Kritika Steve Reich: Radio Rewrite, Nonesuch, 2014.
Piše: Nina Jukić
Mostovi između popularne i skladateljske glazbe već odavno nisu tako neprohodni kao što su to bili u Adornovo vrijeme, a Radiohead je vjerojatno najznačajniji bend koji ih i danas redovito gradi – zahvaljujući, prije svega, Jonnyju Greenwoodu, gitaristu, multi-instrumentalistu i sada već afirmiranom skladatelju. Od albuma Kid A naovamo, Greenwood je u Radioheadovu glazbu unosio utjecaje velikih skladatelja 20. stoljeća kao što su Olivier Messiaen (otuda u Radioheadu Martenotovi valovi ili ondes Martenot) i Krzysztof Penderecki (shvaćanje tona ili akorda kao statične pojave u teksturi, npr. u How to Disappear Completely). U međuvremenu je i sam Greenwood postao priznati i nagrađivani skladatelj suvremene glazbe – osim glazbe za filmove kao što su There Will Be Blood i najnoviji Inherent Vice, opus mu broji i devet orkestralnih djela, služi kao skladatelj-u-žarištu za BBC Concert Orchestra, a 2012. godine izdan je album na kojem se uz Pendereckijeve klasike iz 1960-ih nalaze i dvije Greenwoodove skladbe. Nedavno je za istu tu izdavačku kuću, Nonesuch Records, objavljen album koji ponovno povezuje Radiohead i jednog velikana suvremene glazbe – ovoga puta radi se o američkom skladatelju Steveu Reichu.
Za Reicha, jednog od pionira minimalizma u glazbi, mnogi kažu da je jedan od najvećih živućih skladatelja današnjice. No, i najveći se znaju susresti s krizama u stvaralačkom procesu. Reicha je jedna takva kriza mučila dok je prije nekoliko godina skladao djelo po narudžbi uglednog ansambla London Sinfonietta. Kako je i sam priznao, bio je nezadovoljan smjerom u kojem je skladba išla i nije znao što bi s njom. Srećom, u glazbi je već stoljećima legitimno inspiraciju crpiti iz tuđih glazbenih djela, koristiti već postojeći glazbeni materijal u vlastitim skladbama. Reich ovoga puta nije posegnuo u daleku prošlost kao, primjerice, u djelu Proverb iz 1995. u kojem se referira na srednjovjekovnog skladatelja Pérotina, nego je potrebni kreativni poticaj pronašao u Radioheadu. Do toga vjerojatno nikada ne bi ni došlo da se Reich nije osobno susreo s Jonnyjem Greenwoodom na festivalu Sacrum Profanum u Krakowu 2011. godine. Greenwood je tada, naime, izveo Reichovu skladbu Electric Counterpoint iz 1987. Oduševljen Greenwoodovom izvedbom (ali i trudom, jer je ovaj sam snimio i pripremio 10 od 11 gitarskih dionica od kojih se djelo sastoji – jedna dionica svira se uživo, ostale se reproduciraju sa snimke) te do tada upoznat samo s djelima Greenwooda kao skladatelja (“Nisam imao pojma da je ovaj tip rocker, mislio sam da je samo skladatelj koji voli Messiaena”, izjavio je u razgovoru za Guardian), Reich je konačno preslušao i Radiohead te odlučio dvije pjesme koje su ga se posebno dojmile – Everything in Its Right Place te Jigsaw Falling Into Place (i Reich je primijetio da u oba naslova “sve sjeda na svoje pravo mjesto”) – iskoristiti kao temeljnu inspiraciju za svoju novu kompoziciju koju je stoga naslovio Radio Rewrite.
Skladba Radio Rewrite premijerno je izvedena u ožujku 2013. u Londonu, a prva snimka našla se na već spomenutom istoimenom albumu izdanom krajem rujna ove godine. Na albumu se nalaze tri Reichove skladbe: Electric Counterpoint za gitaru u izvedbi Jonnyja Greenwooda, Piano Counterpoint za klavir u izvedbi Vicky Chow te Radio Rewrite u izvedbi ansambla Alarm Will Sound pod ravnanjem Alana Piersona.
Electric Counterpoint i Piano Counterpoint dva su ranija Reichova djela, skladana po sličnom principu – oba su napisana za solista i nekoliko prethodno snimljenih dionica. Electric Counterpoint je trostavačno djelo (Fast-Slow-Fast) napisano za gitarista Pata Methenyja koji ga je i praizveo 1987. godine, a Jonny Greenwood je u svojoj verziji ostavio zbilja upečatljiv osobni trag – od samog zvuka njegove gitare koji se lako može zamisliti u nekoj Radioheadovoj pjesmi, do Greenwoodovog prepoznatljivog, energičnog stila sviranja koji djelu daje mnogo više živosti u odnosu na Methenyevu snimku iz 1989. godine. Dapače, na nekoliko video-snimaka različitih izvedbi te skladbe uživo može se vidjeti da ju Greenwood svira s jednakim žarom i posvećenošću kao da je njegova vlastita. I upravo je u tome čar ove snimke – s jedne je strane zanimljivo čuti kako “rock zvijezda” pristupa jednom minimalističkom klasiku, a s druge strane postane očito koliki je utjecaj minimalizam imao na Greenwoodov rad u Radioheadu. Potrebno je samo poslušati pjesmu Weird Fishes/Arpeggi (In Rainbows, 2007) u kojoj se između tri Radioheadove gitare odvija tipična minimalistička igra repetitivnog, gotovo meditativnog ponavljanja kratkih ritamskih uzoraka.
