Tema Dosta je truda za lijenog, deset ih radi, dangubi jedan
Svima nam dajte raskoš života: Kruha i ruža! Kruha i ruža!1
Devedesetih godina u ex-Yu državama zapljusnuo nas je val privatizacije, a u simbiozi s njom i propadanje nekad uspješnih firmi, otkazi, štrajkovi, stečaji te neizvjesnost. Ovaj mučni uvod u neoliberalni kapitalizam na svojoj su koži posebno osjetile žene. Nekad ponosne tekstilne radnice koje su čitavu industriju nosile na svojim leđima i dičile se produktima svoga rada koji su se izvozili i van bivše države, danas se bore za isplate svojih plaća.
“Sve je to zato šta smo ženske. Da su u firmi radili muški sve bi se prije i bolje završilo”, izjavila je radnica šibenske Revije, tvornice koja ima najduži stečaj u cijeloj Europi, povodom prosvjeda na Markovom trgu prije godinu dana. Radnicama je ministar Branko Bačić još prošle godine obećao isplatu od milijun i tristo tisuća eura, odnosno isplatu plaća i otpremnina koje radnice nisu primile od 2001. godine. To se nije dogodilo niti skoro godinu dana nakon pa su radnice bivšeg tekstilnog giganta početkom listopada odgovorile protestom u Šibeniku. Nažalost, radnice Revije nisu jedine koje se godinama i desetljećima bore za svoja prava, a upravo tu dugotrajnu borbu tekstilnih radnica tematizira izložba Rad i otpor – slučaj tekstilne industrije. Izložba je postavljena u zagrebačkom Tehničkom muzeju, a na njoj su radile autorice Ana Rajković Pejić i Kosjenka Laszlo Klemar te stručne suradnice Ana Vragolović iz Novog sindikata i Đurđica Grozaj iz Udruge Kamensko.
Afirmirajući ulogu tekstilnih radnica u radničkom pokretu te njihov doprinos u borbi žena za jednaka prava u svim područjima javnog i privatnog života, izložba prikazuje radnice i prve sindikalne podružnice s kraja 19. stoljeća pa sve do danas, kada su od tih radničkih prizora ostali uglavnom samo štrajkovi, ugašena tvornička postrojenja i neiscrpne borbe za davno neisplaćene plaće. Industrijska revolucija je otvorila prostor za zapošljavanje žena koje su mahom radile u konfekciji i proizvodnji tekstila kao jeftina i nekvalificirana radna snaga. Plaće su im iznosile trećinu do polovine one muških kolega, a radni uvjeti su se svodili na mračne i zagušljive prostore koji su nerijetko slovili i kao rasadišta bakterija, što je onda rezultiralo raznoraznim oboljenjima, tuberkulozom, pa i smrću. Loši radni uvjeti uzrokovali su opće nezadovoljstvo radnica, a onda i organiziranje prvih štrajkova. Tako su u studenom 1909. i ožujku 1910. godine u New Yorku upravo tekstilne radnice bile nositeljice štrajka pod nazivom Uprising of the 20000, a iz njega se rodio Nacionalni dan žena u Americi, odnosno, na prijedlog Clare Zetkin, Internacionalni dan žena u Europi.
Nakon što nam daje kratki pregled borbe iz zapadnih zemalja, izložba nas vraća na područje Hrvatske pa tako saznajemo da se na našim prostorima krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao odraz Prve internacionale i Pariške komune javljaju prvi oblici radničkog otpora. Iz teksta Nade Cazi Društveni položaj žene čitamo da su plaće žena 1920-ih bile 20 do 50 posto niže od plaća muškaraca, ukoliko su radile po satima ili u nadnici. Diskriminacija se ogledala i u radu na akord, odnosno plaćanju radnica po broju izrađenih komada proizvoda, gdje su žene navodno bile izjednačene s muškim kolegama, ali su one istovremeno bile postavljane na slabije plaćena radna mjesta pa su sukladno tome i akordni cjenici rada bili niži. Ono o čemu još piše Cazi, a aktualno je i stoljeće nakon, jest otpuštanje žena s posla čim zatrudne, i njihovo vraćanje na radno mjesto prije isteka bolovanja zbog straha da će izgubiti posao. Kada na sve ove aspekte diskriminacije i nejednakog tretmana žena dodamo nesigurnost zaposlenja, nepridržavanje propisa o osmosatnom radnom vremenu i zlostavljanje na poslu, kao rezultat dobijemo štrajkačku aktivnost radnica.
