Rekonstrukcija jednog razdoblja

Nedavna digitalizacija vrijednih arhivskih zapisa Književnog petka otvorila je i pitanje valorizacije i trajnog očuvanja građe stvorene izvan institucionalnog okvira.

književni_petak_630

Ana Roje na Književnom petku 1959., FOTO: Književni petak / Facebook

Piše: Ivana Pejić

Knjižnica Božidara Adžije u okviru projekta Digitalizirana zagrebačka baština pretočila je u digitalni oblik dio analognih zvučnih zapisa iz svoje zbirke Arhiv Književnog petka. Riječ je o vrijednim magnetofonskim trakama snimljenim na najdugovječnijoj zagrebačkoj književnoj tribini, u razdoblju od 1959. do 1969. godine. Pokrenuta 1955. godine s idejom popularizacije knjige, tribina je vrlo brzo prerasla književni format te, kao rijetko kulturno “glasilo” tog vremena, postala važno intelektualno okupljalište, otvoreno za polemike i rasprave o širim kulturnim i društvenim temama. Prvih jedanaest godina održava se u čitaonici Radničke biblioteke, a potom se seli na nekoliko lokacija da bi konačno završila na trećem katu Gradske knjižnice, u Galeriji Kupola gdje se održava i danas. Osim lokacija, s godinama su se mijenjali i voditelji tribine koji su, svaki sa svojim specifičnim poljem, doprinosili raznolikosti tema kojima se bavila – od književnosti i filozofije, preko lingvistike sve do baleta i radio-drame. 

Arhivska građa Knjižnice Božidara Adžije tako danas sadrži audio zapise gotovo svih značajnih hrvatskih književnih imena, istaknutih teoretičara kao i autora iz drugih jugoslavenskih zemalja. Tu su, između ostalih, snimke razgovora s Ivanom Slamnigom, Rudijem Supekom, Vanjom Sutlićem, Ivom Tijardovićem, Aleksandrom Srnecom, Gajom Petrovićem, Oskarom Davičom i Mirjanom Gross, a u knjižnici posebno ističu i gostovanja vodećih europskih figura u području kulture, umjetnosti i znanosti kao što su Jean Paul Sartre, Günter Grass i Jiŕi Menzel. “Radilo se o iznimno formalnom tipu izlaganja, gotovo akademskog karaktera, pred prepunim auditorijem čitaonice”, kaže nam Siniša Nikolić, sadašnji član redakcije Književnog petka.  Ponekad je zbog velikog interesa publike bilo potrebno iznajmiti poseban prostor, kao u slučaju gostovanja Branka Ćopića kojeg je 1959. gledalo i slušalo oko 2500 posjetitelja.

Na samom početku izlaganja s tribine bilježena su stenogramom, a od 1959. počinju se snimati magnetofonskim trakama, od kojih su u projektu Glasovi Književnog petka digitalizirane snimke sa 162 susreta. Voditelj projekta započetog u ožujku prošle godine je Ivan Jelić, informator-predmetni analitičar u Knjižnici Božidara Adžije, koja je ujedno i mjesto gdje se zapisi mogu u cijelosti i preslušati, dok su na portalu Digitalne zbirke dostupni tek isječci u trajanju u prosjeku dvije do tri minute. To je tek prvi korak u projektu očuvanja nematerijalne kulturne baštine grada, kojem predstoji digitalizacija audiokaseta snimljenih na tribinama nakon 1969. godine, a tu su i brojni tekstualni zapisi, fotografije i korespondencija koji čekaju svoje osuvremenjivanje. “Istraživanje ove bogate arhivske građe bio bi važan projekt mapiranja zagrebačke kulturne povijesti. Radi se o rekonstrukciji jednog razdoblja”, ističe Nikolić.

Iako je teško zamisliti da bi u današnjim okolnostima tribina mogla doseći nekadašnji značaj, uredništvo Književnog petka posljednjih godina i dalje nastoji dotaknuti neke neuralgične točke i teme aktualne književne produkcije, te otvoriti prostor za sučeljavanje o pitanjima suvremene umjetnosti i kulture u najširem smislu. Čini se da je pritom najviše uspjeha imalo u “preuzimanju” rasprava iz virtualnog prostora društvenih mreža, posebno onih koje se tiču pitanja roda i (ne)razumijevanja feminizma, u kojima se redovito otvarala živa polemika, iako ne uvijek željom i namjerom samih organizatora. Članovi redakcije Petka kao jedan od problema prepoznaju izrazitu segmentiranost publike, kojem nastoje doskočiti kroz promjene uredničke koncepcije, a hoće li u njima opstati načelna ideja tribine kao prostora otvorene kritičke rasprave, ostaje za vidjeti.

Digitalizacija vrijednog arhiva Književnog petka otvara i pitanje opće digitalizacije arhivske građe kao jednog od ključnih pitanja kulturnih institucija koje se postepeno prilagođavaju djelovanju u novomedijskom kontekstu. Iako je digitalizacija tek jedan aspekt arhivskog rada, ona je iznimno bitna jer osim što omogućava lakšu dostupnost i pretragu odgovarajućih informacija u bazama podataka, ključna je i za zaštitu kulturne baštine od mogućih oštećenja i gubitaka. Njezinu važnost načelno prepoznaje i Ministarstvo kulture koje u zadnjih desetak godina kreće s izradom nacionalnih strategija, programa i inicijativa, s ciljem “razvoja arhivske službe uz osiguranje uvjeta za redovito preuzimanje arhivskog gradiva”. Iz uvida u smjernice i aktivnosti vezane uz digitalizaciju u hrvatskim arhivima – od strategije digitalizacije kulturne baštine do dostupnosti digitaliziranog gradiva online – može se zaključiti da unatoč načelnom prepoznavanju trendova, stvarno stanje i realizacija ostaju daleko od postavljenih ciljeva. U tome veliku ulogu zasigurno ima i kontekst u kojemu institucionalni arhivi kao čuvari društvenog pamćenja danas djeluju, a koji odražava desetljeća neriješenih prostornih, kadrovskih i financijskih problema.

Pred još većim izazovima nalaze se organizacije civilnog društva koje posljednjih godina sve više prepoznaju potrebu za očuvanjem i sistematiziranjem organizacijske povijesti, no ta potreba nije prepoznata u pravno-institucionalnom okviru arhivske djelatnosti. Sustavno financiranje arhiviranja građe u najvećoj je mjeri rezervirano za programe javnih arhiva kao onih koji definiraju što kanonski pripada kulturnoj baštini, za razliku od svega onoga što iz njega ispada. Produkcija nezavisnih organizacija koje su gotovo potpuno isključene iz institucionalnog, akademskog i medijskog polja mahom ostaje nepraćena, a u okolnostima masovnog gubitka potpora i gašenja pogona, prijeti joj i opasnost od trajnog padanja u zaborav. U tom kontekstu sistematiziranje i digitalizacija građe predstavljaju nužan alat za povećanje vidljivosti njihova rada, no podrška od strane donatora na nacionalnoj i lokalnoj razini zasad je minimalna. Šansu za promjenom takvog stanja akteri nezavisne scene prepoznaju u udruživanju i zajedničkoj inicijativi koja za cilj ima osigurati potporu za trajno očuvanje i sustavnu valorizaciju građe stvorene izvan institucionalnog okvira. 

Objavljeno
Objavljeno

Povezano