kritiku postojećem stanju pa ostaje unutar uskog okvira shvaćanja javnog prostora kao svojevrsnog servisa i nadopune korporativnoj svakodnevici američkog central business districta. Ipak, svim mogućim kritikama na sadržaj dokumentarnih filmova unatoč, radi se o kvalitetnim i cjelovitim ostvarenjima koja predstavljaju vrijedne dokumente svog vremena.
Zaključno, zanimljiva i ambiciozna koncepcija dvodnevnih programa u sklopu projekta Kulturna infrastruktura zajednice u svom je prvom tematskom bloku o kulturnoj infrastrukturi rezultirala s predmetno nedovoljno fokusiranom panel raspravom, koja je unatoč tome dala kakav-takav općeniti pregled stanja. Filmska večer dan kasnije ponudila je na promišljanje niz perspektiva o ulogama i funkcijama gradskih prostora, no nije se dotakla pitanja kulturne infrastrukture, tako da se samo djelomično nastavlja na samu panel raspravu. Kako smo tek na početku projekta, srodni programski sadržaji u okviru suradnje KIC-a i Subversive Festivala očekuju se sve do travnja ove godine pa je tako za veljaču najavljen blok o gradskim kulturnim centrima i mogućnostima njihove integracije s nezavisnom kulturnom scenom. Organizaciji ipak nećemo odmah zamjeriti djelomični izostanak fokusa te ćemo u prvi plan staviti zajednički predmet – teme i pitanja koja se ovakvim događajima pokreću i pomoću kojih se horizonti mogućeg proširuju i prevode u jezik konkretnih promjena.
ObjavljenoObjavljeno
