Piše: Matko Vlahović
Krajem travnja Kuća za ljudska prava objavila je svoj ovogodišnji izvještaj Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2021. godinu. Kada bismo trebali opisati rezultate tog pregleda u jednoj riječi, ta riječ bi svakako bila stagnacija. Kako autorski tim navodi, političari i institucije su bezidejni kada je riječ o kreiranju javnih politika kojima bi se olakšalo ostvarivanje ljudskih prava – a to je u posebnoj mjeri očito kada je riječ o socio-ekonomskim pravima. U kontekstu borbe za ljudska prava, problemi siromaštva i životnog standarda su često bili manje vidljivi ili pomalo zanemareni, jer su od devedesetih nadalje u prednji plan stavljana građanska i politička prava. Međutim, ostvarivanje bilo kojeg prava ovisi o tome imamo li zadovoljene osnove životne potrebe, a zabrinjavajuće velik broj građana i građanki to za sebe ipak ne može reći.
Iako je stopa rizika od siromaštva u 2021. stagnirala u odnosu na prethodnu godinu, još uvijek preko petine stanovništva živi u određenoj vrsti siromaštva. Važno je napomenuti kako je stopa rizika od siromaštva jedan od temeljnih statističkih pokazatelja o siromaštvu u Hrvatskoj, ali to ne znači da pruža cjelovitu sliku i da ga nije potrebno kombinirati s drugim pokazateljima, kako smo i ranije pisali na Kulturpunktu. Prema definiciji Državnog zavoda za statistiku, radi se o postotnom udjelu osoba koji imaju raspoloživi dohodak ispod 60 posto medijana dohotka populacije. Primjerice, u 2020. godini to je značilo dohodak od otprilike 35 tisuća kuna za jednočlano kućanstvo i 74 tisuća kuna za kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece. Letvica je prema tome postavljena izuzetno nisko, a riječ je o periodu u kojem još nisu bili izraženi efekti inflacije koja je disproporcionalno pogodila najugroženije.
Nedostatak diskursa o socio-ekonomskim pravima u javnom prostoru u KLJP pokušali ispraviti na ovogodišnjoj konferenciji o ljudskim pravim, u sklopu koje je organizirana panel rasprava pod naslovom Socio-ekonomska prava u Hrvatskoj i borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Rasprava je bila bazirana na spomenutom godišnjem izvještaju o ljudskim pravima – konkretno, na poglavlju koje se doticalo prava na adekvatan životni standard. Sudjelovalo je šestero panelistica i panelista koji su, svatko iz vlastite domene, pružili_e generalan uvid u aktualne probleme s ostvarivanjem socio-ekonomskih prava u RH.
Tako je zamjenica pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić istaknula kako je dostupnost socijalnih usluga dodatno otežano zbog posljedica dvaju potresa i pandemije. Primjerice, pandemija je pokazala u kojoj su zapravo mjeri zdravstveni i socijalni sustavi nedostupni osobama slabijeg imovinskog stanja, pogotovo osobama koje žive u ruralnim krajevima. U doba lockdowna i nedostatka javnog prijevoza mnogi su ostali odsječeni od sustava koji nije činio mnogo da se prilagodi najranjivijima.
Ured pravobraniteljice također zaprima mnogo pritužbi koje se odnose na ostvarivanje prava na rad. Prednjačile su zloupotrebe ugovora na određeno, uznemiravanje, rad na crno, neisplata plaća, prekomjerni rad, politička diskriminacija itd. Pojavili su se brojni slučajevi poslodavaca koji od svojih zaposlenika zahtijevaju i očekuju da koriste vlastitu opremu za rad, tj. vrše diskriminaciju na temelju imovinskog stanja. Primjerice, kao uvjet za zaposlenje traže da osoba posjeduje automobil ili informatičku opremu, što je mnogima nepriuštivo. Potonje je posebno došlo do izražaja u pandemijskom kontekstu rada od doma koji zahtijeva računalo i internet. Učestalost takvih incidenata ukazuje na prijeku potrebu reguliranja novih formi rada. Nesigurnost je također prisutna u sektoru platformskog rada, koji broji oko 30 do 40 tisuća ljudi u RH koji nemaju ozbiljniju sistemsku zaštitu.
