

Zaista postoji neka čudna veza Zagreba i Krzystofa Pendereckog. U Zagrebu je prvi puta predstavljen 1963. godine, u naponu svojeg mladenačkog uspona i inicijalnog Kelemenovog profiliranja Muzičkog biennala Zagreb. Te godine centralna ličnost bio je skladateljski superstar Igor Stravinski, a mladi Penderecki je bio na samom početku svoje međunarodne karijere. Štoviše, dva kratka komada izvedena te godine na MBZ-u Penderecki je u kasnijoj fazi svoje karijere povukao iz vlastitog opusa, uvrstivši ih u poznatiji Capriccio za violinu i orkestar. Od tog samokorigirajućeg početka, pojavljivanja Krzystofa Pendereckog na zagrebačkom festivalu na neki način ocrtavaju osnovne točke luka skladateljske karijere ovog Poljaka.
Glazbenu naobrazbu započeo je kao violinist da bi 1953. krenuo sa studijem skladanja na Muzičkoj akademiji u Krakowu. Međutim, presudna za skladatelja, kao i za cijelu Poljsku bila je 1956. godina. Antikomunistička pobuna dovela je i do osnivanja jednog od najranijih festivala suvremene glazbe – Varšavskih jeseni. Na festivalu su poljski skladatelji, izvođači i publika mogli po prvi puta čuti avangardiste i moderniste 50-ih godina. Međutim, za Pendereckog je ovaj festival značio i putovnicu u doslovnom smislu te riječi. Upravo mu je osvajanje festivalske prve nagrade za skladbu u studenom 1959. godine omogućilo i odlazak na tako željeni Zapad. U narednom periodu tijekom 60-ih nastaju i najprominentnija djela poljskog skladatelja. Treba tek zamisliti da se radilo o mladcu, netom završenog studija, da bi postalo zaista zadivljujuće koliko je rano Penderecki pronašao vlastiti skladateljski prepoznatljivi identitet.
Posebno se ističe Tužaljka za žrtve Hirošime, nastala 1961. godine. Međutim, godinu ranije na glasovitom festivalu u Donaueschingenu praizvodi se Anaklasis, skladba koja možda još i jasnije održava Pendereckijevu muzikalnost i vlastitost, specifičnu skladateljsku osobnost koja će u potpunosti izaći na vidjelo nešto kasnije u Tužaljci ili intimnije u Prvom gudačkom kvartetu. Ipak, i od samog skladatelja često isticana individualnost te potraga za vlastitim zvukom – koja je kod Pendereckog, barem u prvim godinama njegovog rada, najčešće problematizirana kroz potragu za određenom bojom zvuka – ima svoje direktno ulegnuće u neposrednoj tradiciji razvoja glazbe prve polovice 20. stoljeća, od Weberna, Ligetija pa čak i Ivesovog izuma clustera. Pendereckijev povratak tradiciji, koji se često negativno valorizira ili barem problematizira, posebice u posljednjoj etapi njegovog skladateljskog opusa, ne bi se trebao interpretirati skladateljevim odustajanjem ili posustajanjem u odnosu na modernitet, priznavanjem poraza avangarde i/ili inovacije, već upravo suprotno. Tradicija, redundantnost i prošlost stalna su Pendereckijeva mjesta i kontinuirana preokupacija. Stasao kao učenik konzervativne, neoklasicističke i nacionalne poljske skladateljske škole, znao je da se od nje mora odmaknuti, a kasnije je kao učitelj inzistirao na načelima izučavanja i iščitavanja glazbene literature s ciljem razvoja profesionalne discipline i unapređivanja skladateljsko-tehničkih mogućnosti kao jedine alatke koja može voditi do obogaćivanja vlastite imaginacije.
Međutim, Penderecki je balast tradicije prije svega sagledavao kao kontinuirani napor da se komunicira s promjenom i vremenom – kako društvenom, tako i intimnom promjenom skladateljske profesije i skladateljskog zanata. Tako i 1985. godine, u razgovoru s muzikologinjom Seadetom Midžić, tijekom još jednog svojeg MBZ gostovanja, Penderecki ponovno govori o prošlosti, o sintezi, o promišljanju i propitivanju svega već nastalog i donesenog, pa i o dekadenciji, kako vremena u kojem živimo, tako i same glazbe tog vremena. Na tom unekoliko legendarnom izdanju MBZ-a, kada su festivalski gosti između ostalih bili i Iannis Xenakis, John Cage, Vinko Globokar i Luciano Berio, Penderecki je ravnajući Zagrebačkim simfoničarima RTZ-a zatvorio festival u maniri etabliranog skladatelja, a tada već i dirigenta, koncertom na kojem su se našla isključivo njegova djela.
