Tema Ako se držimo tvrdnje da su znanja i vještine koje razvijaju fakultetski programi ključni za snalaženje u budućim profesijama, tada vrijedi i pretpostavka da su visokoobrazovni programi u području kulture i umjetnosti strateški važni za razvoj kulturnog sektora. Sjetimo se samo trenutka osnivanja prvog Odsjeka za kulturalne studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Osnovan 2004. godine, bio je to prvi studij takve vrste u Hrvatskoj, smješten u akademsko polje nastalo sredinom 20. stoljeća koje se kroz “motor” interdisciplinarnosti i kritičkog duha posvetilo izučavanju važnih aspekata suvremene kulture, rodnim studijima, popularnoj i medijskoj kulturi. Prve generacije studenata po završetku fakulteta nije dočekala osobito povoljna situacija na tržištu rada (štoviše, vjerojatno i gora nego što su mogli očekivati), ali to je bio susret s društvenom stvarnosti kakvom se studij, uostalom, i bavi, dok scenariji budućnosti i dalje ostaju nejasni, kako u društvenom smislu, tako i u pogledu individualnih karijera. Skeptične misli prizvat će i jedan stariji, “navijački” tekst o prvoj generaciji menadžera u kulturi kao kadru koji bi trebao preuzeti odgovornost za strateški važne funkcije “u području politike, upravljanja kulturom, poznavanjem medija te općenitih kretanja u javnoj sferi”.
Tema obrazovanja za profesionalni rad u kulturi može se sagledati i kao dio šire teme rada i zaposlenosti u kulturnom sektoru, koja ionako izmiče sustavnom istraživanju. Problemi rada i zaposlenosti u kulturi vječno ostaju u sjeni sistemskih problema ovog sektora, od infrastrukturnih pitanja do pitanja financiranja. Obrazovanje i prilike za profesionalno usavršavanje bitan su segment priče o radnim i životnim prilikama osoba koje profesionalno djeluju u ovom polju. Jasno, fragmentirani podaci ne omogućuju razumijevanje korpusa zanimanja i djelatnosti koje se obavljaju u različitim rukavcima kulturnog polja, od javnog sektora do organizacija civilnog društva te područjima kao što su neprofitni mediji, audiovizualne industrije, izvedbene umjetnosti i slično. S druge strane, određeni trendovi i diverzifikacija zanimanja u ovom polju itekako su očiti. Kuratori ili konzervatori nisu zanimanja koja pripadaju onome što danas podrazumijevamo pod općenitim nazivom menadžmenta u kulturi, u sklopu kojeg se također diverzificiraju brojna zanimanja od administratora do voditelja umjetničkih projekata.
Usred ubrzanih ekonomskih i društvenih procesa s jedne strane te transformacija u polju kulture s druge strane, studijski programi sredina su u kojoj pojedinci grade svijest i razumijevanje o spomenutim procesima te stječu neka praktična znanja, vještine i iskustva. Međutim, prilike za to u domaćem kontekstu su veoma ograničene, ali postojeći javni i privatni visokoobrazovni programi u području kulture svjedoče o raslojenim poimanjima kulture i postavljaju različite izazove za njeno razumijevanje. Osim gore spomenutog odsjeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, neki od ostalih programa dostupnih u Hrvatskoj su studij Kulturologije na Sveučilištu J.J. Strossmayera u Osijeku, preddiplomski studij menadžmenta i produkcije u kulturi pri Visokoj poslovnoj školi Zagreb, trogodišnji stručni studij Menadžment u kulturi pri Visokoj školi za poslovanje i upravljanje Baltazar Adam Krčelić i drugi. Pritom je zanimljivo primijetiti da u Hrvatskoj nema institucije niti multidisciplinarnih programa koji razvijaju znanja u području održivog korištenja kulturne baštine.