Na našim prostorima sve je započelo sindikalnim organiziranjem tekstilnih radnica i radnika i osnivanjem Saveza radnika odjevne industrije i obrta Hrvatske i Slavonije početkom 20. stoljeća. Na zidu Tehničkog muzeja ispisana je kronologija djelovanja Saveza gdje čitamo da mu je u Prvom svjetskom ratu zabranjeno djelovanje, 1920. se ujedinjuje sa sindikatom šivača iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Slovenije pod novim nazivom Savez radnika odjevne industrije i obrta Jugoslavije, a iste te godine mu je zabranjeno djelovanje te je aktivan ilegalno. Deset godina kasnije, članovi Saveza prelaze u Ujedinjeni savez šivačko-odjevnih radnika Jugoslavije, a potom u Ujedinjeni savez tekstilno-odjevnih radnika Jugoslavije. Tijekom Drugog svjetskog rata radnice i radnici djeluju kao sekcija Hrvatskog radničkog saveza.
Na izložbi čitamo da su “za organiziranje tekstilnih radnica od velikog značaja bili osnutak Centralnog sekretarijata žena (1923.), Zagrebačkog sekretarijata žena NRPJ (1924.) te Komisije za rad među ženama pri Komunističkoj partiji Jugoslavije (KPJ, 1927.), koji su bili usmjereni na poticanje aktivnijeg sudjelovanja radnica u sindikatima i KPJ-u”. Tridesete su bile rezervirane za masovne i brojne štrajkove od kojih vrijedi izdvojiti tromjesečni štrajk u Dugoj resi u kojem je sudjelovalo 2000 radnica i radnika, te štrajk u zagrebačkoj tvornici Hermann Pollack i sinovi gdje je neposredan povod za solidarnost i otpor 800 radnica i radnika tvornice bilo nasilno ponašanje stranog inženjera prema jednoj od radnica. Ipak, štrajk koji nosi titulu “najorganiziranijeg” i “najupornijeg” u povijesti radničkog pokreta na području bivše Jugoslavije je štrajk radnica i radnika tvornice TIVAR iz Varaždina iz 1936. godine. Usred brojnih problema s kolektivnim i tarifnim ugovorima, niskim nadnicama, nemogućnošću sindikalnog organiziranja, okidač za organiziranje štrajka bio je premještanje radnice na rad za strojem na kojem je prethodno bio muškarac, a njoj je dodijeljena niža plaća u odnosu na plaću muškog kolege. Nakon šest tjedana prosvjeda, radnice i radnici su se uspjeli izboriti za svoja potraživanja te je upravo ovaj štrajk imao presudnu ulogu u razvijanju sindikalnog pokreta u Hrvatskoj.
O srčanosti i upornosti radnica i radnika Tivara svjedoče nam stihovi štrajkačke pjesme iz 1936. godine:
Radnici su štrajkali radi male plaće
a Tivar im je nudio svakom jedne hlače
ali raja neće
bit će bolje sreće
ako hlače odbiju
veću plaću dobiju.
Važno je spomenuti i štrajk radnica osječke Svilane iz iste godine, kada je osam radnica osnovalo sindikalni odbor Hrvatskog radničkog saveza te su već idućeg dana zbog te aktivnosti i otpuštene. Ovo je bio jedan od najvećih štrajkova u Osijeku u kojem je sudjelovalo više od 340 radnica i radnika. O borbenosti solidarnih drugarica svjedoči tekst izložbe koji opisuje njihovo hrabro i neustrašivo marširanje s kamenjem u rukama kada nisu prezale niti od policije, otkaza i ostalih posljedica koje su mogle uslijediti.
Iduće razdoblje označilo je veću emancipaciju tekstilnih radnica i bolja radnička prava. Riječ je o međuratnom periodu Jugoslavije gdje se u okviru prve petoljetke razvila industrija konfekcije koja je ranije bila slabo razvijena. Proizvodnja tekstila je nadišla očekivanja, a uz to se proizvodilo i za izvoz. U Jugoslaviji sindikati su svoje aktivnosti usmjerili na rješavanje pitanja socijalnog osiguranja, kolektivnih ugovora, zdravstvene zaštite, godišnjih odmora, radnog staža te uvođenje radničkog samoupravljanja – oblika kolektivnog odlučivanja kojim radnice i radnici dobivaju mogućnost upravljanja tvornicama neposredno ili preko radničkih savjeta i drugih predstavničkih organa.