Kada je riječ o sistemskim problemima, Vlašić je također istaknula kako prošlogodišnja reforma sustava socijalne skrbi nije uključivala širi konsenzus sa svim društvenim dionicima. Kako je istaknuto u priopćenju ureda pučke braniteljice, dosadašnji rad sustava ne utječe dovoljno na reduciranje stope siromaštva, u proračunu su predviđena preniska izdvajanja za sustav, korisnici za usluge poput jednokratnih naknada predugo čekaju, nedostatne naknade koje su trebale poslužiti kao odgovor pandemiji najugroženiji često nisu ostvarili itd. No možda se najznačajniji problem sastoji u tome što usluge nisu jednako dostupne svim građanima – kako geografski, tako i brojnim drugim strukturnim preprekama.
Posebno su ranjivi pripadnici starije populacije. Vlašić je podcrtala kako svaka druga osoba starije dobi koja živi sama u riziku od siromaštva. Veliki se problemi javljaju zbog nedovoljnih kapacitetima u domovima za starije, nedostatkom stručnih kadrova, kao i s problemom zlostavljanja korisnika ustanova. Budući da ne postoje socijalne usluge koje bi im pomagale u svakodnevnom životu nerijetko su prisiljeni sklapati ugovore o doživotnom uzdržavanju kako bi adresirali nepostojanje adekvatnog sustava na individualnoj razini.
Kada je riječ o manjinama, kao posebno ugrožene Vlašić je istaknula pripadnike romske zajednice. Naglasila je kako 92 posto Roma živi u siromaštvu, a polovica u izoliranim i udaljenim naseljima bez struje i vode. Kao što je bio slučaj i s ostalim ranjivim skupinama, i Romi su tijekom pandemije ostali odsječeni od sustava socijalne skrbi. Zbog nedostatka javnog prijevoza, centri za socijalnu skrb postali su nedostupni velikom broju Roma i Romkinja. Preko 60 posto pripadnika romske manjine ni u redovnim okolnostima nije moglo ostvariti socijalne usluge, što su dodatno pojačavali i sistemski apsurdi – primjerice, prema starom zakonu osoba koja prima minimalnu naknadu nije smjela posjedovati osobno vozilo, što u područjima bez javnog prijevoza put do relevantih institucija čini izuzetno teškim. Problem izolacije je dodatno izražen i zbog činjenice da romska naselja često nemaju trgovinu, ljekarnu ili slične pružatelje osnovnih usluga.
Druga sudionica tribine i predstavnica splitske Udruge MoSt, Đordana Barbarić, govorila je o dvadesettrogodišnjem iskustvu rada s ranjivim skupinama poput mladih s problemima u ponašanju, siromašnima i beskućnicima. Istaknula je kako su to višegodišnje iskustvo u borbi za prava marginaliziranih građana_ki uvijek pratile dvije riječi: kriza i reforma. Drugim riječima, sustav socijalne skrbi desetljećima stagnira.
Barbarić je napomenula kako zakonodavni okvir i strategije za borbu protiv siromaštva same po sebi nisu toliko loše, već do velikih problema dolazi uglavnom u njihovoj provedbi. Hrvatska ima poprilično rasprostranjenu mrežu institucija, centara za socijalnu skrb, socijalnih samoposluga, mrežu za beskućnike i niz udruga koje pružaju socijalne usluge. No unatoč prostranoj i disperziranoj mreži događa se da mnogi ne mogu ostvariti svoja socio-ekonomska prava. Barbarić je odgovornost za takvo stanje u prvom redu pronašla u nekoordiniranosti i neujednačenosti socijalne mreže i njezinih praksi.
Primjerice, beskućnici imaju zakonsko pravo na osobnu iskaznicu – koja je, valja istaknuti, nužni uvjet za ostvarivanje bilo kojeg drugog prava i osnovnu interakciju s institucijama, ali i društvom u cjelini. Međutim, postoje veliki problemi s izdavanjem iskaznica, naravno zbog toga što je potrebno istaknuti prebivalište. U zakonu je stoga naglašeno da prebivalište može biti adresa prihvatilišta za beskućnike ili, ako osoba nije u prihvatilištu, adresa matičnog centra za socijalnu skrb. Međutim, Barbarić je podcrtala kako se taj zakon ne čita jednako u Osijeku, Splitu ili Puli. Nerijetki su slučajevi da korisnici ne mogu prijaviti svoje prebivalište na adresu matičnog ureda ili zbog nepoznavanja zakona, ili zbog službenika kojima je nepraktično baviti se kompliciranijom procedurom ili odlaskom na sud.