Odabir djela na ovom albumu napravljen je vrlo smisleno – u prvom djelu član Radioheada izvodi Reicha, u posljednjem Reich reinterpretira Radiohead, a Piano Counterpoint, djelo koje ih povezuje, skladano je po sličnom principu kao i prvo. Radi se zapravo o aranžmanu Reichove skladbe Six Pianos iz 1973. za klavir i vrpcu kojega je napravio pijanist Vincent Corver 2011. Briljantna izvedba mlade kanadske pijanistice Vicky Chow zbog svoje jasnoće, ali i nešto sporijeg tempa od Corverove snimke, potpuno uvlači slušatelja u glazbene procese na čijem se postepenom razvoju temelje Reichova djela i koji su jedna od glavnih značajki glazbenog minimalizma.
Na Piano Counterpoint u zadnjoj trećini albuma lijepo se nadovezuje Radio Rewrite, koji započinje upravo klavirima. To 18-minutno djelo za flautu, klarinet, dva vibrafona, dva klavira, električni bas i gudači kvartet sastoji se od pet stavaka koji neprekinuto teku jedan za drugim poredani po principu kontrasta (Fast-Slow-Fast-Slow-Fast). Brzi stavci sadrže elemente Radioheadove pjesme Jigsaw Falling Into Place (In Rainbows, 2007), a za polagane stavke Reich je inspiraciju pronašao u pjesmi Everything in Its Right Place (Kid A, 2000). Vjerojatno je svačije prvo pitanje – koliko se zapravo Radioheada čuje u ovoj skladbi? Reich je na to sam dao odgovor: “Nije mi bila namjera napisati ‘varijacije’ na ove pjesme, već osloniti se na njihove harmonije i ponekad melodijske fragmente te ih uključiti u svoje vlastito djelo. (…) A što se tiče toga čuju li se originalne pjesme – ponekad ih možete čuti, a ponekad ne”.
Prvi stavak skladbe započinje ritamskim pulsom u klavirima te zatim vibrafonima, i već se tu da naslutiti prepoznatljiv karakter Jigsaw Falling Into Place – čak je i tempo sličan. U gudačima se osjeća harmonijska napetost iz Radioheadove pjesme (upravo su njezine harmonijske progresije ponajviše inspirirale Reicha), a donose i melodiju koja sadrži ritamski moment stihova u pjesmi. Drugi, spori stavak odmah započinje direktnim citatom u gudačima, tonovima koji u Radioheadovom originalu nose riječ “eve-ry-thing” (tonika-dominanta-tonika). Reich ističe da ga je u pjesmi fascinirala upravo ta riječ “everything” pjevana na ta tri tona, jer njima završava svaka Beethovenova simfonija, sve u klasičnoj glazbi. No, za razliku od Beethovena ili većine pop pjesama, u Everything in Its Right Place se ipak nikada ne javi prava tonika, pa se i ovaj stavak logično temelji na harmonijskim napetostima koje se ne rješavaju ili im se rješenja odgađaju. “Eve-ry-thing” postaje poput teme u fugi koja povremeno iskoči iz guste tekture statičnih disonanci, uz blage varijacije u ritmu.
U trećem stavku javlja se razrada motiva iz prvog stavka, no ritamski puls nije više toliko motoričan i dolazi do neke vrste zastajkivanja. Zato je, pak, dinamika razvedenija i melodijska linija dramatičnija, gotovo ekstatična. Četvrti stavak ponovno donosi smirenje i motiv “eve-ry-thing” u flautama, no on više nije u prvom planu jer ga prekrivaju gudači dramatičnim uzlaznim kretanjem u visokom registru. Pred kraj stavka, u flautama se javlja jedan od najljepših trenutaka u djelu, novi motiv baziran na stihu “What was that you tried to say?”, donoseći novu, pomalo tajnovitu atmosferu. Posljedni stavak započinje igrom dvaju klavira, a gudači nakon početne statičnosti ponovno preuzimaju glavnu melodijsku ulogu, varirajući vokalnu liniju iz Jigsaw Falling Into Place. Njihova je linija sve uzburkanija, ponekad čak na granici s melodramatičnošću, sve do kulminacije u fortissimu.
Skladba Radio Rewrite očigledno je “manje minimalistička” od Reichovih ranijih djela na ovom albumu – ima vrhunce, harmonijske napetosti koje traže (i dobivaju) rješenja, pa čak i elemente koji balansiraju na rubu između emocionalnog zanosa i patetike. Moglo bi se reći da su spori stavci u ovom djelu nešto uspjeliji od onih brzih. U njima je Reich zbilja majstorski ponovno “raspisao” Radioheadovu glazbu i “prepisao” njezinu esenciju u novi medij. Doduše, čini se da Reichova starija djela, baš kao i Radioheadove originalne pjesme, nose u sebi veću snagu nego Radio Rewrite. Ipak, izuzetno je zanimljivo pratiti što se sve u ovoj skladbi događa s Radioheadovom glazbom, čuti Radiohead ušima Stevea Reicha. I zatim se ponovno vratiti na početak albuma i slušati Reicha ušima Jonnyja Greenwooda. Upravo bi u tome mogao ležati uspjeh ovog izdanja – neupućenima u Radiohead možda otvori nove glazbene vidike, dok će fanovima ovog britanskog benda i početnicima na polju glazbenog minimalizma dati vrlo dobar uvid u rad jednog od njegovih najvećih predstavnika.
ObjavljenoObjavljeno
