Sadašnjost i budućnost kvalitetnog izvještavanja

Nakon nedavnog incidenta koji je uključivao pucnjavu na granici Hrvatske i BiH nedaleko od Velike Kladuše, naslovima medijskih portala nacionalne i regionalne provenijencije brzinom šumskog požara krenuli su se širiti panika i strah. Neosnovane sugestije da se radilo o napadu migrantske skupine na hrvatsku policiju pobijene su istog dana saznanjem da je policija samo čula pucnjavu s druge strane granice, te da se vjerojatno radi o međusobnom obračunu krijumčara i/ili migranata. Unatoč tome, desne opozicijske stranke iskoristile su val javne panike i zabrinutosti i dodatno je potpirile, zahtijevajući još istog dana militarizaciju granice. Čak i ako su pojedini izvještaji težili objektivnosti i uravnoteženom izvještavanju, iz njihovih naslova i leadova to je teško iščitati, a velik dio čitateljstva s previše informacija i deficitom pozornosti nažalost ostane samo na tome.

Samo tjedan dana prije ovog incidenta, 13. rujna, Centar za mirovne studije uputio je apel medijima u Hrvatskoj kojim upozorava na posljedice pristranog, senzacionalističkog i diskriminatornog izvještavanja o temama migracije, migranata i izbjeglica, uz koji je proslijedio i Preporuke za medijsko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama. Preporuke su rezultat istraživanja o medijskim reprezentacijama migracija koje su proveli Helena Popović, Kruno Kardov i Drago Župarić-Iljić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dok i preporuke i samo istraživanje izdaje vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

U pregledu aktualne situacije s medijskim izvještavanjem o migrantskim temama, autori ističu rašireno oslanjanje redakcija na službene izvore informacija, kako u količini članaka, tako i u činjenici da, kod prenošenja izjava ili priopćenja, novinari najčešće nemaju vremena i/ili vještine kritički se osvrnuti na preneseni sadržaj pa vijest često ostane gola izjava nekog službeno odgovornog dužnosnika, najčešće ministra unutarnjih poslova ili načelnika ove ili one policijske uprave. Osim površnosti koju sugerira opisani pristup, u hrvatskim mainstream medijima, ističu autori, često se pribjegava i negativnom portretiranju migranata kao takvih – generalizirajućim sugestijama, izjavama i zaključcima koji podilaze postojećim predrasudama. Najčešće se obrađuju pojedinačni događaji u kategorijama kriminala i crne kronike za koje se očekuje da će izazvati snažnu emocionalnu reakciju – uglavnom negativnu, no katkad i pozitivnu – i rezultirati s više klikova. Znanstvenici ističu kako u taj okvir ulaze i one pozitivne priče o iskustvima integracije kojima se nastoji romantizirati integracijski proces kao takav.

Sagledavajući karakteristike medijske obrade migracijskih tema, autori nam pružaju i sažetu, no poprilično preciznu i direktnu dijagnozu stanja medijskog sektora. O njemu ponešto govori i činjenica da su posljednjih godina organizacije civilnog društva u Hrvatskoj objavile niz tematskih preporuka kojima je cilj unaprijediti medijsko izvještavanje o osjetljivim društvenim temama. Centar za građanske inicijative Poreč je tako izašao s Priručnikom za sprječavanje i suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji, a Zagreb Pride donio je smjernice za izvještavanje o LGBT osobama i temama. U kreiranju izvještajnih okvira nisu zaostajali ni javni subjekti: Agencija za elektroničke medije bavila se preporukama za kvalitetnije izvještavanje o koronavirusu, dok je Ministarstvo za demografiju još 2018. objavilo Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji. Nažalost, mnogi novinari i urednici preporuke naprosto ignoriraju ili ih uopće nisu svjesni.

O njihovom dosegu svjedoči i slučaj ozbiljnog etičkog zastranjenja u recentnom medijskom izvještavanju o masovnoj pucnjavi u beogradskoj OŠ Vladislav Ribnikar početkom svibnja, zbog koje je Zagrebačko psihološko društvo uputilo prijavu Vijeću za elektroničke medije. Po zaprimljenoj prijavi, a sukladno Zakonu o elektroničkim medijima, Vijeće je izdalo upozorenje prema ukupno 16 pružatelja medijskih usluga, među kojima su se našli i javni servisi HRT i HINA. Međutim, iako je Zakon konkretan i elaboriran u pogledu navođenja kažnjivih aktivnosti za koje su predviđene i novčane kazne, do takvih situacija iznimno rijetko dolazi. Vijeće za elektroničke medije protiv prijestupnika može podnijeti optužni prijedlog, a samo ne može izreći materijalne sankcije, nego tek uputiti upozorenja i opomene na kojima stvar najčešće i ostaje. 

Osim različitih specijaliziranih preporuka, za etičke smjernice novinari i novinarke mogu se osloniti na Kodeks časti hrvatskih novinara. Iako su Kodeksom formalno vezani članovi Hrvatskog novinarskog društva, kojih je ukupno otprilike 2000, te u slučaju kršenja njegovih odredbi podliježu Novinarskom vijeću časti, najveći dio medijskih radnika i radnica nisu članovi Društva. Ipak, iz HND-a ističu kako se odluke Vijeća časti često konzultiraju u sudskim postupcima, a njegova negativna mišljenja i odluke odnedavno su i ograničavajući faktor za dodjelu javnog novca na nekim lokalnim razinama, poput Splita i Makarske.

S druge strane, zaključak Preporuka za medijsko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama ne ostavlja puno razloga za optimizam. Strukturalna pozicija medijskog sektora takva je da njome dominiraju privatne medijske kuće, čiji su novinari i urednici primorani učiniti sadržaj primamljivim i lako usvojivim, a uz to i prikladnim iz perspektive glavnih oglašivača u danom mediju. U isto vrijeme ograničeni su ključnim resursima potrebnim za ozbiljan i višedimenzionalan pristup temama, poput vremena, materijalnih sredstava, ili svijesti o novinarstvu kao svojevrsnom političkom korektoru i čuvaru demokracije.

Ipak, unatoč tome što su u trenutnoj konstelaciji šanse za promjenu temeljnih postavki medijskih kuća koje na neetičan, senzacionalistički, pojednostavljujući ili čak diskriminatoran način obrađuju društvene teme relativno slabe, svaku artikulaciju preporuka u smjeru društvene odgovornosti i argumentativne utemeljenosti pisane riječi valja pozdraviti. Uostalom, iako u postojećem radnom dokumentu novog Zakona o medijima nema sustavne inicijative u tom smjeru, nego se – naprotiv – njegove novosti uglavnom svode na ograničavanje medijskih sloboda, preporuke temeljene na znanstvenom uvidu mogu poslužiti kao osnova nekih budućih kvalitetnijih politika.