Proces razvoja “kulturnog menadžmenta” indikativan je za razumijevanje transformacija u kulturnom polju u odnosu na društvena i ekonomska kretanja posljednjih dvadesetak godina. Primjerice, u turbulentnom periodu devedesetih godina njemačke su umjetničke institucije morale pronaći vlastite načine za osiguravanje održivosti. Ta nova iskustva upravljanja ulaze u profesionalne edukacije, a kasnije i u akademske programe, pa “menadžeri” u polju umjetničkog i kulturnog sektora postaju stručnjacima za pitanja financijski održivog razvoja kulture i umjetnosti. Najvažniji segment ovog procesa bilo je jačanje svijesti o važnosti jake nacionalne kulturne politike koja inzistira na dostupnosti kulturnih i umjetničkih sadržaja. Osim toga, uspješnim primjerima kulturnog menadžmenta postaju oni projekti koji pronalaze razumijevanje za javna pitanja, specifične kulturne i društvene izazove. Dramatična vizija današnjih “kulturnih menadžera” predstavlja ih kao agente društvenih promjena od kojih se traži povezivanje internacionalnih kulturnih perspektiva, a ne samo tradicionalni set vještina kao što je fundraising, budžetiranje ili marketing. S obzirom na to da rad u polju kulture i umjetnosti uvijek sadrži element nepredvidljivosti, specifičnost zadatka za profesionalce u ovom polju upravo je u iznalaženju i zadržavanju otvorenosti. Uspjesi ovakvog modela često su predočeni u drugačijim valutama, kroz primjere različitih spojeva teorije i prakse.
U Hrvatskoj se u proteklom razdoblju bilježi porast broja visokoobrazovnih programa kulturnog menadžmenta, posebno onih u području privatnog obrazovanja, što navodi na trag ideja o komercijalnoj međupovezanosti obrazovanja i kulture. U okviru tih programa studenti dobivaju alate za osnovne zadatke na poslovima koji bi se mogli otvoriti u polju kulture (marketing, fundraising) te ostale vještine za financijski održivo djelovanje u kulturi i umjetnosti. No, samo poznavanje ovih alata čini se nedostatnim segmentom za razumijevanje strateški važnih točki održive i participativne javne kulture: suvremenih umjetničkih praksi, kulturnih politika, upravljanja u kulturi, interdisciplinarnih umjetničkih programa, interkulturalnosti… Jasno, individualni ishodi po završetku ovakvih obrazovnih programa različiti su i nije ih moguće predstaviti kao rezultate ovih obrazovnih programa. U svakom slučaju, preostaju neistražena iskustva zaposlenih u sektoru kulture i umjetnosti, njihovi stavovi i razumijevanja vještina naučenih na obrazovnom programu te međupovezanosti tog znanja s iskustvom rada.
Mnogi će istaknuti važnost stjecanja iskustva na radnom mjestu, a veliku ulogu ovdje imaju samoorganizirani obrazovni programi za kulturne radnike. Istraživanje Ane Žuvele o programima kulturnog obrazovanja pokazalo je da nevladine i neprofitne organizacije znatno više “uključuju takvu vrstu obrazovnih programa u svoje redovite aktivnosti naspram javnih ustanova koje rjeđe provode edukaciju i za svoje zaposlenike”. Ovdje je većinom riječ o programima koji podrazumijevaju razvoj organizacijskih, administrativnih i financijskih kapaciteta organizacije, nego što bi to bilo stručno obrazovanje ili, primjerice, edukacija usmjerena na suvremene kulturne i umjetničke prakse, a koje nisu ni obuhvaćene konvencionalnim obrazovnim kurikulima, kao što upozorava istraživanje. Pritom se pod stručnim umjetničkim obrazovanjem podrazumijevaju programi iz sljedećih područja: zaštita kulturnih dobara, restauracija i konzervacija, kinoprikazivačka djelatnost, povijest umjetnosti, grafički dizaj i slično.
S obzirom na to da strateška kretanja u nacionalnom kulturnom kontekstu nisu bjelodana, pojedinačni iskoraci kao što je provedba obrazovnog programa u kulturnom menadžmentu u suradnji Ministarstva kulture s američkim DeVos Institute of Arts Management iz Washingtona, mogu se činiti kao potezi bez jasne ideje o tome od kuda se kreće i kamo se zapravo pokušava stići. Dotični program omogućio je uključenim profesionalcima u kulturi da razvijaju vještine fundraisinga, marketinga, programskog planiranja, ali s nejasnom vizijom o tome kako te vještine korespondiraju s provođenjem javnih politika u kulturi. Sve nas to vraća na činjenicu o nepostojanju nacionalnog strateškog dokumenta za razvoj kulture, a kamoli razumijevanja mogućnosti i koristi od kulturnog obrazovanja na svim razinama. Pritom ne treba zaboraviti na veliku odgovornost koju pritom snose kulturni radnici uz zahtjevna očekivanja uspješne prilagodbe ovakvom okruženju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
Objavljeno