Penderecki je volio velike izvođačke aparate i skladao je mnogo. Obiman opus, među kojima se svakako ističe čak osam simfonija, četiri opere i brojna vokalno-orkestralna djela, mnoga ili gotovo sva religiozne tematike (Muka po Luki, Poljski rekvijem i dr.), kao i brojni koncerti za široki spektar solističkih instrumenata, dokazuju da je Pendereckijeva osnovna paleta i način razmišljanja bila grandiozna gesta velikog izvođačkog sastava. Njegov način tretiranja orkestra, pa bio to gudački orkestar Tužaljke iz 1961. ili melodiozni Concerto grosso za tri violončela i orkestar nastao četrdeset godina kasnije, 2001. godine (izveden i na MBZ-u 2007.), pokazuju vrsnog majstora orkestracije i boja. Međutim, ono što je od Pendereckog učinilo ime njegovi su modernistički proboji, a koji se u zvuku najbolje prepoznaju kao masovno divizijsko tretiranje orkestra. Tonske teksture koje u potpunosti negiraju klasičnu strukturu odnosa klasičnih harmonijsko-melodijsko-ritamskih glazbenih uzusa i principa. I Penderecki je, kao i brojni drugi skladatelji 60-ih, prilazio glazbenoj formi kao praznom okviru protoka fizičkog vremena pretvarajući ga u glazbeno vrijeme, koje je arhitektonski precizno punio zvukovnim teksturama i plohama gradeći i konfrontirajući njihove odnose.
Ono što je u skladbama Krzystofa Pendereckog tako tipično su nevjerojatna težina, očaj te odraz jeze i destrukcije jednog vremena. A to su upravo karakteristike koje su željeli iskoristiti i svi oni slavni redatelji koji su njegove skladbe tako lakomo koristili. Od Kubricka do Scorsesea i mnogih drugih, Pendereckijeva glazba eksponirana je u jednom konkretnijem, a svakako direktnijem mediju – mediju filma. No Penderecki se donekle odmaknuo od svoje prepoznatljive estetike već u 70-ima, a stil i način zvukovnog izražavanja glazbenih ideja do kraja njegove skladateljske karijere doživjeli su drastičnu promjenu. Penderecki počinje skladati delikatnije skladbe, puno češće i komorne, intimnije forme, među kojima se posebno ističe Sekstet iz 2001. godine. Penderecki je snažno vezan uz vrhunske izvođače, solistička slavna imena kojima posvećuje svoja djela. Među prvima je svakako violončelist Mstislav Rostropovič, ali i Siegfried Palm, violinisti Isaac Stern, Julian Rachlin, Anne Sophie Mutter, pa i hornist Radovan Vlatković, koji je na posljednjem skladateljevom gostovanju u Zagrebu izveo i njegov Koncert za rog i orkestar Zimsko putovanje. Paralelno sa svojom posljednjom skladateljskom fazom Penderecki 2011. godine ulazi u zanimljivu suradnju s Jonnyjem Greenwoodom, gitaristom Radioheada, te na zajedničkom projektu i kroz seriju koncerata zajednički predstavljaju svoja djela Pendereckijevu skladbu Polymorphia i Greenwoodovu skladbu 48 odgovora na Polymorphiju, a na turneji im se pridružuje i Aphex Twin.
Krzystof Penderecki sigurno je bio jedan od pionira Nove glazbe. Stilskom širinom i brojnošću svojeg opusa, komunikativnošću i svestranošću, Penderecki je ušao u brojne sfere suvremene kulture i izvan uskog okvira suvremene glazbe. Njegove skladbe bez svake sumnje ostat će prepoznatljiva i vrlo važna mjesta sveukupne umjetnosti. Penderecki je bio i posljednji predstavnik generacije koja je okupljala velika imena glazbe 20. i 21. stoljeća, a njegovim odlaskom zatvara se jedno veliko poglavlje glazbene povijesti. Za kraj bih podijelila i jedno vlastito intimno sjećanje na Pendereckog, gotovo pa zaboravljeno ulegnuće, kao sasvim slučajna stranputica njegove posjete Zagrebu 2007. godine. Slavni skladatelj je tijekom svog gostovanja na Muzičkom biennaleu te 2007. godine pristao posjetiti netom osnovanu studentsku udrugu studenata muzikologije fusNota, a mi smo odlučili iskoristiti priliku za nešto obimniji razgovor s njim. Imala sam stoga upravo obavezu i odgovornost vođenja intimnog intervjua u kojem se nama studentima Penderecki činio poput neke očinske figure i neuhvatljivog autoriteta, a u kontekstu festivala predstavljao je prije svega figuru identifikacije samog Zagreba i zagrebačke suvremene glazbene scene s međunarodno istaknutim i uspjelim skladateljem koji nas mora razumjeti, koji mora prepoznati sva naša htjenja, nemogućnosti, stremljenja i potrebe, upravo posredstvom vlastitog iskustva istočnog bloka. I uz sve pouke i uz sve savjete studentima, Krzystof Penderecki je intervju završio riječima: “Moje zadnje djelo temelji se na njemačkoj poeziji Der Lieder der Vergänglichkeit (radi se o Simfoniji br. 8 nastaloj i praizvedenoj 2005. godine, op. au.) koja tematizira drveće. Ja nisam samo muzičar, već i botaničar. I to je moja profesija. Započeo sam saditi svoj botanički arboretum prije više od trideset godina. Ta opsesija mi uzima većinu slobodnog vremena, a zasadio sam 1500 ili više različitih vrsta drveća. Stoga sam htio napisati djelo za svoje drveće. Njemačka književnost se mnogo bavi drvećem, prirodom, mnogo više nego ostale literature, možda još jedino ruska. Posvetio sam svoje djelo drveću, naravno i umiranju, odlasku, iščezavanju, nestajanju…”
Objavljeno