Tema Piše: Matko Vlahović
Siromaštvo nije spontana i neizbježna društvena pojava, već posljedica konkretnih političkih odluka. Kada se u vrijeme engleske revolucije raspadao feudalni način proizvodnje čitava je klasa seljaka izbačena s komunalnih posjeda. Izvlašteni kmetovi više nisu imali pristup sredstvima potrebnima za reprodukciju vlastitih života – zemlji koju su generacijama obrađivali – pa su preko noći postali prosjaci, vagabundi i beskućnici. Odgovor liberalnog pravnog poretka u nastajanju na “epidemiju” beskućništva bila je kriminalizacija neimaštine. Nekadašnji seljaci su silom protjerani u gradove gdje nisu imali drugog načina za preživljavanje osim prodaje vlastite radne snage. Takva disciplinirajuća uloga siromaštva imala je velik utjecaj na formiranje radničke klase, dok je brutalno nasilje tog procesa s vremenom okoštalo te postalo temeljem moralnih i stigmatizirajućih predrasuda. Slični ciklusi eksproprijacije događaju se i danas, a proizvodnja siromaštva je takoreći utkana u društvene strukture. Zbog toga je važno odmaknuti se od predodžbi siromaštva kao mane pojedinca i razmotriti njegove sistemske uzroke.
Sredinom listopada u zagrebačkom je Europskom domu predstavljena publikacija Siromaštvo – Mrlja na savjesti čovječanstva. Publikacija pruža sustavan i pregledan sažetak jedne društvene patologije, a pripremila ju je i uredila Đordana Barbarić, dugogodišnja aktivistkinja i humanitarka. Barbarić je između ostaloga jedna od osnivačica udruge MoSt. Riječ je o organizaciji civilnog društva osnovanoj 1995. godine u Splitu koja se od tada kontinuirano bavi društvenim uključivanjem siromašnih osoba, beskućništvom, mladima s problemima u ponašanju, kao i zagovaračkim radom za bolju koordiniranost sustava socijalne skrbi. Udruga ne djeluje samo na lokalnoj razini već je i članica više nacionalnih mreža, poput Hrvatske mreže za beskućnike, te je dijelom iz potrebe za daljnjim umrežavanjem, suradnjom, ukazivanjem na postojeće resurse i skupljanjem primjera dobrih praksi nastala i spomenuta publikacija.
Đordana Barbarić je za knjižicu sakupila i sastavila različite tekstove, istraživanja i strateške dokumente te je pokušala problemu siromaštva pristupiti iz više perspektiva – aktivističke, akademske, medijske i institucionalne. Kako ona napominje, rezultat tog rada je svojevrstan “zapis o vremenu u kojemu živimo, glasno se progovara o značajnom društvenom problemu i čini ga vidljivim kako bi se utjecalo na učinkovite javne politike i doprinijelo društvenim promjenama”.
Siromaštvo je kao društveni fenomen ovisno o historijskom kontekstu, naglašava Barbarić. U prošlosti je neimaština bila ciklička pojava, a siromašne su osobe živjele kulturno i prostorno segregirane od pripadnika srednje klase. Ta segregacija itekako postoji još i danas, ali se forma siromaštva sredinom prošlog stoljeća djelomice mijenja pa ono postaje “kronično i strukturno, a uvelike nestaju razlike u težnjama i načinu života siromašnih i srednje klase. Iako su nezaposlenost i slaba razina obrazovanja glavni uzroci siromaštva, zaposlenje danas više nije sigurna brana protiv egzistencijalnih nedaća, pa siromaštvo pogađa i one koji stalno rade ali slabo zarađuju. Tehnološki napredak i globalizacija gospodarstva znači pojačanu ugroženost pojedinih, najčešće klasičnih niskoakumulativnih grana gospodarstva, pa su zaposleni u njima jače izloženi ostajanju bez posla, nesigurnosti i/ili malim primanjima”.
Publikacija se stoga dobrim dijelom bavi pregledom raznih teorijskih – u prvom redu socioloških i pravnih – definicija i pristupa kako bi čitatelj/ica uopće dobila uvid u načine konceptualizacije siromaštva. Primjerice, određena pojmovna određenja, poput razlikovanja između apsolutnog i relativnog siromaštva, posebno su korisna u kontekstu suvremenih rasprava o socioekonomskoj nejednakosti. Mnogi se gorljivi zagovornici sadašnjeg načina proizvodnje i distribucije bogatstva u svojoj argumentaciji pozivaju na podatke o golemom broju osoba izbavljenih od siromaštva u proteklom stoljeću. Međutim, ono na što pritom misle je apsolutno siromaštvo, koje se definira u odnosu na potrošačku košaricu dovoljnu za minimum preživljavanja. Nešto konkretniji uvid u razinu materijalne deprivacije u pojedinom društvu dobivamo kroz prizmu relativnog siromaštva koja pokazuje broj osoba živi značajno ispod prosjeka nacionalnog standarda – to jest, pokazuje razinu nejednakosti u društvu.