Ipak, kroz izložbu se naglašava da osnivanjem socijalističke države i unapređenjem radničkih prava nije došlo do oslobođenja žena i njihove jednakosti u društvu. Žene su imale bolje plaće i bolje radne uvjete, ali to nije dovoljno za iskorjenjivanje patrijarhata. I dalje su nakon rada u tvornici dolazile u svoje domove gdje ih je čekala čitava hrpa obaveza, od kuhanja, čišćenja, pranja i peglanja odjeće, odgoja i brige o djeci, domaćim životinjama, do palijativne njege o starijim članovima kućanstva. Čitava gomila neplaćenih obaveza uredno bi ih čekala po povratku s posla. Žene su, naravno, svoje drugotne pozicije itekako bile svjesne te su se protiv nje i aktivno borile. O toj borbi nam svjedoče izvadci iz novina pedesetih i šezdesetih godina koje možemo pronaći u centralnom prostoru muzeja, zajedno s fotografijama radnica u tvornicama, kutama, za šivaćim mašinama.
Izdvojila bih jedan paragraf s podnaslovom Za drugarski odnos u braku gdje se odmah na početku radnica pita “ne bi li bilo ljepše, drugarskije i ljudskije kad bi i muž, kojem drugarica radi u poduzeću, pomogao poslije rada u kućanskim poslovima, barem u onim težim, da je tako oslobodi od prenapornog i preopterećenog rada? U razgovoru s drugaricama dolazi do obrasca koji se ponavlja u više slučajeva, a taj se prevodi u muževom odlasku u gostionicu nakon posla, nepotrebnom trošenju novca na piće i kartanje i ženama koje naposljetku ‘ne mogu ni da dišu, a kamoli da pročitaju ili da malo više pažnje posvete sebi’.”
O diskriminaciji žena i nejednakom tretmanu i kod kuće i na poslu govori i podatak da su plaće u tekstilnoj industriji bile niže nego u drugim industrijskim granama, a sudjelovanje žena u upravljačkim strukturama bilo je dosta nisko. U tekstilnim tvornicama na visokim pozicijama nalazili su se muškarci, dok su žene bile poglavito zastupljene kao radnice. Tako u bogatom postavu izložbe čitamo članak s naslovom Muškarci upravljaju žene rade? u kojem, između ostalog, možemo pročitati izjavu Ivana Henzira, šefa kadrovske službe, koji ovu situaciju opravdava tvrdnjom da “žene i domaćice imaju djecu, moraju se brinuti o mužu, kući”, te dalje navodi kako žene postaju žrtve prevelikih obaveza ako se prihvate rukovodećih pozicija. “A žena i kad postane rukovodilac, mora ostati i majka i domaćica, pa ako hoćete i ljubavnica”, kaže Henzir. “Hitim pete u zrak kad dođem kući, a to žena ne može”, zaključuje.
Kako bi se žene potaknule na uključivanje u upravljačke strukture, u tvornicama su se organizirali Aktivi žena – društveno-političke organizacije u okviru sindikalnih podružnica. Nažalost, funkcija Aktiva žena nikad nije do kraja ispunjena jer su rukovodeće funkcije i dalje zauzimali muškarci koji se nisu htjeli odreći svog privilegiranog položaja i pozicije moći, i koji su ostajali gluhi na probleme radnica te ih sputavali u napredovanju do viših funkcija. To je sve dovelo do pasiviziranja Aktiva žena, da bi se osamdesetih njegov rad sveo na simbolično organiziranje proslave 8. marta.
I tako se opet vraćamo na te kobne, poslijeratne devedesete, privatizaciju i uništavanje tvornica, a zajedno u paketu s općom devastacijom industrije bivše Jugoslavije došli su i otkazi i marginaliziranje čitave radničke klase, pa tako i tekstilnih radnica. U izložbi je prikazan štrajk radnica Kamenskog iz 2010. godine. Propast ovog poduzeća za proizvodnju i trgovinu odjeće i rublja odvodi i 500-tinjak radnica u štrajk (zbog neisplate pet uzastopnih plaća) koji je i dan danas sinonim za radnički otpor. Uz radnice Kamenskog, pronalazimo čitav popis tekstilnih tvornica koje su likvidirane od 1991. godine do danas. Na tom tužnom i dugom popisu nalazimo tvornicu Nada Dimić iz Zagreba, Orljavu iz Požege, Dalmatinku iz Sinja, Pazinku iz Pazina, Slogu iz Požege, MK Slavoniju iz Osijeka i mnoge druge.
Na kraju izložbe nalazimo poruke podrške radnicama Varteksa koje su u svibnju marširale Varaždinom i tražile svoje neisplaćene plaće da bi u srpnju tvornica otišla u stečaj.
Kontra mraku, kontra sili!
Tvornice radnicama!
Ne dajte se!
Power to the people!
Bread and roses!
Poruke su to radnica radnicama čija se borba nastavlja i čiji rad i otpor neće ostati zaboravljeni.
- Stihovi Jamesa Oppenheima iz 1911., u prijevodu Miloša Đurđevića. ↩︎
Objavljeno
