Tema Na ekranu je fotografija na kojoj mi je glava lagano spuštena i gledam ravno u kameru. Oči su velike i mirne, a u kutu usne vidi se naznaka osmijeha. Kosa je blago valovita, razdijeljena na strane, na njoj je šljokičava kopča u obliku leptira. U naručju držim smeđeg plišanog medvjedića kojeg privijam uz lice i prsa. Krzno mu djeluje mekano, čupavo i gusto. Brada je naslonjena na njega.
Algoritam me obasipa krznenim stvarima: tamnodlakim, svijetlodlakim i šarenim, koje se neprestano premeću iz jedne estetike u drugu. Bundica čas pripada napadnom old money i mob wife luksuzu, pa sklizne u clean girl i quiet luxury sterilnost, gdje se neutralne boje razrjeđuju u bjelinu, bjelina razlijeva u pastel, a pastel se raskrešti u Y2K pretjerivanje, šarene pruge i preduge rukave. Krzno se ponekad smiruje, skraćuje i djeluje naslijeđeno, a ponekad se namjerno razbaruši, snimi s bljeskalicom i pretvori u nešto što treba trajati točno jednu sezonu, možda samo nekoliko fotografija.
Sve se te estetike međusobno preklapaju i kontaminiraju; luksuz i dostupnost više se ne isključuju, nego se mimikrijski preklapaju. Sve izgleda zamjenjivo, prilagodljivo i kratkog vijeka, a želja se u tom vrtlogu naučila brzo prebacivati, kliziti s jedne slike na drugu.
Algoritam me poznaje bolje nego što bih to htjela – zna da ću zastati, zumirati, prstom pratiti smjer dlaka, zamišljajući kako bi se razdvajale pod dlanom. Svakodnevno me obasipa tim oglasima, a ja ih sumanuto screenshotam, arhiviram, gomilam u galeriji kao male zamjene. Dovoljno su slične da pobude želju u meni, a dovoljno različite da je ne zadovolje.
Tjeram se da se zaljubim u neku drugu dlakavicu, samo da bih zaboravila na nju, uvjeravajući se da se zaljubljenost može rasporediti po sezonama, trendovima i cjenovnim razredima, da je to proces koji se može preusmjeriti na novi objekt ako djeluje dovoljno mekano i uvjerljivo.
Zaljubljenost, kao i krzno, započinje zurenjem u površinu, onome što se može zamisliti pod rukom. U oba slučaja, mekoća djeluje kao jamstvo sigurnosti da će dodir nadoknaditi ono što nedostaje. Površina mobitela na kojem vrtim fotografije ostaje hladna pa otvaram Vinted, prelazeći s gledanja na kupnju, s fantazije na mali, konkretni čin. Kupujem zelenu, dlakavu Grinch maskicu.
Doista se trudim izbaciti tu čupavicu iz glave, a u rijetkim trenucima kada to i uspijem, iskoči mi njezina reklama između listanja storija na Instagramu. Proganja me ta neuglađena, pomahnitala želja koju i dalje izaziva u meni.
Ne uspijevam se oduprijeti zanosu traganja. Nije me briga! Upisujem njezino ime u tražilicu. Na fotografiji je shaggy bunda od dugodlakog umjetnog krzna, snimljena frontom na bijeloj podlozi. Dužina je kratka (otprilike do struka), široka i napuhana u ramenima i rukavima. Skrojena je da stoji kao oblak.
Rukavi su puni i ravno padaju, bez vidljivih manžeta; krzno na rubovima izgleda još duže i razbarušenije. Sprijeda ima duboki V koji nastaje od velikog, mekanog revera. Kragna je prevelika, skoro jastučasta, i pada u dva debela krila.
Krzno je vrlo dugo, žilavo i valovito, poput pramenova koji se blago kovrčaju i lijepe u čuperke. Ne izgleda glatko niti ujednačeno; ima namjerno nepočešljan dojam, kao plišana igračka nakon zagrljaja, s pramenovima koji strše u različitim smjerovima. Svjetlo hvata vrhove dlačica pa se boje na krajevima čine svjetlije, a u dubini tamnije, što daje osjećaj dubine.
Dominira hladna plava paleta, presječena tamnim i toplim akcentima. Najviše je tirkizne i ledeno plave, koje čine glavnu masu jakne. Preko nje idu tamnoplave pruge, ponegdje gotovo crne, koje stvaraju kontrast i težinu. U krznu su ušiveni i bijeli segmenti, kao pjene ili oblaci, posebno u gornjim dijelovima i na rukavima. Na donjem dijelu i rubovima pojavljuju se ružičaste zone, a zatim crvene na samim krajevima, kao da se boja slijeva prema rubu. U sredini, uz prednji otvor, vidi se i crni pramen koji se miješa s crvenim, kao mrlja tinte u toj pahulji.
Uzorak nije savršeno geometrijski: pruge su meke, razlomljene i prelaze jedna u drugu jer pramenovi krzna razbijaju granicu boje. Sve izgleda više kao obojano krzno nego kao tiskani uzorak.
Dok čitam njezin sastav materijala, pokušavam opravdati zanos koji osjećam, zanemarujući sve što znam o sintetici, manjku praktičnosti i koliko slabo podnosi stvarne vremenske uvjete, poput kiše, snijega i vlage. Odustala sam od toga da se povjeravam drugima, dosta mi je slušanja o tome kako ekran nije odraz istine i fotografija laže, kako će se njezina mekoća, kad se konačno susretne s ponavljanjem, umorom i banalnošću svakodnevice, početi trošiti, a ono što mi je u početku djelovalo zavodljivo, samo će postati zahtjevno.