Jedan od osnovnih statističkih pokazatelja o siromaštvu u Hrvatskoj je takozvana stopa rizika od siromaštva. Prema definiciji Državnog zavoda za statistiku, riječ je o postotku osoba koji imaju raspoloživi dohodak ispod 60 posto medijana dohotka populacije. U 2019. godini to je bukvalno značilo dohodak od 32 tisuće kuna za jednočlano kućanstvo i 68 tisuća kuna za obitelj s dvoje djece. Na temelju tih pomalo dvojbenih i izuzetno niskih kriterija, anketa o dohotku stanovništva provedena 2019. godine pokazala je kako gotovo svaka peta osoba živi u riziku od siromaštva. Rizik je pritom najizraženiji kod starije populacije – posebno kod žena starijih od 65 godina. Međutim, problem sa stopom rizika od siromaštva kao mjerilom je što više govori o nivou prihoda u društvu nego o tome kako građani zapravo žive.
Nešto konkretniji pokazatelj za mjerenje razine siromaštva u društvu je stopa materijalne deprivacije. Državni zavod za statistiku razinu materijalne deprivacije prati pomoću devet stavaka koji pružaju uvid u životni standard građana: kašnjenje s plaćanjem najamnine, režija, kredita; nemogućnost korištenja tjedan dana godišnjeg odmora; nemogućnost priuštivosti obroka koji sadržava meso, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan; nemogućnost podmirenja neočekivanog financijskog troška; nemogućnost da se priušti TV u boji, automobil, perilicu za rublje; adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima. Podaci su poražavajući – polovica građana si ne može priuštiti godišnji odmor ni neki izvanredni trošak, a tek petina bez poteškoća spaja kraj s krajem.
Treći važan indikator razine siromaštva u društvu su kućanstva niskog radnog intenziteta. Radi se o kućanstvima u kojima radno sposobni članovi do 60 godina rade tek 20 posto od onog koliko bi u određenom razdoblju mogli raditi – primjerice, za jednočlano kućanstvo to znači otprilike dva i pol mjeseca rada godišnje. U RH 9,2 posto osoba živi u takvim kućanstvima, unatoč opet veoma nisko postavljenoj letvici. Niski prag za također znači da u statistici nisu zahvaćeni efekti nesigurnih oblika zaposlenja, poput raširenog rada na određeno i pola radnog vremena. Barbarić je u publikaciji istaknula kako se takve forme neimaštine uzrokovane društvenom nesigurnošću pokušava obuhvatiti pojmom novog siromaštva.
Barbarić pojašnjava kako je riječ o suvremenom konceptu na čiju je “pojavu utjecalo nekoliko čimbenika, a misli se na erodiranje sustava socijalne sigurnosti; masovnu nezaposlenost i nestabilnost zaposlenja; financijsku nesigurnost i zaduženost; pojavu ranjivih tipova obitelji kao takvo, ono predstavlja siromaštvo koje se javlja kao posljedica krize industrijskog sustava pa se definira kao stanje u kojima su obitelji nemoćne u održavanju dosadašnje razine životnog standards. U takvoj situaciji javlja se neizvjesnost kao novo, nepredvidivo stanje. Novo siromaštvo uglavnom se povezuje s pojmom socijalne isključenosti pa postoji začarani krug povezanosti ovih termina”.
Dosad prezentirani podaci uglavnom su se doticali razine siromaštva na općoj populaciji, ali ono kao društvena pojava nije ravnomjerno rasprostranjeno. Materijalna deprivacija u posebnoj mjeri pogađa ranjive društvene skupine. Razina siromaštva prisutna u određenim zajednicama, primjerice u mnogim zajednicama romske manjine, predstavlja ključni uzrok njihove društvene isključenosti. Jednom kad su zbog neimaštine isključeni iz društvenih procesa, pojedincima i manjinskim skupinama ponovna je uspostava kontrole nad vlastitim u najmanju ruku znatno otežana, a ponekad i gotovo nemoguća. Barbarić napominje da se na ovaj način ranjive skupine “udaljava od prilika za rad, mogućnosti za ostvarenje prihoda i obrazovanje, kao i od mreže društvenih aktivnosti i aktivnosti u zajednici. Socijalno isključeni nemaju pristup tijelima moći i procesima odlučivanja te se zbog toga često osjećaju bespomoćni i nesposobni preuzeti kontrolu nad svojim odlukama koje utječu na njihov svakodnevni život”.
Drugu polovicu publikacije Barbarić posvećuje mapiranju raznih aktera koji rade na suzbijanju siromaštva u RH. Osim što na samom kraju nudi sveobuhvatan adresar svih važnih organizacija koje se bave problematikom materijalne deprivacije, autorica je dosta prostora posvetila prikazu dobrih praksi i predstavljanje djelovanja raznih nacionalnih udruženja poput Hrvatske mreže za beskućnike, Hrvatske mreže protiv siromaštva, Mreže socijalnih samoposluga itd. Djelovanje tih brojnih udruga se svakodnevno pokazuje neophodnim, a posebno kad se u obzir uzme nedostatna iskorištenost institucionalnih resursa.
Kako je Barbarić naglasila u tekstu i predstavljanju u Zagrebu: “Ako u RH postoji 555 jedinica lokalne samouprave, 428 općina, 127 gradova, i 21 jedinica regionalne samouprave koje imaju odjele socijalne skrbi programe, strategije, mjere, novčana sredstva i ako imamo 80 centara za socijalnu skrb, 38 podružnica i velik broj zaposlenih stručnjaka – kako je moguće da nam promaknu djeca, pojedinci i obitelji koje žive bez struje, vode, toplog obroka – ljudi koji žive u potpunom siromaštvu?” Siromaštvo – Mrlja na savjesti čovječanstva je stoga jako koristan resurs svakome tko će na to pitanje pokušati odgovoriti ili pak poželjeti nešto promijeniti.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
