Intervju U trenutku kada se u Hrvatskoj kroz nove strateške dokumente i najave zakonskih reformi priuštivo stanovanje prvi put uvodi u okvir javnih politika, udruga Pravo na grad početkom prosinca organizirala je online konferenciju posvećenu toj temi. Konferencija je bila zamišljena kao prostor za otvaranje šire rasprave o stambenim politikama, povezujući ih s globalnim procesima koji oblikuju uvjete stanovanja i urbani razvoj, a okupila je istraživačice, aktivistkinje i stručnjake iz različitih konteksta.
Program je otvorila Charlotte Malterre-Barthes, arhitektica, istraživačica i profesorica na EPFL-u u Lausanni te voditeljica istraživačkog laboratorija RIOT, usmjerenog na sistemske promjene u arhitekturi i građevinskoj industriji. Polazeći od svoje knjige A Moratorium on New Construction, Malterre-Barthes je temu priuštivosti smjestila u širi okvir političke ekonomije gradnje, ekološke krize i odnosa moći koji određuju tko gradi, što se gradi i za koga.
U središtu njezina izlaganja bio je prijedlog privremenog moratorija na izdavanje dozvola za privatnu novogradnju – svojevrsne “pauze” nužne da bi se redefiniralo kako gradimo i s kojim posljedicama. Malterre-Barthes upozorava da je građevinski sektor među glavnim generatorima materijalne eksploatacije i emisija ugljikova dioksida (oko 40 % globalnih emisija), te da gradnja proizvodi štetu koja se u pravilu eksternalizira, društveno i ekološki. Umjesto ideje da će se stambena kriza riješiti dodatnom izgradnjom, zagovara preusmjeravanje fokusa na postojeći fond: aktivaciju praznih prostora, politike protiv dugotrajne nepopunjenosti, održavanje i prenamjene, kao i snažnije reguliranje rušenja.
Takav zaokret povezuje s konceptom “kritičke prostorne prakse” (critical spatial practice), kroz koji se arhitektonsko djelovanje širi izvan projektiranja – prema aktivizmu, edukaciji i participaciji u oblikovanju javnih politika. Kroz primjere iz studija koje je vodila na Harvardu i EPFL-u, Malterre-Barthes pokazala je kako bi “stanovanje bez nove gradnje” moglo izgledati u praksi: od istraživanja pravnih okvira vlasništva, očuvanja i najma do prijedloga prenamjena praznih zgrada, kolektivnog upravljanja nekretninama i novih modela zajedničkog stanovanja.
U tom okviru Malterre-Barthes moratorij vidi kao politički alat, a arhitekturu kao jedno od ključnih polja borbe za društvenu i ekološku pravdu. Bez promjene vrijednosnog sustava u arhitekturi i urbanizmu, smatra, teško je odgovoriti i na stambenu krizu i na klimatske izazove.
Drugog dana online konferencije predavanje je održao Murray Cox, istraživač i aktivist iz New Yorka te osnivač projekta Inside Airbnb. U izlaganju o regulaciji najma Cox je govorio o dugogodišnjoj borbi protiv štetnih učinaka kratkoročnog najma, ali i o politički složenoj povijesti regulacije najamnina u jednom od najskupljih gradova na svijetu.
Cox je pokazao kako su se mehanizmi regulacije kratkoročnog i dugoročnog najma razvijali kroz višegodišnji rad aktivističkih i istraživačkih mreža koje koriste podatke, tehnologiju i javno zagovaranje kako bi utjecale na stambene politike. Podsjetio je da su modeli kratkoročnog najma cijelih stanova u New Yorku bili nezakoniti i prije pojave Airbnba, no da je njihov masovni rast bio moguć zbog izostanka provedbe i odbijanja platformi da preuzmu odgovornost. Istraživanja Inside Airbnba razotkrila su razmjere ilegalnog najma, ali i njegove šire društvene posljedice – od smanjenja dostupnog stambenog fonda do ubrzavanja gentrifikacije i produbljivanja rasnih nejednakosti.
Zaključno predavanje konferencije održala je Julieta Perucca, pravnica i zamjenica direktorice organizacije The Shift, koja djeluje između Ottawe i Barcelone. Perucca je dugogodišnja stručnjakinja za ljudska prava s iskustvom rada uz Posebnu izvjestiteljicu UN-a za pravo na stanovanje, a u predavanju se bavila financijalizacijom stanovanja i njezinim posljedicama za stambene politike, društvenu nejednakost i klimatske izazove.
Financijalizaciju stanovanja opisala je kao ključni globalni proces koji duboko mijenja način na koji se stanovanje proizvodi, koristi i regulira. Riječ je o strukturnoj promjeni u kojoj se stanovanje sve više tretira kao sredstvo akumulacije profita, a sve manje kao društveno dobro i temeljno ljudsko pravo. Polazeći od primjera iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i europskih gradova, pokazala je kako financijalizacija zahvaća gotovo sve oblike stanovanja – od vlasničkih i najamnih stanova do socijalnog, studentskog stanovanja i domova za starije.
Na društvenoj razini, istaknula je, financijalizacija dovodi do rasta cijena i najamnina, smanjenja sigurnosti stanovanja, pogoršanja kvalitete života te povećanja deložacija i raseljavanja. Ti učinci nisu nuspojava, nego sastavni dio modela koji se temelji na maksimizaciji profita. Zaključno je naglasila da politike utemeljene na ljudskom pravu na stanovanje zahtijevaju više od deklarativnih ciljeva: bez jasnih mjera, provedbe i kontinuiranog pritiska odozdo, lako ostaju samo mrtvo slovo na papiru.
Kroz tri tematski povezana predavanja konferencija je ponudila komparativni i kritički okvir za promišljanje stambenih politika, ističući važnost snažne regulacije, provedbe zakona i uloge civilnog društva. Bez obzira na različite perspektive, zajednička poruka izlagača_ica je bila jasna: stambena kriza nije iznimka, nego posljedica razvojnih modela koji stanovanje tretiraju kao robu, a ne kao pravo. Konferencija je time ponudila važan okvir za promišljanje aktualnih reformi stambenih politika, ali i jasno pokazala da bez promjene razvojnih logika i odnosa moći, priuštivo stanovanje ostaje isprazan buzzword, bez ikakvog stvarnog učinka.
Tekst je objavljen u suradnji s udrugom Pravo na grad.
ObjavljenoObjavljeno