Proganja me kako bi mi život mogao izgledati kad bih se prestala zadržavati u maštanju, prepustila se porivu da je dotaknem i dopustim joj da bez pitanja uđe u moj prostor. Toliko sam je puta gledala na ekranu da mi se čini kao da već znam kako bi mi stajala na tijelu. Što bi se moglo dogoditi kad bi se taj pogled konačno sudario sa stvarnošću, kad bih je navukla na sebe i osjetila na koži? Misao o tome me zateže skupljajući se u donjem dijelu trbuha i šireći se prema prsima i vratu; stvara naslage topline koje nemaju kamo pobjeći.
Jedino što želim je da ovo već jednom prestane, da mogu nepomično zuriti u snježni pokrov i ukopati se u bešumni krajolik parka. Snijeg uspijeva samo nakratko prigušiti tu nametljivo šarenu i glomaznu moć u mojoj glavi, ništa ne zadržava dugo. Hladnoća samo izoštrava osjećaj naboja tijela ispod slojeva. Stojim predugo i prsti mi trnu. Već se spremam otići kad mi pogled, sasvim nehotice, sklizne prema izlogu. U njemu je ona ista razbarušena površina s ekrana. Pogled mi se vraća, pa bježi, pa se opet zakači; namjera se razbistri prije nego što je stignem imenovati. Otvaram vrata dućana i zalijećem se prema vješalicama s odjećom. Možda mekoća neće trajati, ali to u ovom trenutku uopće nije ni važno.
Uzimam je u ruke i navlačim na sebe. Kad je prebacim preko ramena, osjetim kako se polako namješta, klizi niz leđa i uzima mjeru tijela, kao da ga već poznaje. Krzno dodiruje vrat i unutarnju stranu ruku; svaki pomak proizvodi mali, tihi sudar. Postajem svjesna načina na koji stojim, kako se nudim pogledu, i kako prolaznici u dućanu zadržavaju pogled mrvicu dulje nego što bi trebalo.
Stajem pred ogledalo i fotografiram nas tako privržene jednu uz drugu. Glava mi je lagano podignuta i gledam ravno u kameru. U oči upadaju šiške mokre od bjeline, a usne su blago rastvorene i natečene. Na sebi imam bundicu. Dlake na njoj djeluju mahovinasto, razlizano i bujno. Prekriva ih sjaj sline. Voljela bih misliti da će, što dulje gledam u fotografiju, ona postajati sve mekša; onda ću je moći prisloniti na lice, tako prijateljski sigurnu i nježnu. Mazit ćemo se i grijati, a ja ću tu i tamo trebati ispljunuti izlinjale dlake.
Lako je moguće da ta mekoća nije ljubav, nego prasak sadašnjosti koja pulsira i pohlepno grabi. Invazivno zauzimamo više mjesta nego što nam pripada, šireći se i ne poštujući mjeru. Ono što se događa je naglo, privremeno i nestrpljivo; ona ostavlja ostatke sebe po prostoru koji dijelimo, mojoj crnoj majici, dok naizmjenično čupkam pa gladim njezine stršeće dlačice, dražeći je. I moja kosa ostaje na njoj – otpada, lijepi se, zapinje u krznu. Ti sitni, neugledni tragovi ostat će kao jedini dokaz bliskosti koja se događa.
Proučavam naš odraz u ogledalu. Tako izgleda istina: kada se ne zna kako bi se približilo, a ipak se nastavlja ostajati. Dok je skidam, osjetim kratke ubode elekticiteta po zapešćima i vratu. Premišljam se naizmjenično gledajući i dodirujući krzno, pa cijenu na etiketi, a zatim je nevoljko vraćam na vješalicu. Još je jednom čeznutljivo odmjerim, fotografiram na vješalici sa svojim dlanom na njoj u kadru.
Izlazim natrag u hladnoću. Vrata se za mnom zatvaraju s kratkim, oštrim zvukom. Snijeg je u međuvremenu postao siv, razgažen, pretvoren u bljuzgu koja se uvlači u rubove cipela.
Na crnoj majici i dalje nalazim nekoliko dlačica upletenih u tkaninu ili uhvaćenih za šav; skidam ih jednu po jednu, ali neke su toliko sitne i tvrdoglave da ih ne uspijevam ukloniti prstima. Ipak se još jednom okrećem prema izlogu i promatram je kroz staklo.
Volim misliti i da je moja kosa, jedva primjetno, zapela duboko u njezinom krznu i sada je izgubljena među dugim pramenovima. Možda će je već sutra netko drugi primijetiti na vješalici i radoznalo navući preko ramena, zavući ruke u iste rukave, osjetiti istu težinu i toplinu, pogledati u etiketu i svejedno kupiti.
U vrećici će s njom išetati iz dućana, doma prerezati vrpcu i idući dan je staviti na sebe. Pošpricat će je parfemom i naši će se mirisi stopiti, jedan na drugom. Fotografirat će se u ogledalu u liftu i objaviti to na Instagramu. Pratitelji će lajkati fotografiju i obasipati ih komplimentima. Njih dvije će ući u tramvaj i ona, koja je nosi na sebi, neće ni ovlaš pomisliti o količini prostora koji zauzimaju, na sve ono što se trebalo prijeći da bi se taj prostor uopće mogao zauzeti.
Dok one stružu o sjedala, stolice i naslone, moje će dlake, jedna po jedna ispadati iz bundice. Neke će, preduboko upletene, i dalje ostati.
Črčkam prodore privrženosti; izlog bljeska sudržanije na zadnjim ostacima svjetla. Prilika je to za bilježiti razne stvari: nešto doista sićušno i privremeno – još sićušnije, gotovo pahuljasto. Bundicu koju se tek pomazi i napusti.
ObjavljenoObjavljeno