Problem beskućnika je svojevrsna tabu tema o kojoj se rijetko govori pa njegova kompleksnost ne izlazi na vidjelo. Beskućnici su relativno malobrojna društvena kategorija, ali ona utjelovljuje niz ranjivih skupina. Multidisciplinarni pristup i umrežavanje su stoga nužan uvjet poboljšanja aktualnog stanja. Također je važno raditi i na sprječavanju sistemske proizvodnje beskućnika. Barbarić je istaknula kako upravo institucije koje bi trebale pomagati mladima mogu proizvesti mnogo štete ako se usluge provode stihijski i neplanirano. Na primjer, kada mladi korisnici domova za djecu bez skrbi ili odgojnim ustanovama s navršenih 18 godina izlaze iz sustava, jedina mogućnost koja im preostaje je prijava za jednokratnu naknadu ili beskućništvo. Međutim, početak rješavanja problema ne zahtijeva posebnu kreativnost ili mudrost: beskućnicima treba osigurati mjesto stanovanja.
“Na jednoj sam konferenciji čula jednostavnu misao. Mi smo stalno govorili kako beskućnicima pružamo psihosocijalnu podršku, kako na terenu i ulici s njima razgovaramo, kako ih obilazimo i slično. I onda je jedan stručnjak rekao da mi ništa ne možemo napraviti u psihosocijalnoj podršci tim ljudima ako im ne osiguramo krov nad glavom. Oni moraju znati gdje će tu noć prenoćiti da biste vi s njim mogli raditi na promjeni njegovih navika, znanja i vještina. Ako oni znaju da taj dan nemaju krov nad glavom ili obrok, ako ne ostvare osnovna socio-ekonomska prava, oni su zapravo izgubljeni u ovom sustavu”, rekla je Barbarić
Djeca koja žive u siromaštvu još su jedna skupina koja često neprimjetno prolazi kroz sustav, a njihove probleme i istraživanje provedeno sa srednjoškolcima predstavila je Olja Družić Ljubotina sa Studijskog centra socijalnog rada PFZG-a. Institucije zapravo polaze od premise kako sva djeca imaju zagarantirana prava, što briše činjenicu da svako četvrto dijete živi u siromaštvu i njihova iskustva nisu usporediva s ostalom djecom. Do diskrepancije dolazi već od predškolskog odgoja i obrazovanja, kada siromašna djeca ne ostvaruju pravo na upis u vrtić zbog toga što prednost imaju djeca čiji su roditelji zaposleni. Stoga jednom kad uđu u obrazovni sustav automatski se nalaze u zaostatku.
Na veliku razliku u dostupnosti i kvaliteti socijalnih usluga u ruralnim krajevima i urbanim sredinama upozorili su Valentina Zeljak Božović iz Rehabilitacijskog centra za stres i traumu Zagreb i Nikola Tadić iz Saveza udruga za autizam Hrvatske. Raspravu je zaokružila Tina Đaković, koordinatorica KLJP, upozorivši na nesigurnosti koje u provođenje i pružanje socijalnih usluga uvodi projektno financiranje. U slučaju da se neki projekt prekine, mnoge osobe mogu ostati bez nužne usluge. Problematizirala je i novi Nacionalni plan za borbu protiv siromaštva koji je na snazi od prošle godine, ali ne pokušava ambiciozno pristupiti rješavanju gore pobrojanih problema, niti prepoznaje nove – kao što su energetsko siromaštvo, specifičan položaj izbjeglica, sve veći rast neaktivne populacije mladih itd. Sve u svemu, bez sistemskog restrukturiranja i koordinacije sustava socijalne skrbi i mreže podrške siromaštvo je nemoguće promatrati kao bilo što drugo osim politički i institucionalno proizvedene patnje.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.